Ne, ne radi se tu više samo o lenjinskom kačketu. Ivica Račan obrisao je debelu prašinu i s još nekoliko ikona komunizma i socijalizma, i sada više ne prođe nijedan javni istup u kojem ne kaže neku toplu o Titu, samoupravljanju, socijalnoj državi.

Štoviše, ono što je ne tako davno srdito nazivao teroriziranjem lijevih medija sada je sam lopatom ubacio u izborni program SDP-a. Pa grmi protiv divljeg kapitalizma, najavljuje progresivno oporezivanje plus kazneni porez za tajkune i, još jednom, reviziju pretvorbe.
 
Ukratko, "lijenčina" se probudio, a umjesto mliječnih zuba izrasli su mu dobro oblikovani sjekutići, i što je najvažnije grizu na prave stvari. Do prije nekoliko tjedana SDP je trošio snagu na bespoštednu kritiku HDZ-a, što nije imalo previše smisla, jer osim nekih svjetonazornih nijansi među njima nije bilo bogzna kakve razlike.
 
Tek sada kada se SDP okrenuo sebi i najavljuje povratak svojim izvorima, te kritike dobivaju realne temelje, a stranačka scena, koju obilježava gomilanje uvijek istoga, glavu i rep. Prema tome, SDP-ovci zaslužuju podršku za ovaj svoj obrat, ali valjda je i njima jasno da je ovo zadnji put da im se vjeruje na riječ.
 
Dosad su se sva socijalna očekivanja od njihove stranke odbijala o pročelje središnjice na Iblerovom, kao da je riječ o neosvojivoj kapitalističkoj utvrdi. A mjera je prevršena kada su iz te tvrđave čak počele dolaziti izjave o definitivnom kraju sindikata i socijalne države. Da, zvuči nevjerojatno, ali hrvatski socijaldemokrati otvoreno su govorili da je tim stvarima odzvonilo.
 
Da je tada u toj stranci bilo političkog i intelektualnog morala, stavila bi ključ u bravu i ne bi više mučila ni sebe ni sve nas pričama o "trećem putu" između kapitalizma i socijalizma, iako je bilo jasno da je riječ o najgrubljem kapitalizmu (odnedavno se govori, što je također za pozdraviti, o napuštanju "trećeg" i početku "četvrtog" puta).
 
Sada bi bilo "pošteno" i "ozbiljno" (prepisano iz SDP-ovih slogana) da se na to vrijeme stavi točka tako što će se javno reći da je ono definitivno prošlo i da se nikada, ali nikada više neće vratiti.
 
Drugo što bi Račanova stranka trebala objasniti, javnosti ali i sebi, je s kojim ljudima će zaplivati prema svojim ideološkim izvorima. Jer, pravih izvoraša (tipa Ninića) više praktički nema, a sve više dominiraju ideološki bezbojni tipovi kao Bandić i slični, kojima SDP-ov svjetonazor pristaje, pa otprilike kao kravi sedlo.
 
Napokon, hoće li novi SDP prestati hofirati s radikalno desnim strankama, što je u značajnoj mjeri napravio i novi HDZ, a valjda je dozvoljeno očekivati da će u slučaju novog SDP-a ta mjera biti i osjetno veća. Eto, takve stvari morat će biti stavljene na svoje mjesto u ovoj transformaciji SDP-a, i bolje se uhvatiti toga nego iz marketinške dosjetke mahati opet popularnim Titovim brandom.
 
Uostalom, SDP je toliko dugo držao Broza u podrumu da je u međuvremenu drug Stari dobio simpatizere i među takvim čudnovatim kljunašima kakvi su Branimir Glavaš ili Slavko Lozina.

Marinko ČULIĆ