Knjige



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
4. svibnja, 2006.

01 / Knjige

4. svibnja, 2006.

IVICA PRTENJAČA: "DOBRO JE, LIJEPO JE", PROFIL, ZAGREB, 2006.

POHVALA PLAHOSTI

"Dobro je, lijepo je" jedan je od najboljih proznih prvijenaca kod nas u dugom razdoblju. Prtenjača zazire od velikih i važnih tema i intelektualnih ambicija. Živost i senzibilnost zapažanja ukida razlike između važnog i nevažnog. Prvi roman autora triju pjesničkih knjiga nije ono što obično nazivamo poetskom prozom, ali pjesnički postupci očito su inspirirali strukturiranje ovog romana

prtenjaca_final_120.jpg Kao da nije naš, kao da čitam prijevod – priznajem, bila mi je to prva pomisao, već uz prvo poglavlje romana. Prva knjiga Ivice Prtenjače doista je netipična za našu prozu: nema u njoj velikih, potresnih balkanskih tema. I svjetonazor autobiografskog subjekta za naše je podneblje neobičan: uključuje obzirnost prema drugima i prema svakodnevnom poslu, skromnost i odsustvo pretjeranih očekivanja od života, ironiju i autoironiju, ali i vedrinu. Novost je i spoj jednostavnosti i artistički osmišljenog teksta.

Ipak, glavni je protagonist Ivica, a ne Yves, kako je naslovljena jedna od tri dosad objavljene autorove pjesničke knjige. Roman je precizno situiran u našu sredinu, bez eksplicitnog iskazivanja distanciranosti. Sve razlike od naše prozne situacije ne doimaju se s predumišljajem.

"Dobro je, lijepo je" govori o nesnalaženju došljaka iz Rijeke u glavnom gradu. Uz usamljenost muče ga egzistencijalne nevolje i dugovi, no jako je zadovoljan što je u trideset četvrtoj godini dobio posao na neodređeno, u knjižari. Senzibilan i suptilan, muke pri susretu s agramerskom sredinom doživljuje bez pretjeranog patosa, upoznajući i vedrinu svakodnevnih doživljaja i tjeskobe usamljeničkih noći.

Tjeskoba došljaka

Roman čine kratka poglavlja, njih 21, koja je moguće čitati i kao zasebne priče. Autor se vješto poigrao s formom kratke priče, koja mu je očito privlačna i bliska. Likove uvodi i skicira doista više na način kratke priče, nego na način romana: u nekoliko redaka, upečatljivo. Ta lapidarnost izričaja jedna je od vrlina ovog teksta, koja ga čini vrlo čitkim, i magnetski privlačnim za (u pravilu rastresenog i nestrpljivog) suvremenog čitatelja. Sva poglavlja u ovoj stilski virtuoznoj prozi uspješno funkcioniraju kao priče; meni se posebno svidjela "Krađa u Gloriji", koja uključuje i rafiniranu autoironijsku dosjetku o lopovu koju Ivici, kada se kasnije sretnu, priznaje da je ukrao njegovu pjesničku knjigu, ali ju nije uspio preprodati.

Roman je ispripovijedan u prvom licu; iz perspektive Ivice koji radi u knjižari, živi kao podstanar, i bori se s tihom tjeskobom došljaka. Ovaj roman najbliži je žanru koji se u suvremenoj teoriji obično naziva autofikcijom; podrazumijeva pripovijedanje o vlastitom životu, s osobitim naglaskom na opisivanje svoje osobnosti. Više nego narcizam, takva autobiografska usmjerenost uključuje tematiziranje svakodnevnih briga i običnog života.

Tihe ubojice s TV-a

Opisujući vlastitu osobnost, autor u ovom romanu zagovara neke vrijednosti koje su kod nas potpuno egzotične: prezir prema pohlepi, zavisti, bolesnim ambicijama, grozničavom konzumerizmu i snobizmu prepleće se sa suptilnim odnosom prema osobama koje okružuju protagonista, s odgovornosti i poštovanjem prema njima i prema običnim dnevnim obavezama. No, melankoličan senzibilitet nipošto ne znači odsustvo kritičnosti i ironije, koja nepogrešivo pogađa "te lijepe face s televizije, te tihe ubojice". Stalna pomirljivost, sklonost da uvijek sve razumije, da donosi previše zaključaka i premalo odluka, na koncu ga košta i ljubavne veze. "Dobro, još bolje", reći će protagonist djevojci koja ga ostavlja, pohvalivši razumno rješenje. "Nazdravimo strahu i plahosti", reći će mu kolegica.

Roman "Dobro je, lijepo je" zazire od velikih i važnih tema i intelektualnih ambicija. Priča o običnosti života, o svakodnevici i noćnim tjeskobama, suptilno je i vješto ispripovijedana. Rečenice su jednostavne i istodobno zagonetne, kadikad eliptične, kadikad uključuju neočekivane obrate. Živost i senzibilnost zapažanja ukida razlike između važnog i nevažnog. Prvi roman autora triju pjesničkih knjiga nije ono što obično nazivamo poetskom prozom, ali pjesnički postupci očito su inspirirali strukturiranje ovog romana.

Ljubavni zaplet počinje tek u 13. poglavlju, to jest priči. Od prve stranice romana javljaju se nagovještaji da će kasnije biti riječi o ljubavnoj vezi između sredovječnog muškarca i vrlo mlade djevojke. Kao u kakvoj glazbenoj kompoziciji, nakon prvog nagovještaja teme na početku, slijede njezine varijacije, sve do opširnije razrade u drugoj polovici knjige. Premda ljubavna priča koja se tada događa očito ostavlja dubok trag na protagonista, i on će ju sigurno pamtiti kao nešto doista važno, ta ljubavna priča ne dominira ovim romanom. Pa i naslovni izrazi "dobro je, lijepo je" nisu rezervirani samo za sentimentalne uzlete glavnog lika. Nema selektivnosti: radost donose i tričarije i događaji koje će čovjek zauvijek pamtiti. Mnogo toga može biti dobro: iznenada shvatiti da će ipak stići na vrijeme na posao, izmisliti osvježavajući desert od jagoda, pa sve do onoga "dobro, još bolje" nakon dogovora o rastanku ljubavnika. Sve može biti lijepo: sreća drugoga - drage kolegice (suptilnost je ona kvaliteta koja štiti običnost od banalnosti), ili pak trenuci malih, svakodnevnih radosti.

Poetiziranje teksta

Ono obično uzdiže se na svojevrstan pijedestal. Mops, psić iz prvog poglavlja teksta, i takav sličan na samom završetku, zahvaljujući poetskim postupcima, poetiziranju romanesknog teksta, čitatelju će se ukazati kao važan, jedinstven i neponovljiv motiv, upravo kao što je autobiografskom subjektu jedinstvena njegova pustolovina egzistencije.

Zahvaljujući forsiranju svakodnevnih zgoda, sve se velike i teške teme relativiziraju. Blagodat navika poništava usamljenost, ublažava zaljubljenost, ubrzava zaborav, stišava patnju. I sve je to dobro i lijepo prikazano, ali koliko se u tom romanu samo spominje hrane i pića, od bifteka s tartufima, do ćevapa i gastritisa, toliko da me Prtenjačino relativiziranje teških tema u jednom trenutku podsjetilo na pretposljednju rečenicu jedne epizode slavnog stripa: "Uz Snupixa i omiljenu veprovinu, Obelixu su prošli ljubavni jadi, a vratio mu se apetit". No ako je to zamjerka, moram priznati, jedina je.

Lakoća i jednostavnost, razigrana i virtuozna struktura teksta, istančanost svjetonazora – vrline su ovog romana koji bi mogao osvojiti sve one koji vjeruju da idejna težina i tematiziranje trauma nisu jedina obaveza književnosti. Za mene – "Dobro je, lijepo je" jedan je od najboljih proznih prvijenaca kod nas u dugom razdoblju, možda u posljednjih petnaestak godina.

Gordana CRNKOVIĆ

________________________________

12 POLICA

ANDREW WILSON: "VIRTUAL POLITICS: FAKING DEMOCRACY IN THE POST-SOVIET WORLD", YALE UNIVERSITY PRESS, 2006.

wilson_80.jpg "Klonovi", "muhe" i "Trojanski konji" samo su neki od trikova koje koriste "politički tehnolozi" u postsovjetskim zemljama kako bi manipulirali demokratski proces, tvrdi u svojoj novoj knjizi britanski znanstvenik Andrew Wilson. Slavni pisac Jorge Luis Borges jednom je rekao kako pisci fantastičarske književnosti imaju na raspolaganju četiri osnovna oruđa za stvaranje zapleta u svojim djelima: priča unutar priče, brkanje sna i jave, putovanje u vremenu i iznenadna pojava dvostrukosti. Wilson, predavač na katedri za ukrajinistiku na Sveučilišnom koledžu u Londonu, kaže kako sve te metode na ekspertni način koriste "politički tehnolozi" na području bivšeg Sovjetskog Saveza kako bi stvorili – po njegovim riječima – "virtualnu politiku" zamaskiranu u redovite demokratske procedure.

KEN FOSTER: "THE DOGS WHO FOUND ME", THE LYONS PRESS, 2006.

foster_80.jpg Pisac Ken Foster postao je prijatelj za desetke pasa lutalica, a svoje pustolovine opisuje u novoj knjizi "Psi koji su me pronašli". Knjiga govori o tome kako su mu psi pomogli da prebrodi neke osobne tragedije i prirodne katastrofe. Naime, 11. rujna 2001. Foster je živio u New Yorku sa svojim psom Brandom. Zajedno su bili svjedoci jedne od najvećih tragedija u povijesti ovog grada. "Bio je sa mnom u parku tog jutra kad je prvi zrakoplov preletio nisko. Nismo znali što se događa." Foster kaže kako mu je pas pomogao da prevlada katastrofu. "Odveo me do vatrogasne postaje čiji su mnogi vatrogasci poginuli. Naveo me da uđem unutra i pogledam izložene uspomene na te ljude. I nastavio me tamo voditi opet i opet…". Danas je Brando jedan od tri psa u životu ovog pisca. Žive u New Orleansu gdje su se prošle godine morali nositi s jednom drugom katastrofom, uraganom Katrina…

PAUL RUSESABAGINA: "AN ORDINARY MAN: AN AUTOBIOGRAPHY", VIKING ADULT, 2006.

ordinary_man_80.jpg Čovjek koji je inspirirao film Hotel Ruanda objavio je novu knjigu sjećanja. Paul Rusesabagina prisjeća se u knjizi "Jedan običan čovjek" kako je sklonio više od tisuću Ruanđana u Hotel del Mille Collines u Kigaliju tijekom genocida u toj zemlji 1994. godine. Procjenjuje se da je oko 800 tisuća ljudi ubijeno kad su većinski Hutui krenuli u pohod protiv manjinskih Tutsija. "Koristio sam svoj telefon, opisivao situaciju, pozivao u pomoć. Svi generali koji su nam pomogli, ja sam ih u to uvjerio. Otišli bismo zajedno na piće. To je snaga riječi. S druge strane imate radio i medije koji prenose poruku da ukoliko ubijete susjeda, dobit ćete njegov automobil. Ako ubijete susjeda, dobit ćete njegovu kuću. I tako su riječi postale moćnije negoli ijedno oružje u ljudskom arsenalu."

(D. V.)

________________________________
Copyright © 1993 - 2021. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA
br_1076_150.jpg