Zakuhalo je u dvama hrvatskim zatvorima, šibenskom i riječkom, a s obzirom na razloge moglo je i u svim ostalim. Zatvorenici se, naime, ne bune zbog nekih tamo prozaičnih razloga kao što je loša hrana. Da je tako, ajde de, moglo bi se razgovarati s ekonomima i kuharima da malo bolje popune smočnice i malo više zaulje tave i stvari bi se riješile u roku odmah.

Ali, s kime razgovarati kada riječki i šibenski uznici štrajkaju zbog nečeg puno goreg, a to su prespori sudski procesi, zbog čega nedopustivo dugo čame u pritvoru? Ministrica pravosuđa Ana Lovrin zadovoljno je izjavila prije nego što je sve ovo počelo da stanje u hrvatski hapsanama nije "katastrofalno", što je rijetko zanimljiv pristup ovoj temi.
 
Jer, biva, sve dok u zatvorima nije nepodnošljivo grozno, nema se što nju, ministricu vući za rukav i gnjaviti je stanjem u hrvatskim buksama. Ali, dobro, nekog je vraga rekla. Nakon štrajka u riječkom i šibenskom zatvoru nismo čuli ni toliko, ministrica je zašutjela kao riba, valjda uvjerena da ovako ozbiljni razlozi pobune ne mogu pasti samo na njena pleća.
 
I zbilja ne mogu. Ali gđa Lovrin ipak bi si morala dati truda da kaže neku o alarmantnoj činjenici, o kojoj se dosad šutjelo, da su hrvatski zatvori puni ljudi koji ondje leže neosuđeni, dakle bez dokaza da tamo uopće i pripadaju. Ni po muke da istodobno ne postoji kategorija građana, koje hrvatsko pravosuđe sasvim drukčije tretira, jer oni svoje sudovanje mirno čekaju na slobodi i živo im se fućka ako kasni i desetljeće i pol.
 
Upravo je tako s Branimirom Glavašem i Tomislavom Merčepom, za koje, doduše, nema bojazni da će negdje pobjeći, jer za razliku od Gotovine ili upravo uhapšenog Suljića spadaju u endemske hrvatske korjenike, i na tuđem tlu brzo bi uvenuli. Ali, za njih je ostanak na slobodi isto što i božja mana s neba. Obojica to koriste za dosad neviđenu obranu, koja je ne samo furiozna nego, mora se reći, i toliko visprena da to lako može donijeti i nekog ploda.
 
Zamisao je jednostavna i toga se svatko može sjetiti, ali toliko drska da to dosad nitko nije probao. Glavaš je cijelu Hrvatsku vojsku u osvit devedesetih nazvao ilegalnom, što, ako se baš hoće, implicira da se ne samo u Osijeku nego i u cijeloj zemlji ubijalo mimo zakona. A Merčep ide kao teretni vlak i dalje, i rat u Hrvatskoj naziva "dogovorenim" (vidi se da čovjek nije samo pisao tužbe protiv Ferala, nego ga i pomno iščitavao). I sasvim točno zaključuje, u svemu osim kada je riječ o vlastitoj ulozi, da su zločini s obje strane bili dio planske eskalacije rata.
 
Što se hoće ovim očito svjesnim ocrnjivanjem slike domovinskog rata, lako je pogoditi. Poslati hrvatskom državnom vrhu prijeteću poruku da će se slika sasvim zacrniti ako njih dvojica ne dobiju nešto za uzvrat. Krajnji cilj je, naravno, pošteda od progona, što jedva dolazi u obzir. Ali Glavaš ostavlja dojam da neće biti razočaran ni ako padajući povuče za sobom i Šeksa.
 
I taj film, sve se čini, počinjemo i gledati.

Marinko ČULIĆ