CIPAR

NICOSIA SE OSRAMOTILA

Ciparski glavni grad Nicosia ovih je dana u središtu međunarodnog umjetničkog skandala, koji će otočke vlasti koštati i ugleda i novca. Nicosia je, naime, još prije dvije godine odabrana da bude domaćin europskog bijenala suvremene umjetnosti Manifesta 6, koji je taj grad na sto dana trebao pretvoriti u međunarodno umjetničko središte. No, kako tvrde ciparski mediji, prije nekoliko dana odlučeno je da se bijenale definitivno neće održati u Nicosiji, i to zbog toga što su gradske vlasti u zadnji čas odustale od već dogovorenog plana da se dio aktivnosti održi u sjevernom dijelu ovog podijeljenog grada, koji je pod upravom turskih Ciprana.

Unatoč tome što je već bilo osigurano 1,8 milijuna eura za organiziranje tromjesečne međunarodne umjetničke škole, i to od strane lokalnih ministarstava i grada Nicosije, dok se za ostatak novca trebala pobrinuti Međunarodna fondacija Manifesta (IMF) i nikozijska neprofitna organizacija Nicosia for Art (NFA), razmirice između ove posljednje organizacije i kustoskog tima Manifeste 6 kulminirale su takvim sukobom da je nikozijski gradonačelnik povukao obećani novac, otpustio kustose i obustavio ugovor s Međunarodnom fondacijom Manifesta. Gradonačelnik Michael Zampelas objasnio je da je glavni razlog obustave cijelog projekta inzistiranje kustosa i IMF-a da se dio umjetničke škole održi u sjevernom dijelu Nicosije, što je gradonačelniku neprihvatljivo budući da je "ta ideja ne samo u sukobu s određenim aspektima Cipra i međunarodnog prava, već i s dijelom ugovora koji NFA osigurava autonomiju u donošenju ovakvih odluka".

Otpušteni kustosi medijima su rekli da dokument o prekidu ugovora sadrži i klauzulu prema kojemu im se zabranjuje da sadržaj tog dokumenta otkrivaju u javnosti, jer će ih u protivnom grad tužiti, kao i da gradske vlasti od početka organizacije Manifeste sredinom 2004. godine, pa sve do prije nekoliko dana nisu pravile problem oko ideje da se dio aktivnosti održi u sjevernom dijelu grada, koji je Turska okupirala 1974. godine. Jedan od kustosa, Anton Vidokle, tvrdi i da mu je sam gradonačelnik nekoliko puta obećao da s tim neće biti nikakvih problema, budući da mu je Kutlay Erk, gradonačelnik turskog dijela Nicosije "veliki prijatelj".

Kustosi su se žalili i da su gradske vlasti mjesecima otezale s izdavanjem viza za neke članove organizacijskog odbora, te da su im konstantno uskraćivali podatke o stanju budžeta, pravilima trošenja novca, ugovore za umjetnike i uvjete rada kustosa. Gradonačelnik Zampelas rekao je, pak, samo da ne odobrava održavanje bijenala na sjeveru, zato što "ne može garantirati sigurnost i zato što neki ljudi iz principa ne bi htjeli prelaziti u taj dio jer bi morali pokazati pasoše". Nije, međutim, objasnio zašto o tome nije govorio prije dvije godine, nego nekoliko mjeseci prije početka ovog velikog umjetničkog događaja, koji je Nicosia izgubila osramotivši se pred poprilično brojnom kulturnom zajednicom.

EUROPSKA UNIJA

PETICIJA ZA BRUXELLES

Na Internet stranici Oneseat trenutno je u tijeku potpisivanje peticije u kojoj se traži da se Europski parlament, koji sada radi u Bruxellesu u Belgiji i u francuskom Strasbourgu, a ima prostorije i u Luxembourgu, smjesti samo u Bruxellesu, budući da sadašnji način funkcioniranja Europsku Uniju košta oko 200 milijuna eura godišnje.

Prema pisanju europskih parlamentarnih zastupnika, koji su i pokrenuli pisanje peticije, Europski parlament jedini na svijetu nema jedinstveno sjedište, a svih njegovih 732 zastupnika imaju ured i u Strasbourgu i u Bruxellesu, dok osoblje sekretarijata stoluje u Luxembourgu. Trošak ove, kako kažu zastupnici, "geografske disperzije" parlamenta iznosi oko 15 posto budžeta parlamenta, ali i samo 0,13 posto cjelokupnog budžeta Europske Unije, od čega najviše novca ode na 12 plenarnih sjednica koje ukupno traju 60 dana i održavaju se u Strasbourgu.

Na Internet stranici peticije stoji i da je prije posljednjeg proširenja Unije tjedan dana svakog mjeseca 3000 ljudi putovalo iz Strasbourga u Bruxelles, što stoji puno više vremena i novca nego kad se sastanci održavaju u Bruxellesu. Navodi se i da 60 dana plina, vode i struje za zgradu u Strasbourgu košta koliko i 70 posto godišnjih troškova za zgradu u Bruxellesu. Kada se sve zbroji i oduzme, zaključuju euro-zastupnici, ovakav način rada Europskog parlamenta stoji 200 milijuna eura godišnje. Da bi se stalo na kraj takvom "traćenju novca poreznih obveznika" potrebno je skupiti milijun potpisa građana EU, a s tim potpisima građani, odnosno zastupnici, mogu ići pred Europsku komisiju i tražiti od nje da se, u okviru svojih mogućnosti, očituje o uvjetima za eventualnu realizaciju ove inicijative. Do sada je peticiju potpisalo oko 483.000 građana Europske Unije.

IZNENAĐUJUĆI OBRAT NA PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA U PERUU

GARCÍA NIJE CHÁVEZ

U poprilično iznenađujućem obratu, a na oduševljenje svih protivnika venecuelskog predsjednika Huga Cháveza, na predsjedničkim izborima u Peruu pobijedio je, također ljevičarski kandidat, Alan García, a ne, kako se očekivalo, lijevi populist Ollanta Humala. Humala je, naime, dobio prvi krug izbora prije dva mjeseca, a inače ga je otvoreno podržao i Chávez. S pobjedom Garcíje, međutim, venezuelskom predsjedniku pomrsili su se računi o izvozu revolucije i u Peru, a po svemu sudeći slično bi se moglo dogoditi i meksičkom predsjedničkom kandidatu Andrésu Obradoru, koji je nakon negativne kampanje u kojoj su ga protivnici usporedili s Chávezom, pao na ljestvici popularnosti.

Da se južnoamerička politika itekako vrti oko Cháveza kao centralne figure potvrdio je i sam novoizabrani peruanski predsjednik, rekavši da je "došlo vrijeme da se regija usprotivi (Chávezovom) imperijalizmu i petrodolarima". Obznanio je i svoju viziju bloka lijevog centra, u kojemu bi bili i Brazil, Čile i druge zemlje koje se ne slažu s radikalno lijevom opcijom Cháveza i Fidela Castra.

No, da se Peruanci neće nužno usrećiti s Garcíjom samo zato što ne podupire ovu dvojicu nominalnih socijalista pokazuje njegova politička povijest, koja je bila sve samo ne uspješna. García je, naime, već bio peruanski predsjednik u 80-ima, a period njegove vladavine obilježili su ekonomski kolaps, gerilski sukobi i cvjetanje narko-tržišta. Predsjedničku fotelju napustio je 1990. godine s potporom od samo 7 posto stanovništva, a veći dio 1990-ih proveo je u egzilu u Kolumbiji i Francuskoj, skrivajući se od optužnice za korupciju koju mu je natovario nasljednik Alberto Fujimori. Za predsjednika se kandidirao i 2001. godine, no i tada je izgubio od Alejandra Toleda.

García, koji sebe vidi kao državnika sličnog brazilskom predsjedniku Luizu Luli da Silvi i nedavno izabranoj čileanskoj predsjednici Michelle Bachelet, morat će se itekako odmaknuti od anti-chávezovske retorike ukoliko želi zadržati povjerenje birača. Naime, više od polovice od 27 milijuna Peruanaca živi ispod granice siromaštva, što je ujedno i razlog zašto je njegov protivnik Ollanta Humala, čiji je politički program sadržavao radikalne socijalne mjere, u najsiromašnijim područjima zemlje "uhvatio" i po 80 posto glasova. Morat će se boriti i protiv nezaposlenosti, koja iznosi gotovo 70 posto, a osim priključenja 500.000 domaćinstava glavnog grada Lime na vodovod, te poticaja za poljoprivrednike i ribare, obećao je i ekonomski rast od čak 7 posto. Veliki njegov zadatak bit će i uvjeravanje poslovnih ljudi da više nije populist iz 1980-ih poznat po neodgovornom trošenju i neobuzdanom štampanju novca. U tome će mu, pak, zasigurno odmagati stranka Ollante Humale - Savez za Peru, koja je osvojila 45 od ukupno 120 mjesta u Kongresu i ima većinu na siromašnom ruralnom jugu.

ZIMBABVE

REPRESIJOM PROTIV KRIZE

Ogromna inflacija i ispražnjena državna blagajna nagnali su ovih dana predsjednika Zimbabvea Roberta Mugabea da se vrati prokušanoj metodi nasilnog oduzimanja zemlje farmerima uz pomoć vojske, samo što ovog puta na udaru nisu samo bijelci, već svi poljoprivrednici, bez obzira na boju kože, naročito na jugu zemlje koji je tradicionalno uporište opozicije Mugabeu. U svim većim gradovima imenovani su vojni zapovjednici koji sa svojim vojnicima oduzimaju posjede farmerima, prekopavaju ih i na njima sade kukuruz i druge biljke za koje procjenjuju da bi se lakše mogle izvesti i tako napuniti državnu banku rezervi, ministarstvo energije, državnu željeznicu, nacionalne parkove i druge ključne institucije.

Zimbabve je, naime, nekoć bio poznat kao zemlja koja je hranila cijelu Južnu Afriku, no godine nestručnog upravljanja poljoprivredom od strane vojske umjesto farmera dovele su do toga da ni najviše kiše u posljednjih 20 godina ne mogu namiriti niti potrebe domaćeg stanovništva, niti omogućiti profitabilni izvoz žita. Umjesto da provede reforme, Mugabe je, međutim, odlučio pokušati problem riješiti još većom represijom, koja bi, tvrdi jedini nezavisni zastupnik zimbabveanskog parlamenta Jonathan Moyo, "mogla zemlju gurnuti u anarhiju ukoliko socijalni nemiri prerastu u nasilje".

Ekonomija Zimbabvea u padu je već šestu godinu za redom, inflacija trenutno iznosi 1000 posto, a zemlja je ovisna o humanitarnoj pomoći od 2002. godine. Zahvaljujući ogromnoj inflaciji šalica čaja, koja je donedavno koštala 12.000 zimbabveanskih dolara sada stoji četvrt milijuna, police prodavaonica pune su proizvoda koje samo rijetki mogu kupiti, a prosječna plaća iznosi 14 milijuna, dok je minimum potreban za prehranjivanje šesteročlane obitelji 41 milijun zimbabveanskih dolara. Osim notorne nesposobnosti za upravljanje državom, protivnici Mugabeova režima kao razlog ove krize navode i katastrofalnu korumpiranost državnih službenika, a Mugabe će, po svemu sudeći, uskoro sebi isposlovati i treći predsjednički mandat ustavnim amandmanom.

U međuvremenu vojska se utaborila u dijelovima zemlje naseljenima farmerima koji su glasali za opoziciju, a već su prijavljeni slučajevi premlaćivanja poljoprivrednika koji odbijaju preorati svoju zemlju i zasaditi je drugim kulturama. Po svemu sudeći, međutim, organiziranog političkog otpora ovom posljednjem državnom teroru neće ni biti, budući da su godine represije nad političkom opozicijom rezultirale raskolom i najvažnije opozicijske stranke, Pokreta za demokratske promjene. Posljednji masovni teror od strane vojske dogodio se sredinom 1980-ih godina, kada je vojska na jugu zemlje ubila oko 20.000 pripadnika etničke skupine Ndebele da bi uništila otpor Mugabeovoj vladajućoj stranci. Farmeri na jugu, pak, danas su opet u strahu od sličnog masakra, koji je po svemu sudeći opet motiviran prije svega političkim pritiskom, a ne pokušajem rješavanja ekonomske krize.

RUSIJA

DRASTIČAN PAD NATALITETA

Drastičan pad nataliteta u Ruskoj Federaciji toliko zabrinjava ruskog predsjednika Vladimira Putina da je on nedavno najavio, za ruske prilike velike, novčane beneficije majkama koje se odluče na još djece. Tipična Ruskinja prosječno ima samo jedno dijete, a pad nataliteta takav je da prijeti da u roku od 50-ak godina golema područja Rusije ostanu potpuno opustošena.

Vladimir Putin najavio je da će zbog ozbiljnosti ovog problema posegnuti i u blagajnu s profitom od prodaje nafte, a parlamentu je naredio da izglasa udvostručenje mjesečnog dječjeg doplatka na 1500 rubalja, ili oko 400 kuna, dok će žene koje se odluče na drugo dijete odmah dobiti i još 250.000 rubalja, ili 60-ak tisuća kuna, što je uz prosječnu mjesečnu plaću od oko 2000 kuna popriličan iznos. Natalitet je u Rusiji u konstantnom padu već desetljećima, a naročito u post-sovjetskom periodu, kada je od prosječno 2,08 djece 1990. godine pao na 1,17 djece po jednoj ženi danas. Prema podacima državne statističke agencije, potrebno bi bilo minimalno 2,4 djece da bi se populacija održala na stabilnoj razini.

U posljednjih 15-ak godina žene se rjeđe odlučuju na djecu zbog stila života koji od njih traži i obrazovanje, i dobar posao, odnosno karijeru, a moderno doba sa sobom je donijelo i ogroman broj razvoda, čak 8 od 10 brakova, dok je trećina djece rođena u izvanbračnoj zajednici. Osim toga, Rusija je jedna od vodećih zemalja u svijetu i po broju abortusa, a smrtnost djece popela se do razine rijetko viđene u mirnodopskom razdoblju: sa 10,7 djece na 1000 stanovnika prije 20 godina, na 16,3 djece 2002. godine. Putinovi kritičari kao jedan od uzroka pada natalitetu navode i visoku smrtnost muškaraca, problem kojim se predsjednik, kažu oni, u pravilu ne bavi. Za tako visoku smrtnost i prosječnu životnu dob muškaraca od samo 60 godina, kaže Jevgenij Gontmaher iz Centra za društvene studije, odgovorni su prije svega alkoholizam, rat u Čečeniji, AIDS i nesreće. Rezultat svega ovoga gubitak je od 700.000 ljudi svake godine i sve brže starenje ukupne populacije, pa UN predviđa da bi rusko stanovništvo, koje sada broji 145 milijuna stanovnika, do sredine stoljeća moglo biti manje za jednu trećinu.

Jurij Levada iz nezavisne istraživačke agencije Levada centar, objašnjava da je Putinova glavna briga manjak budućih vojnika, te da ova politika neće riješiti problem pada nataliteta, no mnogi ginekolozi tvrde da će njihove pacijentice sigurno imati više djece uz ove nove financijske poticaje.

Iako će, prema službenim predviđanjima, ukoliko se ovaj trend nastavi, Rusiji svake godine nedostajati milijun radnika, službena Moskva ne podržava metodu kojoj zemlje u ovakvim situacijama obično pribjegavaju – otvaranju vrata imigrantima. Srećom za vladu i većinski dio stanovništva koji se, pokazuju istraživanja, protivi "uvozu" radnika koji nisu Slaveni, u susjednim bivšim sovjetskim republikama živi još 25 milijuna etničkih Rusa.

AUSTRALIJA

PLINOM NA PEĆINSKU UMJETNOST

Sudeći prema najavama australske energetske kompanije Woodside Energy, tisuće rezbarija urezanih u stijene i špilje diljem australskog pustinjskog poluotoka Burrup starih više od 20.000 godina mogle bi nastradati ukoliko se realizira plan te kompanije da na poluotoku izgradi postrojenje za crpljenje zemnog plina, kojim je to područje također bogato.

Stotine tisuća rezbarija koje prikazuju ljudske figure, klokane, emue, izumrlog tasmanijskog tigra, kao i apstraktne motive, razasute su diljem ovog poluotoka, a nacrtali su ih u granitnim stijenama generacije aboridžinskih lovaca i sakupljača. Granitne su stijene, pak, omogućile da se rezbarije sačuvaju bolje od onih ucrtanih u mekane stijene u drugim dijelovima Australije, no 15-ak kilometara dugi poluotok osim prahistorijskom umjetnošću obiluje i prirodnim plinom, dok se sam granit također eksploatira u brojnim kamenolomima.

Svjetski spomenički fond prošle je godine poluotok Burrup uvrstio među 100 najugroženijih nalazišta, no vlada Zapadne Australije unatoč tome nedavno je najavila da će pokušati blokirati uvrštavanje lokacije i na listu australske Nacionalne baštine, jer bi to "imalo teške posljedice na razvoj". Iz kompanije Woodside Energy, koja ima koncesiju na poluotok, tvrde, pak, da je 60 posto područja ionako već stavljeno pod zaštitu konzervatora, te da je u svakom slučaju nemoguće zaštititi baš sve crteže.

Da je tome zaista tako svjedoči i činjenica da je od 70-ih, kada se na ovom području započelo s industrijskim razvojem, pa do danas već uništeno oko 10.000 rezbarija, a lokalne vlasti sada razvoju namjeravaju žrtvovati još 40 posto ovog arheološkog nalazišta. Ta je lokacija inače najveće svjetsko nalazište kamenih rezbarija iz toga doba, a njihovi su autori preci plemena istrijebljenog tijekom 19. stoljeća u epidemijama bolesti i napadima kolonijalne policije.

Tena ERCEG