LATINSKA AMERIKA

EKONOMSKA KONTRA SAD-u

Predsjednici Kube, Venezuele i Bolivije potpisali su prije nekoliko dana trilateralni trgovinski sporazum kojemu je cilj stvoriti protutežu Ugovoru o slobodnoj trgovini među Amerikama, koji promoviraju Sjedinjene Američke Države.

Bolivijski predsjednik Evo Morales i venezuelski Hugo Chávez u tu su svrhu posjetili kubanskog predsjednika Fidela Castra, koji je s Chávezom i napisao tekst dokumenta Bolivarske alternative za Ameriku, poznatom i po španjolskom akronimu ALBA. Kubanske vlasti nisu objavile potpuni tekst dokumenta, tako da njegov puni sadržaj još nije poznat, ali se zna da je cilj ugovora eliminirati ili drastično smanjiti carinske pristojbe među trima zemljama, čime bi se olakšala međusobna trgovina. Osim ovih "klasičnih" odredbi nekog trgovinskog ugovora, socijalistički karakter Bolivarske alternative ogleda se u detaljima kao što su zavjet o iskorjenjivanju nepismenosti i smanjenju nezaposlenosti, ili još konkretnije, kubansko obećanje pružanja besplatnog liječenja vida svim Bolivijcima kojima je ono potrebno, ali ga ne mogu sebi priuštiti, kao i ono Venezuele o povoljnoj cijeni nafte za bolivijsku domaću konzumaciju.

Prilikom potpisivanja ugovora Castro je izrazio nadu da će "jednog dana u zajednici biti cijela Latinska Amerika", Morales je sastanak nazvao "povijesnim okupljanjem triju generacija i triju revolucija", dok je Chávez obećao da će "ekonomski i politički ujediniti Južnu Ameriku bez pomoći Washingtona". Uoči potpisivanja ovog ugovora Venezuela je također istupila iz južnoameričkog trgovinskog bloka, Andske zajednice naroda, s tvrdnjom da je blok previše povezan s SAD-om, budući da je, nakon kratkotrajne prošlogodišnje stagnacije, službeni Washington u kratkom vremenu potpisao čak devet ugovora o slobodnoj trgovini sa zemljama Južne Amerike.

Ove se godine očekuje 40-postotno povećanje trgovine između Venezuele i Kube, kao i povećanje izvoza venezuelske nafte na Kubu, i to ne za gotovinu, već u zamjenu za usluge kubanskih stručnjaka i poljoprivredne proizvode.

U ugovoru koji su prošle godine potpisale Kuba i Venezuela, navodi se da "samo integracija koja se temelji na suradnji, solidarnosti i zajedničkoj želji za napredovanjem, kao i ujedinjenost na najvišoj razini, mogu zadovoljiti težnje latinoameričkih i karipskih zemalja". Zbog ovakve retorike, nespecifične za trgovinske ugovore, američki analitičari ovaj dokument čitaju prije svega kao pokušaj stvaranja protuteže ulozi i planovima SAD-a u Latinskoj Americi, ali predviđaju i da, osim Bolivije koja se sada pridružila, neće biti mnogo država koje će radije izabrati ALBA-u nego ugovore sa SAD-om. Još jedan izgledni član, međutim, mogao bi biti Peru, gdje je predsjednički kandidat Ollanta Humala nedavno dobio prvi krug izbora, također na platformi nacionalizacije resursa i poslova koji su sada u rukama stranih kompanija.

MEKSIKO

DESNICA SVE JAČA

Na sveopće iznenađenje svjetske javnosti, koja je očekivala da će na skorašnjim predsjedničkim izborima i Meksiko krenuti putem većine južnoameričkih zemalja i izabrati ljevičarskog predsjednika, najnovija istraživanja pokazuju da trenutno veću popularnost uživa konzervativac Felipe de Jesús Calderón Hinojosa. Kandidata trenutno vladajuće stranke desnog centra, Nacionalne akcijske stranke, nije podržao čak ni sadašnji meksički predsjednik Vicente Fox, predsjednik iste stranke, a sve donedavno lijevi populist i bivši gradonačelnik glavnog meksičkog grada, Andrés Manuel López Obrador uvjerljivo je vodio na ljestvici popularnosti.

Gotovo preko noći Calderón je dosegao 38 posto glasova, tri posto više od Obradora, a u tome mu je, po svemu sudeći, najviše pomogla taktika podjednako karakteristična za populizam koji Calderón pripisuje svom protukandidatu. Njegov vrtoglavi uspon započeo je, naime, nakon što su mu savjetnici osmislili negativnu televizijsku kampanju s ciljem blaćenja Obradora. Snimili su nekoliko kontroverznih televizijskih spotova u kojima je Obrador prikazan kao demagog u stilu venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza, a javnost je, barem zasad, zagrizla. Obrador je, osim toga, odbio sudjelovati u nedavnoj TV debati, što nije dobro odjeknulo, dok je Calderón njegovo odsustvo dobro iskoristio za vlastitu promociju.

No, osim Calderónovih niskih udaraca protukandidatu, meksičkim se građanima očigledno više sviđa i njegov politički program, koji se umnogome razlikuje od Obradorovog. Pod egidom "Predsjednik zapošljavanja" Calderón, naime, vodi kampanju u kojoj obećava ekonomsku reformu s ciljem smanjenja nezaposlenosti, a to, među ostalim, misli ostvariti nastavkom politike slobodnog tržišta sadašnjeg predsjednika Foxa, kao i otvaranjem energetskog tržišta stranim kompanijama, te reformom poreznog sustava i zakona o radu. Obrador, međutim, inzistira na socijalno osjetljivijoj državi i protivi se daljnjoj liberalizaciji tržišta. Za razliku od Obradora, koji zbog ovakvih stavova ne uživa podršku poslovnih krugova, Calderón je i u njima našao saveznike. No, velik broj glasača još uvijek je neopredijeljen, pa dva kandidata potpuno suprotnih platformi imaju još puno posla do početka srpnja, za kada su zakazani predsjednički izbori.

VJERSKO NASILJE U IRAKU

SUNITI FALSIFICIRAJU IMENA

Točno tri godine nakon što je američki predsjednik George W. Bush s nosača aviona Abraham Lincoln slavodobitno obznanio da je misija u Iraku ispunjena, ta je zemlja i dalje u stanju permanentnog kaosa i građanskog rata. Primjerice, razdor među iračkim šijitima i sunitima postao je toliko dubok i opasan po život, da sve veći broj iračkih sunita izrađuje lažne osobne iskaznice sa šijitskim imenima. Takva lažna iskaznica u mnogim slučajevima doslovno sunitima može spasiti život kada ih zaustave pripadnici šijitskih gerilskih skupina, pa čak i službene policije ili sigurnosnih snaga. Trend krivotvorenja dokumenata naročiti je zamah dobio nakon eksplozije koja je u veljači srušila šijitsku Askariya džamiju u pretežno sunitskom gradu Samarri. Američke i iračke vlasti također većinu ubojstava iračkih civila pripisuju vjerskim, odnosno etničkim razlozima, a iračka imena u pravilu otkrivaju mnogo o identitetu neke osobe.

Puno iračko ime sastoji se od prvog imena, zatim imena oca, imena djeda i na kraju imena plemena. Primjerice, budući da se raskol među šijitima i sunitima dogodio zbog neslaganja oko legitimnog nasljednika poslanika Muhameda, šijiti u imenu vrlo često imaju i ime Ali, prema Muhamedovom zetu Aliju kojeg smatraju njegovim legitimnih nasljednikom, dok suniti u pravilu ne nose to ime. I mnoga druga imena tijekom stoljeća povezala su se gotovo isključivo s jednom od dvije sekte, a slično je i sa ženskim imenima. Tako je Zahra gotovo uvijek šijitska žena, dok je Aisha, kako se zvala jedna od Muhamedovih supruga, gotovo uvijek sunitskog identiteta.

Vjersko određenje nije, pak, jedini razlog zbog kojeg se irački civili mogu naći na nišanu gerilaca, pa se tako mnogi šijiti od sunitskih gerilaca brane i starim iskaznicama republikanske garde Saddama Husseina. Iračke osobne iskaznice inače je vrlo lako falsificirati, a krivotvoriteljski posao cvjeta u svim većim iračkim gradovima.

Osim promjene imena, irački se civili služe i raznoraznim drugim trikovima da bi zavarali pobunjenike, a popularni sunitski web site nedavno je čak objavio i popis 12 stvari koje suniti mogu napraviti da bi što bolje "prošli" kao šijiti. Osim obavezne nabavke lažne osobne iskaznice, Internet site Rabita savjetuje i javno izlaganje fotografija i druge vjerske ikonografije u automobilima i kućama, primjerice, fotografije čuvenih šijitskih imama, prstenje sa šijitskim simbolima, ili pak nošenje komadića blata, takozvane turbe, iz šijitskog svetišta Karbale. Za razliku od sunita, šijiti prilikom molitve glavu polažu na turbu, a sunitima se savjetuje i da zapamte imena prvih dvanaest šijitskih imama. Koliki je među iračkim civilima strah od vjerskog nasilja najbolje svjedoči činjenica da su mnogi krivotvoritelji u samo dva mjeseca od rušenja Zlatne džamije u Samarri izradili i po nekoliko tisuća lažnih osobnih iskaznica.

EUROPSKA UNIJA

RADNIČKA (NE)MOBILNOST

Stare članice Europske Unije do nedavno obilježenog međunarodnog praznika rada bile su dužne odlučiti namjeravaju li mijenjati svoje politike prema tržištu rada, odnosno prema radnicima iz osam novih članica istočnoeuropskih zemalja. Budući da je EU tekuću godinu proglasio "Europskom godinom radničke mobilnosti", Europska je komisija intenzivno lobirala prema starim članicama da otvore svoja tržišta rada istočnim Europljanima, argumentirajući taj svoj zahtjev činjenicom da proširenje koje se dogodilo prije točno dvije godine nije rezultiralo nikakvim egzodusom radništva s istoka Europe. Prema Ugovoru o proširenju, međutim, sve su stare članice imale pravo uvesti "tranzicijske mjere" za primanje radnika iz osam istočnoeuropskih država, dok su Malta i Cipar izuzeti iz tog prava.

Unatoč argumentima, većina ekonomski najjačih europskih članica odlučila je svoje granice i dalje držati potpuno ili djelomično zatvorenima za svoje istočne susjede, a to su Austrija, Belgija, Danska, Italija, Francuska, Njemačka i Luksemburg. Velika Britanija i Irska još su ranije svoja tržišta rada otvorila novim članicama, pa će tako i nadalje ostati, dok su Finska, Grčka, Portugal, Španjolska i Švedska sada to po prvi puta učinile. Među državama koje ne žele zapošljavati istočnoeuropske radnike neke su od njih pristale na određene ustupke, pa se tako Belgija obavezala olabaviti proceduru za dobivanje radne dozvole "u određenim sektorima zanimanja", Danska će tijekom iduće tri godine potpuno ukloniti restrikcije, dok će Italija povećati kvote za strane radnike. Slične mjere pristale su uvesti i Francuska i Luksemburg, koje će otvarati tržišta ovisno o manjku točno određenog profesionalnog kadra, dok nizozemski parlament o ovome još nije glasao, ali se očekuje da ta zemlja djelomično otvori svoje tržište rada početkom iduće godine.

Europski povjerenik za zapošljavanje Vladimir Spidla pozvao je države koje nisu pristale na pripuštanje radnika s istoka da to učine tijekom idućih nekoliko godina, dodavši da je "slobodni protok svih radnika cilj Europske Unije", te da "razlike među starim i novim članicama moraju nestati što prije". Briselski trust mozgova pozvao je, pak, svih 25 članica EU da dozvole visoko obrazovanim imigrantima da slobodno rade u tim zemljama, te da Unija uvede takozvane "plave kartice" za sve studente europskih i drugih vrhunskih sveučilišta, što bi im omogućilo da se zaposle bilo gdje u Europskoj Uniji.

KINA

SVE MANJE JEFTINE RADNE SNAGE

Sudeći prema informacijama koje dolaze s terena, vjerovanje da je jedan od glavnih uzroka cvjetanja kineske ekonomije i nepresušna jeftina radna snaga te zemlje sve se više ispostavlja neutemeljenim. Trend je započeo prije dvije godine, a tada se vjerovalo da se radi o privremenim zastojima u inače stabilnom priljevu jeftine radne snage iz ruralnih područja centralne Kine, no sada je manjak nekvalificiranih radnika spremnih raditi velik broj sati za iznimno male plaće postao problem većine tvornica smještenih u industrijski razvijenom obalnom pojasu Kine.

Neke tvornice zbog toga su čak preselile svoje pogone u ruralne provincije, budući da radnici u industrijskoj zoni doline rijeke Zhu Jiang sve glasnije zahtijevaju veće plaće. Većina poslodavaca stoga je već pristala na povećanje minimalnih plaća, naročito nakon što se čak 1,7 milijuna radnika jednostavno nije vratilo na posao s godišnjih odmora povodom kineske nove godine.

Prema istraživanju Azijskog udruženja proizvođača obuće, većina takvih kineskih tvornica pati od kroničnog nedostatka radne snage, negdje taj manjak iznosi i 60 posto, a procjenjuje se da samo u gradu Dongguanu, gdje su smještene mnoge tvornice obuće u kojima radi čak milijun radnika, fali još najmanje 100.000 njih. Povratku došljaka u nerazvijena područja doprinosi i razvoj tih ruralnih područja, kao i gradova smještenih u centralnoj Kini, a naročito se djevojke, koje su nekoć masovno odlazile u priobalne gradove u potrazi za poslom, sada sve više vraćaju u svoje krajeve. Mlade žene bez obitelji dosad su bile najpoželjnija radna snaga u kineskim tvornicama, jer su se manje bunile i bile spremne više raditi od muškaraca, no upravo one sada najglasnije zahtijevaju veće plaće, bolje socijalno i zdravstveno osiguranje, plaćene prekovremene sate i više slobodnog vremena.

Mnogi od ovih radnika više uopće ne žele raditi u proizvodnom sektoru, već se okreću uslužnim djelatnostima, kao što je prodaja ili rad u hotelima. Zbog odlijeva radne snage iz industrijske zone nisu, pak, pogođene samo tvornice, već i dobrostojeći stanovnici razvijenih gradova, koji su navikli da im radnici došljaci za male novce pomažu u kući, šišaju kosu i vode brigu o djeci i starijima. Mlade žene za takve poslove sada traže i dvostruko više nego prije, a zbog manjka radnika, dobrostojeći su im poslodavci spremni dati koliko god traže.

EGIPAT

TRAJNO "IZVANREDNO STANJE"

Prije nekoliko dana egipatski je parlament izglasao dvogodišnje produljenje izvanrednog stanja u toj zemlji, i to zbog navodne borbe protiv terorizma. To i ne bi bilo toliko čudno da građani Egipta u tom "stanju" ne žive već čak 25 godina, za vrijeme kojih se, međutim, terorizam i nasilje nisu ni najmanje suzbili. Vlada je, naime, iskoristila nedavni teroristički napad koji je u turističkom gradu Dahabu ubio 20-ak ljudi, no kritičari tvrde da je predsjednik Hosni Mubarak produljenje izvanrednog stanja najavio još i prije najnovijeg napada, te da on taj zakon koristi prije svega da bi ugušio disidentske glasove u svojoj zemlji.

Hafez Abu Saeda, predsjednik egipatske Organizacije za ljudska prava, tvrdi da vlasti zakon o izvanrednom stanju koriste "protiv civila, običnih ljudi, opozicijskih stranaka i političkih pokreta", te da vlada "ne bi niti bila u stanju voditi zemlju bez tog zakona". Izvanredno stanje uveo je sam Mubarak, i to čim je 1981. godine došao na vlast, a nakon što su islamski militanti ubili njegovog prethodnika Anwara Sadata.

Kritičari ovog zakona tvrde, pak, da on suzbija mnoga prava koja garantira egipatski ustav, primjerice, slobodu izražavanja i okupljanja, pravo na privatnost i pravo na pravedno suđenje. Prema zakonu o izvanrednom stanju, sigurnosne snage bilo kojeg građanina mogu zatvoriti i osuditi prema tom zakonu na specijalnom sudu, a žalbe se mogu ulagati samo direktno predsjedniku. Sigurnosne službe također nisu dužne nikome davati informacije o tome gdje se tako uhapšene osobe nalaze i što se s njima uopće zbiva, pa Human Rights Watch procjenjuje da se trenutno po zatvorima bez ikakvih optužbi nalazi oko 9000 ljudi, koje organizacija vodi kao nestale. Egipatske vlasti ni nakon najnovijeg napada u Dahabu nisu propustile uhapsiti stotine otprije poznatih "sumnjivaca", no ni običnih civila.

Osim običnih građana, najčešća meta policije su opozicijske stranke i pokreti, poput Muslimanskog bratstva, čijih je 75 članova uhapšeno zbog demonstriranja protiv produljenja zakona o izvanrednom stanju, a slično se dogodilo i desecima članova pokreta za demokraciju Kifaya, koji su također sudjelovali u protestu. Batine i mučenja u ovakvim su slučajevima također uobičajeni.

Tijekom svoje prošlogodišnje predsjedničke kampanje egipatski predsjednik Hosni Mubarak bio je obećao ukidanje izvanrednog stanja i donošenje posebnog zakona o antiterorizmu, no sada je učinio sasvim suprotno, obrazloživši da će zakonodavcima trebati barem 18 mjeseci da napišu novi zakon, kao da im dosadašnjih 25 godina nije bilo dovoljno. Protiv produljenja izvanrednog stanja glasalo je oko 25 posto parlamentarnih zastupnika, od čega većina njih iz stranke Muslimanskog bratstva, dok su demonstracije protiv zakona koje su se održale u Kairu nasilno prekinute.

Tena ERCEG