DENIS MIKAN: "EMIL", GEOPOETIKA, BEOGRAD, 2006., S NJEMAČKOG PREVEO MILAN PRTENJAK

PORUKE IZ MLADOSTI

Iako opisuje apsurd i umarajuću konfuziju življenja, ovaj je mini roman ispisan - a to ga čini osvježavajućim i neobičnim – šarmantnim, zarazno optimističnim tonom, koji odašilje poruke iz rezignirane, a ipak lepršave i zaigrane, mudre intelektualne mladosti, koja, unatoč tome što gotovo ni u što ne vjeruje, još uvijek gaji jednu nepobitnu vjeru, vjeru u smisao življenja kroz življenje umjetnosti

Roman "Emil" - ili zbirka priča koje prate sudbinu glavnog junaka - prva je knjiga Denisa Mikana (1974.), autora južnoslavenskog porijekla (rođen u Podgorici, odrastao u Zvorniku). Ovu proznu knjigu autor je objavio još 2002. godine u Beču, gdje živi duže od desetljeća. Knjiga je izvorno napisana na njemačkom jeziku, a nagrađena je "Premijom Republike Austrije" kao najbolje debitantsko djelo, i njemačkom stipendijom "Hermann Lenz".

Mikanov roman u kraćim anegdotalnim "crtama" prati život (misli, kolebanja, strahove, zapažanja…) Emila, junaka knjige koji živi u Beču, ostavši bez svojeg nekadašnjeg doma kojeg je "u žurbi morao napustiti". Mikanov junak, kao što je već u pohvalnom smislu zapazila austrijska kritika, "ne lamentira nad prošlim vremenima, niti traga za krivcima" - mi ga, naprosto, zatječemo u novom "stanju stvari", gdje je zaokupljen nekim sasvim drugim pitanjima. Njegova mu "otrgnutost" od onoga što se naziva "domovina", vlastita tradicija, jezik i "kulturno–povijesno nasljeđe" ovdje pruža samo jednu vrst osobite lakoće, gotovo lebdećeg stanja u kojem se junak kreće poput balona – nesputan, lak, bez unaprijed određenog cilja, bez kamena koji bi ga pritisnuo o tlo. Ta je marginalnost, "lišenost bremena porijekla i identiteta", kao problemska situacija konstantno prisutna, ali prilično "pozadinski", prigušeno. Naglasak je na junakovoj doživljajnosti, na njegovom "plivanju" kroz svijet u kojem se nalazi, i njegovom viđenju tog svijeta koje je prezentirano kroz jedan zanimljiv, "odmaknut" okular.

Denis Mikan, kao pisac kojemu je ovo tek prva knjiga, barata već zavidnom lakoćom pisanja, koje uistinu zavodi čitaoca. Svjedočeći o vlastitom životu, Mikanov junak daje svjedočanstvo o licima i naličjima današnjeg "modernog svijeta". Niz scenu tako paradiraju, prolaze i mimoilaze se u jednakoj suvišnosti i bezrazložnosti aktivisti Greenpeacea, posjetioci književnih predstavljanja, studenti na partyjima… Kao "sigurno mjesto" za junaka ove knjige ispostavlja se caffe bar – "bunker" u kojem se, nakon boravka na "iščašenoj" i svim i svačim opterećenoj ulici, može naručiti pivo i kolač, prelistati novine pokušavajući saznati "da li se u svetu dogodilo nešto važno".

Iako opisuje apsurd i umarajuću konfuziju življenja, ovaj je mini roman ispisan - a to ga čini osvježavajućim i neobičnim – šarmantnim, zarazno optimističnim tonom, koji odašilje poruke iz rezignirane, a ipak lepršave i zaigrane, mudre intelektualne mladosti, koja, unatoč tome što gotovo ni u što ne vjeruje, još uvijek gaji jednu nepobitnu vjeru, vjeru u smisao življenja kroz življenje umjetnosti.

Umjetnost je kao konstanta prisutna u ovoj knjizi, umjetnost (ili pisanje) kao trajna opsesija, ali i njen izvor - mjesto mašte u kojem junak, najčešće sam sa sobom i s vlastitom samoćom, "tavori" najveći dio vremena. Muzika, pisci čija imena junak ponegdje spominje, tražeći u njihovim tekstovima utjehu koju ponekad ne može pronaći, jer nailazi samo na slova čiji smisao ne može obuhvatiti. Jedan od tih autora je i David Albahari, pisac na čije, osobito ranije radove, Mikanova proza može ugodno podsjetiti.

Završeci nekih poglavlja imaju apsurdistička "razrješenja", van logike "zdravog razuma", relativizirajći svakodnevnicu i njena često apsurdna i neupitna pravila. Završetak ove osvježavajuće knjige, koja nam pokazuje jednog zamjetno talentiranog pisca, također je na neki način prilično izvrnut od uobičajenog. Junak knjige, Emil, nakon dugo vremena posjećuje Sarajevo – "iako nikad nije voleo Sarajevo, jer to je mali, dosadni grad koji je pritom izgubio svoj stari šarm". U kafani naručuje pivo i prisluškuje razgovor muškaraca koji prepričavaju svoja seksualna iskustva. Zamišlja da baca bombu na pod kafane i istrčava van, čekajući da bomba eksplodira. Pomalo začuđen što bomba nije eksplodirala, ali ipak zadovoljan, "vratit će se kući u inostranstvo".

Bez pathosa, bez samosažaljenja, s momentima mašte, prigušenog humora i zaigranosti jednog Borisa Viana, "Emil" Denisa Mikana je knjiga koju vrijedi, ne samo pročitati, nego i imati. Adresa za nabavu ove knjige nije tako nedohvatljiva – knjiga je na nama razumljivom jeziku objavljena samo "parstotinjak" kilometara istočnije od našeg "domovinskog raja", na završetku trase čuvenog "Bratstvo i jedinstvo" autoputa, u gradu poznatom po dobrim kafanama, jeftinim i finim pljeskavicama i turbulentnim cjelonoćnim provodima.

Tatjana GROMAČA

________________________________