MEDIJI U KINI

POBUNA PROTIV CENZURE
 

Neki kineski mediji, ali i političari, pobunili su se protiv vala restrikcija koje kineski cenzori nameću medijima. Urednici tjednika Točka ledišta, istraživačkog dodatka Kineskog omladinskog dnevnika specijaliziranog za otkrivanje korupcije u državnim institucijama javno su kritizirali komunističku vlast zbog prošlomjesečne zabrane lista. Urednici Li Datong i Lu Yuegang smijenjeni su, a list je zabranjen zbog "reorganizacije", a sve to, kako kažu vlasti, povodom "domoljubnog bijesa naroda" koji je izazvalo objavljivanje eseja kineskog povjesničara o udžbenicima povijesti. Povjesničar Yuan Weishi kritički se osvrnuo na udžbenike zbog "skrivanja brutalnosti i fanatizma ksenofobičnog Bokserskog ustanka" koji se dogodio početkom 20. stoljeća. Prema službenoj verziji, naime, taj se ustanak smatra pretečom komunističkog antiimperijalizma, no on je bio popraćen i osvetničkim nasiljem prema strancima i kršćanima. Urednik Li Datong smatra, međutim, da je objavljivanje eseja bilo samo povod kineskim vlastima da se konačno obračunaju s kritički nastrojenim listom, pa je uredništvo izdalo službeno priopćenje u kojemu poziva na poštivanje slobode izražavanja.
 
Ovom se protestu pridružilo i 13 znanstvenika i bivših partijskih službenika, među kojima i Li Rui, bivši sekretar i autor biografije Mao Tse Tonga, Zhu Houze, bivši partijski šef propagande i Li Pu, bivši zamjenik glavnog urednika službene informativne agencije Xinhua. Oni su javno osudili zabranu lista Točka ledišta i cenzure Interneta, i upozorili da "se gušenjem slobode medija sije sjeme katastrofe za političku i društvenu tranziciju".
 
Kineske su vlasti, međutim, na sve ove kritike lakonski odgovorile da je kontrola Interneta u Kini "slična kao ona u Sjedinjenim Državama i Europi", da je u toj zemlji blokiran pristup "samo nekoliko" Internet stranica, i to onima s pornografskim i terorističkim sadržajima, te da "nitko u Kini nikada nije uhapšen samo zato što je nešto stavio na Internet".
 
BRAZIL
 
PROHIBICIJOM PROTIV ZLOČINA
 

Po uzoru na noćnu zabranu točenja i konzumacije alkohola u Diademi, brazilskom gradu smještenom u južnom predgrađu Sao Paula, prohibicija se malo pomalo širi i na ostale dijelove te južnoameričke države poznate po velikom broju ubojstava i drugog nasilja. U Diademi je zabrana točenja alkohola od 23 sata uvečer do 6 ujutro stupila na snagu početkom 2002. godine, a na inicijativu Josea de Filippija, gradonačelnika ovog industrijskog grada sa oko 400.000 stanovnika notornog po nasilju. Istraživači koje je Filippi poslao na teren da ispitaju uzroke nasilja došli su do saznanja da se većina zločina, uključujući i oko 60 posto ubojstava, događa po noći i u blizini barova i restorana kojih u Diademi ima oko 5000.
 
Prema podacima Regine Miki, gradske tajnice za socijalne službe, broj ubojstava u Diademi smanjio se između 2002. i 2005.godine za 47,5 posto, broj prometnih nesreća smanjio se za 30 posto, a broj napada na žene za 55 posto. Uspjesi prohibicije u Diademi toliko su impresionirali vlasti u ostatku zemlje da je čak 120 drugih gradova najavilo slične mjere, a federalna vlada ponudila je lokalnim vlastima koje uvedu zabranu točenja alkohola dodatna financijska sredstva za ojačavanje policije i ostalih represivnih institucija. Iz zabrane su, pak, izuzeti lokali koji imaju zvučnu izolaciju i vlastite redare i smješteni su daleko od rezidencijalnih ili problematičnih dijelova grada, a takvih je u Diademi 30-ak.
 
Gradske vlasti pobrinule su se i da prilikom provedbe ovog zakona ne dolazi do loše organizacije i korupcije, također rasprostranjene pojave u Brazilu, pa prilikom patroliranja u kojemu sudjeluju četiri automobila, samo vođa patrole zna rutu kojom će se prolaziti, čime je navodno onemogućeno dojavljivanje barovima koji rade unatoč zabrani. Da dojam bude potpuniji, u patroliranju zajedno sudjeluju lokalni policajci, vojni policajci i inspektori, što dodatno otežava potkupljivanje jednog od njih bez znanja ostalih. Unatoč prohibiciji i faktičkom policijskom satu, grad se, tvrde vlasti, u posljednjih dvije godine nametnuo kao "model apstinencije i urbanog razvoja", te privukao razne poslodavce i stvorio nova radna mjesta.
 
NAJPOZNATIJA RUSKA NOVINARKA OBJAVILA KNJIGA O PUTINU
 
"USKOGRUDNI PROVINCIJALAC"
 

Poznata ruska novinarka Anna Politkovskaja objavila je nedavno svoju treću knjigu, za koju kritičari drže da bi mogla postati obaveznom literaturom državnika u zapadnim zemljama. Knjiga "Putinova Rusija: Život u neuspjeloj demokraciji" kritika je ruskog društva pod vlašću Vladimira Putina, društva koje je, tvrdi autorica, postalo bezosjećajno i apatično kroz godine patnje i čiju okosnicu sada čine mafijaši, činovnici, novi bogataši i "sam car" Putin. U knjizi, kažu kritičari, Politkovskaja se ponovno oslanja na rat u Čečeniji, iz koje je godinama izvještavala i zbog toga navukla na sebe bijes vladajuće strukture, no ona joj služi kao polazište za "pogled na ostatak Rusije, u kojoj nalazi podjednaku moralnu degradaciju kakva prožima Kavkaz".
 
Politkovskaja naročitu pažnju posvećuje činjenici da i sudstvo, ali i samo društvo sve rjeđe osuđuje ubojstva, pljačke i sve ostale zločine koji su nekoć bili tabui, a sada su postali općeprihvaćene pojave u ruskom društvu. Putina, pak, opisuje kao "nositelja nacionalističkog cinizma", "osvetoljubivog", "uskogrudnog provincijalca", ali ne i rođenog tiranina i despota, već kao "tipični proizvod vlastitog života u KGB-u". Kaže i da se često pitala zašto je toliko netolerantna prema ruskom predsjedniku da ju je to potaklo da o njemu napiše knjigu, i zaključuje da u knjizi ne nastupa kao njegov politički protivnik, već kao "45-godišnja Moskovljanka koja je proživjela najsramotnije od Sovjetskog Saveza 1970-ih i 1980-ih godina, i koja se ne želi tamo vratiti". Naročito je razočarana činjenicom da je Putinova vlast u Rusiji sve samo ne nedobrodošla, pa stoga odgovornost za Putinovu politiku prebacuje prije svega na glasače koji mu se uporno vraćaju. Politkovskaja sebe ne smatra političkim analitičarom, već progovara prije svega kao svjedok i kroničar vremena i glas onog dijela naroda koji je pritisnut korupcijom i bezosjećajnošću vlasti.
 
Iako je Anna Politkovskaja vjerojatno najpoznatija ruska novinarka u svijetu, ni ova njezina knjiga, kao ni dvije prethodne – "Prljavi rat: Ruska reporterka u Čečeniji" i "Mali kutak pakla: Izvještaji iz Čečenije" – neće biti objavljena u Ruskoj Federaciji.
 
MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA "HUMAN RIGHTS WATCH" POVODOM DANSKIH KARIKATURA O PROROKU MUHAMEDU
 
KARIKATURE NISU GOVOR MRŽNJE
 

Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW) izdala je priopćenje u kojemu je odgovorila na nekoliko temeljnih pitanja koja su proizašla iz kontroverze oko objavljivanja karikatura poslanika Muhameda. Budući da je Organizacija islamske konferencije, koja okuplja 57 islamskih država, zatražila od Generalne skupštine UN-a da donese rezoluciju kojom bi se zabranili "napadi na vjerske slobode", HRW objasnio je iz perspektive međunarodnih ljudskih prava zašto takvu zabranu nije moguće uspostaviti na međunarodnoj razini.
 
Organizacija objašnjava da međunarodno pravo ne može nedvosmisleno odgovoriti na sva pitanja proizašla iz skandala s karikaturama, budući da ono zabranjuje cenzuru, no to ne znači i da opravdava upotrebu uvredljivog govora. Međunarodno pravo također nije u poziciji da procjenjuje je li objavljivanje karikatura bilo "mudro ili ispravno", niti može diktirati vladama kako da se postave prema objavljivanju. Ljudska prava propisuju samo moraju li vlade dopustiti takav govor, bez obzira slažu li se one s iskazanim stavovima ili ne. Budući da je pravo na izražavanje temeljno pravo, koje je, doduše, donekle ograničeno, pri odlučivanju o zabranama uvijek se veća važnost pridaje očuvanju slobode izražavanja, jer je "ono nužno za zaštitu svih ostalih ljudskih prava u demokratskih društvima", nužno je za "uspostavu odgovornosti vlada prema javnosti", naročito ako se radi o izražavanju kontroverznih stavova jer "tabui često skrivaju važna pitanja o kojima treba iskreno i nesputano diskutirati". Također, ukoliko se cenzura jednom dozvoli, "izazov vladama da cenzuriraju kritiku postaje prevelik".
 
Na pitanje spadaju li karikature u govor mržnje, HRW objašnjava da govor mržnje nužno mora sadržavati poticanje na nezakonita djela diskriminacije, neprijateljstva i nasilja, što ovdje nije slučaj, tim više što su se "primjedbe odnosile na vrijeđanje islama, a ne na takva djela". Drugim riječima, govor kojim se vrijeđa religija – ma koliko uvredljiv bio – zaštićen je međunarodnim pravom, dok govor usmjeren protiv vjernika to nije. Što se, pak, tiče činjenice da mnoge zemlje imaju zakone protiv svetogrđa, naročito kršćanskog, Human Rights Watch smatra da oni jesu diskriminatorni, budući da ni oni, niti Europski sud za ljudska prava koji često podržava takve zakone, ne objašnjavaju zašto bi neka vjerska uvjerenja bila zaštićena od kritike, pa i ismijavanja, a neka druga ne. No, HRW ne smatra da bi zato trebalo zabraniti kritiziranje islama, već sasvim suprotno, da mnogima od takvih zakona "uopće ni nije mjesto u knjigama".
 
Na pitanje treba li karikature zabraniti zato što one ugrožavaju javnu sigurnost, HRW objašnjava da su vlade dužne sprječavati nasilje "tradicionalnim represivnim institucijama", a ne cenzurom, dok na pitanje treba li ih zabraniti zbog štetnog utjecaja na prava muslimana organizacija odgovara da karikature "ni na koji način ne ograničavaju vjerska prava muslimana", budući da se vjerske slobode odnose na pravo na odabir i prakticiranje vjere, što karikature nisu ugrozile. Dodaju i da vjerska prava ne podrazumijevaju i pravo "nametanja vjerskih uvjerenja drugima", te da muslimanima činjenica da se oni ne slažu s prikazivanjem poslanika Muhameda "ne daje pravo da inzistiraju da se i drugi pokoravaju njihovim pravilima". U smislu odgovornosti urednika novina koje objavljuju uvredljive materijale, vlade u pravilu ne smiju nametati stavove medijima, već su mediji "odgovorni svojim čitateljima, zajednicama i poslodavcima".
 
CENZURA U AUSTRALIJI
 
POLICIJA UKRALA ZASTAVU
 

Australska policija odbija vratiti zapaljenu i isparanu australsku zastavu koju je krajem prošlog mjeseca uklonila sa vanjskog zida galerije Trocadero Art Space u Melbourneu, a koja se tamo trebala nalaziti do kraja ovog tjedna povodom obilježavanja 219. godišnjice "europske intervencije", odnosno otkrića australskog kontinenta. Umjetnička instalacija Azlana McLennana pod nazivom Proudly unAustralian trebala se, prema riječima autora, "referirati na lokalno i međunarodno kritizirani tretman kojim se australska vlada odnosi prema domorodačkom narodu, azilantima, na njezine industrijske odnose i obrazovni sustav, te kolaboraciju s SAD-om u napadima na Afganistan i Irak i poticanje mržnje prema muslimanskim i arapskim narodima u zemlji i u inozemstvu".
 
Zapaljena zastava, unatoč činjenici da to nije krivično djelo u Australiji, ipak je bila previše za policiju Melbournea, koja se zato bez naloga kroz prozor uspentrala do galerije i s vanjskog zida uklonila zastavu, a ostavili su i policijsku posjetnicu kako bi se znalo što se dogodilo sa izloškom.
 
Policija se pravda da je reagirala zbog "pritužbi građana", no direktor galerije Michael Brenner tvrdi da on nije primio nikakve pritužbe, te da ga policija još uvijek nije obavijestila o tome je li imala nalog za zapljenu zastave, niti hoće li ona biti vraćena galeriji, odnosno umjetniku. Isto tako, još uvijek nije podignuta kaznena prijava protiv McLennana, a policija "istražuje" mogućnosti da se zapaljena zastava svrsta u kategoriju "uvredljivog ponašanja" ili pak "uvredljivog jezičnog incidenta". Naročito domoljubni mediji i parlamentarni zastupnici nakon uklanjanja zastave pozvali su na uvođenje zakona kojim bi se kriminaliziralo "skrnavljenje australske zastave".
 
McLennan je inače i otprije poznat policiji i drugim vlastima po svom politički "nekorektnom" umjetničkom djelovanju; godine 2004. zabranjeno je izlaganje njegovog djela Fifty Six na fasadi rezerviranoj za umjetnička djela koju financira Gradsko vijeće. I na ovom je djelu bila prikazana zastava, ovog puta izraelska, a preko nje su bili ispisani statistički podaci o stradanjima Palestinaca. Godinu kasnije zabranjeno je prikazivanje djela Canberra 18, koje se referiralo na 18 terorističkih organizacija na službenoj listi australske vlade, kao i fotografije različitih terorista i izvadci iz službenih priopćenja američkih i australskih vlasti koji su sugerirali da su neke od tih organizacija dobivale potporu američke vlade.
 
Početkom ove godine, pak, sa ulica su uklonjeni plakati na kojima su suprotstavljeni prikazi ubojstva Brazilca Jeana Charlesa de Menezesa, kojeg je londonska policija ubila u srpnju 2005. godine, i suđenja navodnom australskom teroristu "spavaču" Jacku Thomasu.
 
SJEDINJENE DRŽAVE
 
DOZVOLJENA "RELIGIJSKA" DROGA
 

Američki Vrhovni sud dozvolio je jednoj brazilskoj vjerskoj sekti upotrebu halucinogenog čaja u svrhu vjerskih obreda. Američki ogranak brazilske sekte O Centro Espirita Beneficiente Uniao Do Vegetal (UDV), koja broji samo 130 članova nastanjenih u državi New Mexico, uložilo je tužbu zbog kršenja Prvog amandmana koji garantira slobodno prakticiranje religije, nakon što je carinska policija 1999. godine zaplijenila veću količinu čaja poslanog iz Brazila i zaprijetila tim vjernicima tužbom zbog trgovine narkoticima ukoliko nastave s uvozom spornog čaja. Vjernici su se pozvali i na Zakon o ponovnoj uspostavi vjerskih sloboda iz 1993. godine, koji religijskim skupinama daje pravo izuzeća iz zakona o zabrani upotrebe droga.
 
Vjernici UDV-a prilikom vjerskih obreda koriste čaj hoasca u kojem se nalazi i biljka koja raste u Amazoni i za koju pripadnici ove sekte vjeruju da je sveta i da ih približava Bogu. Ona sadrži malu količinu halucinogene supstance koja se nalazi na američkoj listi zabranjenih narkotika, no sekta strogo propisuje njegovu konzumaciju isključivo u vjerske ritualne svrhe.
 
U nedavnoj odluci Vrhovnog suda, međutim, jednoglasno je odlučeno da ovi vjernici imaju pravo konzumirati hoascu, a ta bi odluka, boje se kritičari, mogla poslužiti kao presedan i drugim vjerskim organizacijama koje traže izuzeće iz onih zakona koji zadiru u prakticiranje vjerskih sloboda. Vrhovni se sud, međutim, pozvao na spomenutu odluku Kongresa, koja je, pak, donesena zbog jedne druge sudske tužbe sličnog povoda, kada su američki Indijanci tražili da im se dozvoli upotreba halucinogenog kaktusa pejotla, također u religijske svrhe. Glavni sudac u slučaju tužbe brazilske sekte objasnio je da, budući da je Kongres omogućio stotinama tisuća Indijanaca da konzumiraju pejotl u vjerskim obredima nema nikakvog razloga da se to isto ne dozvoli 130-orici američkih članova brazilske sekte UDV-a.

Tena ERCEG