EGIPAT

FATWA ZA SKULPTURE
 
Egipatski veliki muftija Ali Gomaa nedavno je izdao vjersku zapovijed, takozvanu fatwu, kojom se zabranjuju izrada i prikazivanje u javnosti skulptura, po svemu sudeći uključujući i drevne skulpture iz razdoblja prije dolaska islama u tu zemlju. Veliki se muftija pritom pozvao na poslanika Muhameda, koji je u ranim danima islama uništavao skulpture i kiparima prijetio božjom smrtnom kaznom, sve to u borbi protiv idolatrije, no mnogi umjetnici i intelektualci tvrde da je ovakva zabrana u današnje vrijeme ne samo nepotrebna, nego i u nesuglasju s religijom.
 
Još, međutim, nije sasvim jasno odnosi li se ova zabrana i na brojne drevne skulpture kojima Egipat obiluje i zahvaljujući kojima dobrim dijelom postoji egipatski turizam, tim više što svrha njihovog izlaganja nije vjersko obožavanje, već proučavanje i promatranje umjetničkih djela. Sam efekt fatwe uvelike ovisi o utjecaju vjerskog lica koje je proglašava, a različiti klerici često i različito tumače iste stvari. Iako je javnost uglavnom upoznata samo s najradikalnijim naredbama, poput one o ubojstvu indijskog pisca Salmana Rushdieja, dnevno se u muslimanskom svijetu izdaju tisuće takvih uputa o najrazličitijim pitanjima, od svakodnevnih sitnica do važnih vjerskih obaveza. Egipatska vlada pokušala je, pak, centralizirati i kontrolirati objavljivanje fatwi i to stvaranjem funkcije velikog muftije, no posljednjih je godina broj takvih uputa eskalirao, naročito zahvaljujući masovnim medijima kojima se klerici koriste. Ayman Semari, kipar i profesor, kaže da se nasmijao kada je pročitao ovu vijest, budući da ni muslimanski osvajači nisu oštetili nijednu faraonsku ili bilo koju drugu skulpturu, pa tim više danas ne treba zabranjivati njihovo pokazivanje. Osim toga, brojni Egipćani bave se upravo prodajom suvenira s likovima sa staroegipatskih figura, pa su mnogi od njih zbunjeni ovom zabranom.
 
No, za razliku od egipatskih vlasti i umjetničko-akademske zajednice, koji ne podržavaju ovu posljednju fatwu, s njom se slažu neki utjecajni šeici, tvrdeći da islam zabranjuje sve trodimenzionalne prikaze živih bića, pa tako i kipove starih Egipćana. Umjetnička zajednica pribojava se da bi, u najgorem slučaju, ova zabrana mogla imati katastrofalne posljedice, poput uništavanja dviju gigantskih skulptura Bude iz trećeg i petog stoljeća, koje su prije pet godina dinamitom srušili sljedbenici Talibana.
 
PISCI & POLITIKA
 
"PROGON" HANDKEA
 
Nekoliko tjedana nakon što je francusko kazalište Comedie-Francaise, odnosno njegov direktor Marcel Bozonnet, s repertoara za iduću godinu skinuo najavljeni komad austrijskog dramatičara Petera Handkea "Igra pitanja ili putovanje u zvučnu zemlju", pisac se oglasio u francuskom dnevniku Libération, rekavši da ga veseli što je konačno započela istinska debata o ratu u bivšoj Jugoslaviji.
 
Početkom svibnja Marcel Bozonnet objasnio je da je igranje drame otkazano zbog Handkeove dugogodišnje podrške režimu Slobodana Miloševića, naročito njegovim prisustvom na sprovodu nedavno umrlog diktatora, a potez je odmah izazvao brojne kritike i odobravanja. Među prvima koji se usprotivio zabrani bio je francuski pisac Christian Salmon, utemeljitelj Međunarodnog parlamenta pisaca, napisavši direktoru kazališta otvoreno pismo u kojemu izražava čuđenje da upravo Comedie-Francaise kao "kazalište koje je uvijek otvaralo vrata živućoj literaturi, disidentima, manjinama, a povremeno i zabranjenim glasovima" sada zatvara vrata Peteru Handkeu. Salmon smatra da je "glas Petera Handkea potrebno čuti, jer je to dio (naše) kulture", te da taj glas nitko nema pravo zabranjivati. Odmah zatim 40-ak osoba, uključujući i njemačku književnicu Anne Weber, austrijsku Elfriede Jelinek i režisera Emira Kusturicu, potpisali su peticiju "protiv cenzure djela Petera Handkea", u kojoj stoji i da "nije na (nama) da odlučujemo je li Handkeov odlazak na sprovod Miloševiću ispravan ili ne", te da je "pravo pitanje je li taj odlazak dovoljan da opravda ponovnu uspostavu cenzure u Francuskoj". Bozonnetovo skidanje predstave proglašeno je, pak, "samo nastavkom kontinuiranog progona Petera Handkea koji traje već godinama".
 
Kao odgovor na ovu peticiju, francuski kazališni režiser Oliver Py objavio je u Le Mondu članak, koji je potpisalo još 150 osoba iz svijeta kulture, u kojemu stoji da "sloboda izražavanja nijednog direktora kazališta ne obavezuje na davanje prostora zločinačkim ideologijama koje su u suprotnosti s demokracijom i ljudskim pravima". U pismu se spominju i drugi slučajevi velikih autora koji su, "slučajno ili ne, počinili političke pogreške", poput Heideggerovog članstva u nacističkoj stranci i Celineovih antisemitskih pamfleta. Ustvrdivši "da postoji vrijeme za slavljenje djela nekog čovjeka", Py zaključuje da, "u ovom slučaju, međutim, to vrijeme još nije došlo, jer ratni zločini tek imaju biti kažnjeni, Srbija još nije izručila Mladića i Karadžića, pa ovo poglavlje povijesti još uvijek nije zatvoreno".
 
Prije nekoliko dana u Libérationu se oglasio i sam Handke, rekavši da je "oduševljen posljedicama ove kontroverze". Handke tvrdi da se "nakon više od desetljeća jednosmjernih novinarskih polemika konačno, izgleda, otvorio procijep u, ne samo francuskim medijima, da se počne drugačije govoriti o Jugoslaviji". Slavni je miloševićevac svoj tekst završio u poznatom stilu, pozvavši sve uključene "da se međusobno slušaju umjesto da laju jedni na druge iz neprijateljskih rovova", te da se svi "drže već dokazanih činjenica o tome da je građanski rat izazvala, ili mu barem pomogla, Europa, djelujući s pozicije loše namjere ili u najmanju ruku ignorancije, što bi i jednoj i drugoj strani trebalo biti neprihvatljivo".
 
GOSPODARSKI PROGRAM "BOLIVARSKA AMERIČKA ALTERNATIVA"
 
CHÁVEZOV "DEAL" S NIKARAGVOM
 
U sklopu nedavno najavljene daljnje implementacije programa Bolivarske američke alternative (ALBA), protuteže Ugovoru o slobodnoj trgovini koji promovira SAD, venezuelski je predsjednik Hugo Chávez ovih dana sklopio ugovor i s nikaragvanskim vođom Sandinista Danielom Ortegom, koji se natječe na predsjedničkim izborima zakazanim za početak studenog ove godine. Većina američkih analitičara i ovaj je Chávezov potez proglasila populističkim pokušajem učvršćivanja svog utjecaja u regiji, budući da će upravo sklopljeni povoljni ugovor o kupovini venezuelske nafte Ortegi zasigurno priskrbiti brojne izborne glasove.
 
No, čak i najžešći kritičari venezuelskog predsjednika priznaju da se on čini i iskreno zainteresiran za pomaganje siromašnima, budući da je ugovor s Ortegom potpisan u vrijeme teške energetske krize u Nikaragvi, zbog koje se redukcije struje i štrajkovi u toj zemlji učestalo događaju. Po svemu sudeći, Chávez je i ovaj put uspio spojiti ugodno s korisnim, pa je s Ortegom dogovorio izvoz nafte na način da 60 posto iznosa cijene bude plaćeno u roku od 90 dana od primitka zaliha, a ostatak u idućih 25 godina uz kamatnu stopu od jedan posto.
 
Ortega je trenutačno tek treći po popularnosti predsjednički kandidat, ali za petama drugome, a procjenjuje se da bi mu ovaj naftni dogovor mogao itekako podignuti rejting, budući da će njime dokazati da je zemljom moguće "upravljati od ispod", odnosno zaobilazeći sporu i korumpiranu centralnu vladu, kako tvrdi. Iako je od 1990. godine, kada je njegova revolucionarna vlada izgubila na izborima, Ortega sa svojim Sandinistima tri puta zaredom izgubio na izborima, tijekom godina uspio je konsolidirati veliku moć u sudskoj, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Nikaragve, naročito na lokalnoj razini, što zorno dokazuje i ovaj dogovor s Chávezom. A taj je, pak, dogovor rezultirao i osnivanjem zajedničke nikaragvansko-venezuelske naftne kompanije Alba Petróleos de Nicaragua, kojom će upravljati udruženje općinskih vlasti AMUNIC, pod vodstvom Sandinista. Očekuje se da prva pošiljka venezuelske nafte stigne u listopadu, a taj će proces itekako ojačati autonomiju regionalne sandinističke vlade i ubrzati lokalni razvoj.
 
Kritičari, međutim, tvrde da potpisivanje sporazuma s Chávezom znači da je Ortega još ranije ušao u ALBA-u, čime je ugrozio legitimitet nikaragvanske vlade i priskrbio sebi novac za predsjedničku kampanju. Predsjednički kandidati iz protivničkih tabora tvrde da je naftni dogovor samo sofisticirani oblik pranja novca, dok je predsjednik Enrique Bolaños izjavio da Chávezovo davanje novca sandinističkim gradonačelnicima predstavlja kršenje nikaragvanskog izbornog prava. Ortega, pak, tvrdi da je cilj njegovog naftnog ugovora pomoći ljudima, a SAD-u naklonjenoj vladi uzvraća pitanjem zašto im američka vlada nije pomogla u rješavanju energetske krize.
 
IRAK
 
CHICAŠKE BANDE U AMERIČKOJ VOJSCI
 
Američki mediji u posljednjih su nekoliko tjedana donijeli više tekstova u kojima se izvještava o sve brojnijem prisustvu oboljelih od PTSP-a, te pripadnika uličnih bandi na iračkim bojišnicama. Hartford Courant tako tvrdi da, unatoč odredbi američkog kongresa da vojni liječnici svakog pojedinog regruta moraju pregledati prije odlaska u Irak, prosječno samo jedan od 300 vojnika zaista i prođe psihološki pregled, te da je na ratištu sve više vojnika kojima je dijagnosticirana psihička nestabilnost. Njihovo stanje u pravilu se ne nadgleda, ali su zato nakljukani velikim količinama antidepresiva, piše taj američki dnevnik.
 
U istom se novinskom izvještaju tvrdi da je kod polovice od ukupno 22 vojnika koji su tijekom prošle godine počinili samoubojstvo zabilježen jak psihološki stres, no da su oni, unatoč tome, sudjelovali u borbama, kao i da su se sva samoubojstva dogodila unutar tri mjeseca nakon što su ih vojni liječnici proglasili nesposobnima za borbu. Vojni je vrh navodno svjesno slao vojnike koji su se u SAD vraćali s dijagnosticiranim PTSP-om ponovno u Irak, i to zbog kroničnog manjka vojske. Navode dnevnika potvrdio je jedan od glavnih vojnih stručnjaka za mentalno zdravlje, pukovnik Elspeth Ritchie, rekavši da "su mnogi vojnici kojima je dijagnosticiran PTSP reciklirani i slani nazad na prve linije".
 
Osim psihički nestabilnih vojnika, američki je vojni vrh u Irak, čini se, poslao i popriličan broj pripadnika uličnih bandi. Chicago Tribune tako izvještava da je FBI najavio istragu o prisustvu članova chicaških bandi u američkoj vojsci, i to nakon što su dobili informacije da grupa Folk Nation, svojevrsni savez desetak bandi, svoje mlade pripadnike šalje u vojsku da bi tamo iz prve ruke dobili informacije o oružju i vojnim taktikama. Chicago Sun-Times navodi, pak, da su se po zidovima iračkih gradova počeli pojavljivati simboli triju najnasilnijih chicaških bandi, Gangster Disciples, Latin Kings i Vice Lords, a Scott Barfield, istražitelj bandi za Ministarstvo obrane sa sjedištem u Fort Lewisu, izjavio je da je on osobno od sredine 2002. godine pa do danas identificirao 320 vojnika koji su ujedno i pripadnici bandi, dodavši da je, po njegovom mišljenju, "ta brojka tek vrh ledenog brijega". Barfield također kaže da vojska eventualnu pripadnost bandama utvrđuje brojanjem tetovaža na tijelu, te da regruti koji ih imaju više od pet moraju potpisati izjavu da nisu pripadnici nekog ganga.
 
Glasnogovornik američke vojske u Iraku izjavio je, pak, da su grafite po Bagdadu i drugim gradovima vojnici crtali samo zato što smatraju "da je to cool", te da pripadnost bandi "ne znači i automatsku diskvalifikaciju iz vojske, budući da ta osoba možda želi zamijeniti svoj životni stil stabilnijim životom u vojsci".
 
KINA
 
PLAGIJATI U ZNANOSTI
 
Kinesku akademsku zajednicu, naročito znanstveno-istraživački sektor, potresa skandal u koji su uključeni deseci priznatih znanstvenika, i koji, tvrde analitičari, otkriva duboko ukorijenjenu kulturu prevare i korupcije na kineskim sveučilištima. Posljednje u nizu tih otkrića ono je o takozvanom "kineskom čipu", digitalnom signalnom čipu tvrtke Hanxin, koji je prije tri godine pobijedio na iznimno skupom hi-tech natječaju. Prije nekoliko dana šangajsko Sveučilište Jiaotong službeno je objavilo da je identičan takav čip, pod oznakom 56800E još ranije proizvela Motorola, te da je na predstavljanju u Šangaju iste godine bio izložen obični komad metala.
 
Proteklog tjedna 120 kineskih znanstvenika koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama poslali su kineskom ministarstvu znanosti otvoreno pismo u kojemu upozoravaju na srozavanje znanstvenih standarda u Kini do te mjere da bi to moglo ugroziti reputaciju cijele zemlje. U nedavnoj istrazi kineskog ministarstva znanosti čak 60 od 180 kandidata za titulu doktora znanosti priznali su da su plagirali svoje disertacije, a jedan dio njih i da su davali mita za objavljivanje radova. Fang Zhouzi, američko-kineski biokemičar i svojevrsni križar u pitanjima znanstvene vjerodostojnosti, tvrdi da je situacija još gora, naročito u području društvenih znanosti, a na njegovom web siteu nalazi se 500-njak detaljno opisanih slučajeva plagiranja znanstvenih radova u Kini. Njegova misija rezultirala je, među ostalim, izbacivanjem Yanga Jingana, profesora na Industrijskom sveučilištu Hefei, iz Komunističke partije, nakon što je Fang razotkrio da je objavljivao prepisane eseje po stranim akademskim časopisima; dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta Tsingua, Liu Hui, otpušten je nakon što je Fang otkrio da je ovaj tvrdio da je radio kao direktor medicinskih istraživanja na Sveučilištu New York, dok je pročelnik odsjeka za biologiju Sveučilišta Tongji, Yang Jie, također otpušten nakon što mu je Fang iskopao lažne podatke u životopisu.
 
Iako kineske vlasti tvrde da su ovakvi slučajevi iznimke, a ne pravilo, Fang i ostali znanstvenici koji razotkrivaju akademske prevare, tvrde da je u pitanju kultura plagiranja koja se nastavlja, budući da se korupcija odvija na najvišim razinama akademskih institucija. To pokazuje primjer Wei Yuquana, potpredsjednika Sveučilišta Sichjuan, cijenjenog imunologa i člana Kineske akademije znanosti, koji nije snosio nikakve posljedice zbog navoda o plagijatu. Njegov je, naime, članak o navodno revolucionarnoj metodi liječenja stanica raka pokušao razotkriti relativno nepoznati patolog iz središnje Kine, Si Lu Sheng. Pročitavši članak, Si je od Weija zatražio razgovor o eksperimentu, kao i temelje dokaze o točnosti podataka, na što ga je poznati akademik prvo pokušao potkupiti, a nakon toga i obeshrabriti prijetećim telefonskim pozivima. Nikakva istraga nije pokrenuta, a sveučilište je podržalo svog profesora. Fang i Si tvrde da je najveći problem kineske znanosti nedostatak ozbiljnih kontrolnih mehanizama, odnosno činjenica da se urednici znanstvenih časopisa biraju po partijskoj, a ne po stručnoj liniji. Budući da znanstvene projekte financira država, istraživači koji otkriju plagijat rijetko se usude prijaviti korumpirane kolege.
 
HLADNORATOVSKA MEDIJSKA METODA PROTIV LUKAŠENKOVE DIKTATURE
 
POLJSKI RADIO ZA BJELORUSE
 
Skupina poljskih novinara zainteresirana za uspostavu demokracije u "posljednjoj europskoj diktaturi", kako se često naziva režim bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, nedavno je pribjegla poznatoj hladnoratovskoj metodi pokrenuvši radiostanicu kao alternativni izvor informacija građanima Bjelorusije. Radiostanica je smještena u poljskom gradu Bjalistoku na poljsko-bjeloruskoj granici, a može se čuti i u susjednoj Litvi. Radio Racja prvi je puta pokrenut još 1999. godine s američkim novcem, ali i zatvoren tri godine kasnije kada je fond potrošen. Ovog puta u cijelosti ga financira poljska vlada, a novinari tvrde da ih u radu najviše inspirira pomoć koju je 1980-ih godina poljski pokret Solidarnost dobivao od zapadnih zemalja.
 
Iako svjesni da je bjelorusko društvo vrlo konzervativno i radije bira stabilnost koju im pruža Lukašenkov autoritarni režim, nego kaos i nezaposlenost tranzicijskih zemalja, novinari Radija Racja uvjereni su da će njihov rad imati efekta, tim više što dolazi iz susjedne države, a ne od strane daleke super-sile s druge strane željezne zavjese, kao što je to bio slučaj do 1990-ih. Iako se u Bjelorusiji čuju i Radio Slobodna Europa i Deutsche Welle, samo je Radio Racja fokusiran na bjelorusku politiku i vijesti. Lukašenko, koji je prije dva mjeseca ponovno pobijedio na predsjedničkim izborima i nasilno ugušio demonstracije protiv njegovog ostanka na vlasti, kontrolira sve bjeloruske pisane i elektronske medije, a većina Bjelorusa informira se isključivo putem državne televizije. Za razliku od televizije, koja je demonstrante predstavljala kao narkomane i kriminalce, novinar Radija Racja bio je među rijetkima koji je uspio s njima razgovarati i tako poslati u Bjelorusiju drukčiju sliku o demonstracijama.
 
Bjeloruske vlasti, naravno, nisu oduševljene ponovnom pojavom ovog radija, pa su njegovi novinari često izloženi pritiscima vlasti, te moraju koristiti pseudonime da bi dobili akreditacije, a česta su i hapšenja. Michal Androsiuk je, primjerice, sa demonstracija u ožujku dijelom izvještavao i iz policijskog kombija, budući da su mu policajci koji su ga uhapsili zaboravili oduzeti mobitel. Osim s Lukašenkom, službena Poljska zbog ovog radija ima problema i s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji podržava Lukašenka i koji je više puta upozorio SAD i Europsku Uniju da se ne miješaju u unutarnja pitanja Bjelorusije.

Tena ERCEG