Prigodom proslave blagdana sv. Dujma za vrijeme svečane mise kardinal Bozanić je u propovijedi govorio je o mnogim problemima današnjice. Bit propovijedi Glas koncila sažeo je u naslovu članka o tom splitskom događanju, a on glasi: "Ne dajmo se manipulirati".

A tko to s kim uistinu manipulira?

"Vaša nazočnost i sudjelovanje u ovom slavlju svjedoče o trajnosti izbora i životnog opredjeljenja svetog Dujma. Razni Dioklecijani odlaze i prolaze, a Duje ostaje. Sve je to znak koji govori koliko su kršćanstvo i Katolička crkva srasli s našim narodnim bićem…"

Čini mi se, uz dužno poštovanje prema riječima Kardinala da i sv. Duje i car Dioklecijan doprinose identitetu Splita. I jedan i drugi ostaju tu, svaki na svoj način. U doslovnom i u prenesenom smislu. Ako se dičimo sv. Dujmom kao zaštitnikom Splita, ponosni smo i na prekrasnu palaču cara Dioklecijana, jer ta "palača rodi grad" u kojem danas živimo i kojeg svijet po palači prepoznaje.

Ako je pak sv. Duje simbol naše vjere, a Dioklecijan nečije nevjere i po tome su oba, ruku pod ruku i danas ovdje. Istina nekada je situacija bila čista i znalo se tko kamo pripada. A danas se često "najžešći" nevjernici nazivaju vjernicima i vrlo uspješno s mnogima manipuliraju.

"Od samih početaka Crkve uvijek je bilo onih koji su je htjeli odvojiti od Krista i usmjeriti njezin pogled nekim drugim bogovima ili autoritetima. Pritom su zaboravljali temeljnu činjenicu da se između Krista i njegovih vjernika ne radi samo o nekoj površnoj vezi pristaša, nego o životnoj i dubokoj vezi."

Na žalost naša je veza s Kristom često vrlo površna, plitka. Srećemo se s njim pri krštenju kada to drugi za nas odluče; na prvoj pričesti i krizmi kada još donekle slušamo roditelje i želimo im udovoljiti kako bismo ih konačno skinuli s leđa i nastavili živjeti po svome; na vjenčanju najčešće zbog općeg ugođaja i dojma, i fotografije su ljepše ako su napravljene i crkvenom ambijentu; na ukopu tjelesnih ostataka, jer red je red, zna se kome pripadamo. Crnoj zemlji.

Mnogi vjeruju da su samo papiri važni, a to je plod nečije manipulacije. Zato je vrlo nejasno koliko se tko često doista susreće s Kristom između ovih životnih događaja, i koliko je duboka ta veza s Njime. Bojim se da se u dubini te veze nitko utopiti ne bi mogao. Niti maleno dijete. Uspjelo bi vjerojatno smočiti tabane.

"Tisak, televiziju i internet nazivamo sredstvima društvenog priopćavanja, masmedijima ne samo zato što izvješćuju mase, već i zato što ih oblikuju, omasovljuju. Mi često puta niti ne primjećujemo kako se slijepo prepuštamo mnogim načinima manipulacije i lažnog uvjeravanja."

U medijima doista ima sve češće obilje žutila, crne kronike bujaju, a važnim se u životu proglašavaju potpuno trivijalne stvari. Sve je to diktat današnjeg vremena, kažemo. Ali zar su svi naši mediji doista okupirani od šačice bezbožnika koji stalno podmeću programe kojima suptilno manipuliraju s nama pravovjernima?

Nije li možda dio nezadovoljstva s medijima posljedica razine vjerske svijesti naših pastira. Nekima očito ne odgovara vrt zasađen različitim cvijećem, ne snalaze se u obilju različitih boja, a pri tome i različitih mirisa. Ali zabranama se ta raznolikost sigurno ne može poništiti.

Ali kao što je televizijski ekran moćan, i oltar ima svoju snagu. Svećenici u nas uživaju veliko povjerenje naroda, njihova se riječ shvaća ozbiljno – a jesu li poruke koje odzvanjaju nedjeljom i blagdanima s naših oltara uvijek poruke ljubavi, razumijevanja, poticanja zajedništva svih ljudi? Ili i duhovni pastiri povremeno manipuliraju ovcama svojim, umjesto da brinu za istinsku dobrobit njihovu.

"I u našoj domovini Hrvatskoj, kako danas tako i kroz povijest, uvijek je bilo i pastira i najamnika i kradljivaca i vukova. Jako dobro znamo kako nije bilo nevažno kakvi su nas pastiri čuvali i branili i kako su se skrbili za opće dobro. Često se zabavljamo rubnim temama koje se vješto nameću i podgrijavaju, a toliko toga bitnoga nam promiče…"

Pastiri su naša bolna točka, naša Ahilova peta, nekada i danas. I svjetovni i crkveni. I jedni i drugi žalost pre često brinu o sebi, a ostalima kako bude. A mi osjećamo kako nam je, mada nas povremeno pokušavaju uvjeriti da u tim procjenama griješimo.

I Crkva se razmeće zdanjima koje monumentalnošću i sjajem mogu dovesti u zabludu. Čiji smo mi doista sljedbenici, znači li nam išta Isus iz Nazareta koji se rodio u štali i živio vrlo skromno; koji je propovijedao o kraljevstvu, ali kraljevstvu mira i ljubavi; koji je život dao za ovce svoje?

Naši pastiri riječima koje često nemaju pokriće u djelima, manipuliraju narodom. Zaboravili su što im je primarna zadaća. "A ako sol obljutavi, čemu služi…?"

Što je to manipulacija? Govoriti jedno a raditi drugo, uvjeravati ljude da je za njih dobro ono što ih uništava, brinuti o formi, vanjštini a izgubiti stvarni sadržaj. E tko je tu bez grijeha neka prvi baci kamen!

Sveti naš Duje budemo li se više uzdali u pomoć tvog duha koji je vjerujemo stalno uz nas, a manje u moć tvojih kostiju koje jednom na godinu prošetaju gradom Splitom, moći ćemo reći: "Ne damo da s nama manipuliraju".

-- Dr. Mirjana Nazor, Split

ISPRAVAK
18. svibnja, 2006.

U tekstu "Novi apsurdi osječkog sudstva" (Feral, 12. svibnja 2006.) pogrešno sam naveo da je sudski spor kojeg je vodila sutkinja Općinskog suda u Osijeku, Biserka Maštrović, u tužbi Ane Kovačić protiv Večernjeg lista trajao sedam i pol godina. Spor je, međutim, trajao pet godina i sedam mjeseci. Ispričavam se sutkinji Maštrović zbog krivog navedenog podatka.

Ostali navodi u spomenutom tekstu su točni. Ani Kovačić za pretrpljene duševne boli sutkinja Maštrović dosudila je 30.000 kuna, osječkom liječniku dr. Ivanu Karneru 70.000 kuna, a predsjednici Trgovačkog suda u Osijeku, Vlasti Velicki 80.000 kuna. Teza koju sam iznio u tekstu da se visina novčane odštete za duševne boli određuje prema položaju na društvenoj hijerarhijskoj ljestvici kako je vide neki suci Općinskog suda u Osijeku, a ne prema stvarnom intenzitetu duševnih boli, također je točna.

-- Drago Hedl, urednik Feral Tribunea