U povodu 50. rođendana HRT nas je zasuo emisijama koje su trebale pokazati koliko je nacionalna televizija velika i važna za ovu zemlju, ali joj se oteo i gaf koji, hm, otkriva da neće biti baš tako. Odvrtila je reprizu Našeg malog mista, krenule su i Divlje svinje, a oboje, avaj, nepogrešivo svjedoči da je u ono vrijeme televizija bila, pa jedno pet-šest puta, bolja nego danas.

Doduše, Galić bi na ovo vjerojatno rekao da je dramski program možda zbilja u minusu, ali da je televizija to kompenzirala koproduciravši više boljih hrvatskih filmova – što nije baš isto – no, hajde, neka mu bude. Ali isti takvi ili i  puno veći minusi postoje i u obrazovnom, kulturnom, čak i u nekada kultnom dokumentarnom programu, a njih se, brate, ničim ne kompenzira.
 
Tako se, htjeli - ne htjeli, opet vrtimo oko pretužne činjenice da je televizija u nedigitalnoj 15. ili 20. godini bila bolja, kreativnija i, o nevolje, zrelija nego u 50. Istinabog, i sam Galić će napraviti tužno lice kada govori o pretjeranoj komercijalizaciji današnje televizije, što je, filozofski će zaključiti, danak nepodnošljivoj lakoći vremena u kojem živimo.
 
Ali, nije posao šefa televizije da kao plačipekmez kuka nad sudbinom, nego da nekog boga napravi, za početak barem to da se prestane hvaliti kako je HRT najgledanija javna televizija u Evropi. Pa, naravno da je najgledanija kada na svaki novinski napis kako joj pada gledanost informativnog programa smjesta otvara središnji Dnevnik s toliko krvavim prilozima o ubojstvima, saobraćajkama etc. – konkurencija je već počela prikazivati prosute mozgove, a to, brajko, treba stići – kao da ga uređuje Musa Kesedžija.
 
Istodobno, međutim, Goran Milić nas iz samo njemu poznatih izvora obavještava da je ubojstava, razbojstava, silovanja i ostalih disciplina crne kronike bilo puno više do 1990. nego danas. A to je baš zgodno. Iz toga se dobro, da ne može bolje, vidi što u stvari čini kičmu programa današnje televizije.
 
S jedne strane, ona nastupa kao beskrupulozni trgovački putnik kojem nije nikakav problem, ako to donosi zaradu, stvarati sliku Hrvatske kao klaonice, u kojoj je prava sreća preživjeti svaki božji dan, kao što će svoje do bljuvanja razmnožene kvizove, nagradne igre itsl. nuditi kao valjda još jedini način da uspijete u životu, ili se barem izvučete iz bijede.
 
Ali, odmah zatim ta ista televizija pristupa vam kao umilna tješiteljica koja vas uvjerava da je ova vlast najbolje što vam se moglo dogoditi, jer ona, eto, siječe kao sabljom bezakonje i kriminal, a bez brige osigurat će vam i dostojnu egzistenciju.
 
Da, da, koliko god Hebrang i ostali HDZ-ovi atamani jurišali na nju, Hrvatska televizija je s nekoliko najeksponiranijih, izrazito desno profiliranih, novinara i urednika i dalje jedna od najpouzdanijih uzdanica ove vlasti.
 
Netko će reći da je tako uvijek bilo, što je na žalost točno, ali s jednom bitnom razlikom, a to je da se pod ovom vlašću, a ne nekom drugom, bacalo zaposlene s televizije kao cjepanice. Na koju će godišnjicu HRT smoći petlje da o tome progovori? Na stotu?

Marinko ČULIĆ