Osoba tjedna: STIPE MESIĆ
4. svibnja, 2006.
Da, on je rođeni populista, i to se najbolje vidjelo na prvomajskoj
proslavi u Maksimiru, gdje može bez straha od zvižduka istupiti pred više
desetaka tisuća pothranjenih porcijaša i klasične, dickensovske sirotinje.
Ali, opet, nije ni klasični primjerak populizma. Jer, ako u
to po definiciji ulazi da se ljudima govori samo ono što vole čuti, on često
postupa upravo suprotno. Primjer su njegovi redovni odlasci u Jasenovac, pa i
ove godine, što su neki drugi (Sanader, Račan) obavili samo jednom, kao da je
riječ o hadžiluku.
Jednom u životu, da se ispuni obaveza, a poslije neka ide
tko hoće. Mesić, eto, hoće, jer to očito ne shvaća kao površni otkup grijehova,
kao što ni jasenovačke žrtve sudbina nije samo površno i prolazno dotakla. Iz
svega je onda jasno da on odlazi pod Kameni cvijet jer ondje ima što reći, a ne
samo odrecitirati uvijek iste žalopojke.
Ovaj put ustao je protiv ideje o novoj koncepciji spomen-područja,
što je upozorenje da se od nje možda ipak nije odustalo, i to pobijajući oba
razloga s kojima se u nju išlo. Nije prihvatljivo u ime neke nove estetike
micati iz jasenovačkog postava navodno pretjerano brutalne izloške, jer Jasenovac
i jeste bio to što je bio po brutalnosti, a ne po nečem drugom.
A treba odbiti i njegovo reduciranje na muzej po uzoru na
muzeje holokausta, jer je ovo stratište ne samo Židova nego i Srba i Roma te
antifašističkih Hrvata. Koliko god te ideje protiv kojih se sada prvi put
izjasnio i Mesić izgledale kao neprihvatljivi revizionizam, mora se reći da ova
polemika ipak pokazuje da je poštovanje jasenovačkih žrtava nešto vitalno i
živo.
Jer, kada pogledaš na suprotnu stranu – čisto mrtvilo. Hrvatska
desnica još nije smogla hrabrosti, da ne kažemo muškosti, da se suoči s
Jasenovcem – dok je ljevica ipak progutala vrući krumpir Bleiburga – a nije
daleko od toga ni Katolička crkva.
Dugo, predugo ona nije slala nikoga na ove godišnjice, navodno
zbog napuhanih jasenovačkih žrtava (iako su već godinama u opticaju, pa i u
Beogradu, razumno utemeljene brojke). A sada je na komemoraciju došao župnik iz
Jasenovca, kao da je riječ o nekom lokalnom događajčiću, koji ne seže ni do granica
biskupije.
Zašto je tako otkriva nam Živko Kustić, koji je dan-dva poslije
napisao tekst pod nježnim naslovom "Svibanjski vampiri", u kome
prilično otvoreno aludira da je i ova komemoracija bila u znaku
srbo-komunističke crvene zvijezde petokrake. Doduše, Kustiću nije, veli, drago
ni kada se komemoriranje bleiburških žrtava pretvori u poklonstvo zlokobnom
"U" (što nije smetalo da se ondje redovito šalju delegacije biskupskog
ranga).
Ali, zaključuje, pazi ovo, da je crvena zvijezda ipak opasnija jer se
pod njom "više godina" progonilo i ubijalo. Poticajna usporedba,
moramo priznati. Evo, prvi put razmišljamo, s pripadajućom jezom dakako, koliko
bi ljudi bilo pobijeno da su ustaše ostale na vlasti pedeset godina.
Marinko ČULIĆ