VEDRANA RUDAN: "CRNCI U FIRENCI", PROFIL, ZAGREB, 2006.

PSOVKA, UPITNIK, USKLIČNIK

Formula "psovka, upitnik, uskličnik" definitivno počinje zamarati. Ono što je u početku izgledalo možda ne baš kao lijepa književnosti, ali ipak kao originalno i zabavno štivo, sada se pretvorilo u štancanje prema istom obrascu, stalno ponavljanje istog. Čak ni otpor prema malograđanštini više nije zanimljiv. Rezultat je čista trivijalna literatura

Treći roman Vedrane Rudan složenije je strukture nego njezini prethodni romani "Uho, grlo nož" i "Ljubav na posljednji pogled". Ipak, "Crnci u Firenci" previše podsjećaju na prve dvije knjige. Čini se da je autorica u prve dvije knjige već potrošila sve svoje spisateljske adute.

U prva dva romana razvila je originalan autorski rukopis, sarkastične monologe sredovječnih junakinja, koje s bijesom i očajanjem progovaraju o najmračnijim i najprizemnijim aspektima života, iz perspektive obespravljenih osoba s margine, osoba bez moći i utjecaja, u čijim se sudbinama najjasnije odražavaju jad i bijeda društvenog trenutka. Riječ je o romanima koji sadrže i aktivistički naboj i jasnu političku namjeru: izreći antinacionalistički i feministički bijes, boriti se protiv predrasuda jedne zaostale sredine. Budući da nastoji artikulirati glas onih inače nevidljivih, koje nitko ne primjećuje, njezin je izričaj stalno na rubu ekscesa, iracionalan i nabijen emocijama, gotovo iritantan s tim gomilanjem psovki, upitnika i uskličnika.
 
Bez zadrške
 
Ali taj izričaj koji se u početku činio namjerno napornim, kao nepodnošljivost sa svrhom, kako bi se napokon primijetilo one nečujne i nevidljive, sada postaje naprosto samo – iritantan. Monolozi bijesne Tonke u romanu "Uho, grlo, nož" originalni su i zanimljivi; ali taj stalno isti glas, stalno isto raspoloženje, bez promjena, nijansi, obrata, pretjeranim ponavljanjem iz knjige u knjigu definitivno postaje monoton.
 
Roman "Crnci u Firenci" ponovno je napisan u formi monologa, ovoga puta ne jedne osobe, nego članova čitave, kako se danas to rado naziva, disfunkcionalne obitelji, pojedinaca koji su zapravo tipični likovi današnje hrvatske situacije. Svatko od njih pripovijeda svoju priču, naglas, i snima se na kazetu, na nagovor ujaka, za 50 eura, za potrebe navodnog američkog projekta. Tih 50 eura, koji za svakog od njih funkcioniraju kao ozbiljna motivacija, jamstvo su poetičkog creda koji dijele svi govornici: govoriti istinu po svaku cijenu, pa makar bila i nevjerojatna, bez zadrške.
 
Baka podsjeća na sredovječne protagonistice prethodnih romana. U braku je s bivšim ratnim dragovoljcem koji boluje od PTSP-a; ona radi na crno u Italiji, kao kućna pomoćnica, i utjehu nalazi u povremenim ljubavnim sastancima s debelim Antoniom, sinom starice koju njeguje. Kao i ostali članovi obitelji skučenih je vidika, robuje mišljenju okoline, društvenim predrasudama, ksenofobiji i patrijarhalnom moralu. Dovoljno je hrabra da u posljednji tren ugrabi za sebe trenutke sreće (s Antoniom), ali ne i toliko emancipirana da razmisli o svom odnosu prema kćeri, koju ne primjećuje, i sinu kojeg nekritički obožava, i zbog čijeg se školovanja u inozemstvu žrtvuje čitava obitelj.
 
Problematična izvedba
 
Nakon što je njezina majka, u romanu zvana nonom, prodala stan kako bi se unučić školovao, obitelj odlazi u podstanarstvo. Od tada svatko od njih svakome želi sve najgore, svi su sitničavi i egoistični, svatko vidi samo svoj interes. Svatko ima svoju sudbinu, svoju priču, ali nijedna nije razrađena, nijedna ne sadrži bogatstvo raspoloženja i razmišljanja; kao da u toj ograničavajućoj situaciji umjesto složenosti obiteljskih odnosa preostaje samo grabež, borba za pozicije. Nona govori psovačkim, sarkastičnim diskursom kao i njezina kći, kaže da je takav govor pokupila od unuka. Obračunava s humanističkim i moralističkim iluzijama koje je nekad imala, progovara o bezobzirnosti djece, odsustvu razumijevanja i osjećaja u obitelji.
 
Unuk se vraća iz Amerike, gdje ostavlja suprugu Kineskinju i kćerkicu. Njegovi komentari uz kazete, to jest uz priče članova obitelji, na trenutke podsjećaju na Tonkin dijalog s čitateljskom publikom iz romana "Uho, grlo, nož". Njegova sestra trudna je, otac njezinog djeteta je Srbin. Osim monologa članova obitelji, u romanu se javlja i dijalog njezinih fetusa, blizanaca, koji su zabrinuti zbog mogućeg abortusa, a uz to prisluškuju i komentiraju zbivanja u majčinom tijelu, u obitelji i u društvu. Netko bi možda mogao prigovoriti zbog pretjerane količine tipičnih hrvatskih problema utrpane u samo jednu riječku obitelj, ali zapravo mi se to ne čini loše zamišljenim. Simpatična je dosjetka o fetusima komentatorima, čini mi se relativno spretnim i način na koji ujakov monolog objedinjuje sve ostale.
 
Problem je u izvedbi: fabula je nerazrađena i neosmišljena, a teško bi i mogla biti drukčija uz te jednodimenzionalne, gramzive likove. Odnosi majke i kćeri, ili majke i sina, problem starenja u današnjem svijetu, još i donose poneku zanimljivu situaciju. Ali u romanu se nižu i brbljarije o znancima, što bi možda trebalo predstavljati panoramu sudbina sadašnjeg društvenog trenutka, ali nažalost taj dio teksta je potpuno nezanimljiv, lišen duhovitosti. Slično je kada roman sklizne u stereotipan antiglobalistički diskurs.
 
Slaba utjeha
 
Formula "psovka, upitnik, uskličnik" definitivno počinje zamarati. Ono što je u početku izgledalo možda ne baš kao lijepa književnosti, ali ipak kao originalno i zabavno štivo, sada se pretvorilo u štancanje prema istom obrascu, stalno ponavljanje istog. Čak ni otpor prema malograđanštini više nije zanimljiv. Rezultat je čista trivijalna literatura, slaba je utjeha to što je čitav projekt počeo sa snažnim impulsom protiv malograđanštine, protiv patrijarhalne i nacionalističke regresije. Kreativnost se negdje zagubila, ne pomaže ni ujakova autoironija, u trenutku kada on ne zna što bi s tim kazetama koje je uvalio članovima obitelji.
 
Romani Vedrane Rudan u početku su privlačili otkrivanjem onog bijednog u egzistenciji, razotkrivanjem najnižih i najprimitivnijih pobuda, ali autorica je taj pokušaj toliko radikalizirala da čitatelj na koncu poželi da likovi pokažu i svoju drugu stranu. Teško je bilo pretpostaviti da razotkrivanje hipokrizije može postati manirom, ali, eto, upravo to se dogodilo. Otac koji je u ratu silovao djevojčicu, nona koja je prodala grob svoje majke nakon što je shvatila da je novac sve, unuka koja bi željela dijete ali joj smeta što joj je dečko Srbin obični su bezveznjaci; ne funkcioniraju na žalost ni kao karizmatični mizantropi ni kao junaci crne komedije.
 
"Crnci u Firenci" koncipirani su ambicioznije nego prethodni romani, neke se autoričine zamisli i sada čine sretnima i spretnima, ali upravo u takvom kompleksnije zamišljenom romanu ono staro odsustvo nijansi i jednodimenzionalnost likova još više pokazuju svoje loše strane. Zato i neka dovitljiva rješenja (ujak, kazete, fetusi) na koncu djeluju samo kao kozmetičke promjene, koje ne mogu prikriti istrošenost proznog modela.

Gordana CRNKOVIĆ

________________________________