Darko VUKOREPA: KULTIVATOR
7. lipnja, 2006.
* KADA gradski vijećnik u
New Yorku odluči povesti rat protiv grafita, nitko nije previše začuđen ako
postane omiljena tema sprdnje i najčešće spominjano ime na gradskim zidovima.
Newyorški grafiteri,
i oni koji se nazivaju umjetnicima i oni manje vješti, pa čak i oni koji ih
samo simpatiziraju, na zidovima su gradskog vijećnika Petera Vallonea Jr.-a prozvali svojim smrtnim neprijateljem. Oni su
jednostavno odlučili njegovo ime staviti posvuda, u grafite, na Internet, pa i
u sudske tužbe kojima ga žele srušiti. Da duboko nerazumijevanje ne bi bilo
jednostrano i ničim izazvano, potrudio se sam Vallone, koji grafitere uglavnom naziva propalicama i bitangama.
Bivši tužitelj također je progurao zakone kojima se brani posjedovanje
i kupnja boje u spreju, širokih neizbrisivih flomastera i kiseline kakva se
koristi u raznim umjetničkim postupcima, svima mlađima od 21 godine.
"Umjetnost, to volim. Ali to nije umjetnost – to je vandalizam",
rekao je nedavno Vallone, prilikom
posjete Queensu, gdje se šarenilo grafita uvija oko većine zgrada. Nekoliko
mladih umjetnika, koji kažu da zabranjene potrepštine koriste za legalni umjetnički
rad, podnijelo je saveznu tužbu protiv tih zakona, tvrdeći da im krše prava na
slobodu izražavanja garantiranima Prvim amandmanom američkog ustava. To je
rasprava koja u New Yorku traje odavno. Borci protiv grafita, uključujući i
bivše newyorške gradonačelnike Rudolpha
Giulianija, Davida Dinkinsa i Eda Kocha, kažu da grafiti
simboliziraju propadanje i urbani kaos koji priziva najgori kriminal, a često
se koristi i kao sredstvo komuniciranja gradskih bandi. Tako je gradsko
prijevozno poduzeće već u 80-ima uvelo vagone podzemne željeznice, omiljeno
platno autora grafita, otporne na boju. Grafiteri-umjetnici kažu da je njihov
rad legitimni oblik umjetnosti, koji je neodvojiv od gradske povijesti i urbane
američke kulture. A s puno gnušanja odbacuju i pokušaj povezivanja grafiterske
scene s kriminalom i bandama. "Grafit je službeni vizualni dijalekt
generacije i demoniziranje grafita oduzima mu legitimitet", kaže modni dizajner
Mark Ecko, koji također vodi pravnu
bitku protiv Valloneovih zakona. U
siječnju je grafitom vrlo rječito pokazano što scena misli o tim zakonima.
Blizu vrlo prometnog mosta na Manhattanu, s ogromnih nasprejanih balona su
poručili: "FUCK PETER VALLONE JR"…
* DVA dana – u srijedu i četvrtak – slika
"Jesenje sunce" (Herbstsonne) poznatog austrijskog ekspresionističkog
slikara Egona Schielea bila je
izložena u Beču, gdje se nalazila do 1942., kad su je nacisti, kao dio
konfiscirane zbirke Karla Grünwalda,
prodali na dražbi. Aukcijska kuća Christie's, koja će djelo, čija se vrijednost
procjenjuje na 5,8 do 8,7 milijuna funti, 20. lipnja ponuditi kupcima u
Londonu, izložila ga je u svom bečkom uredu. Slika inspirirana Van Goghovim "Suncokretima"
pronađena je 2005. kod jedne rutinske procjene; francuski vlasnici slike
smatrali su da posjeduju krivotvorinu. Kad je utvrđena autentičnost djela, ono
je vraćeno Grünwaldovim
nasljednicima. Uz "Jesenje sunce", na londonskoj aukciji austrijske i
njemačke umjetnosti bit će ponuđeno još pet Schileovih akvarela iz zbirke Fredericka
Gerstela. Prema pisanju tiska, ovo je prvi put da Christie's u jednoj
godini organizira dvije aukcije austrijske i njemačke umjetnosti. (B.P.)
* NICK Cave će nastupiti 13. studenog u bečkom Konzerthausu, i to "gotovo
sam". Naime, karizmatičnu australsku rock-zvijezdu neće pratiti čitav
band, već samo trojica članova Bad Seedsa: Warren
Ellis (violina, mandolina), Martyn
P. Casey (bas) i Jim Sclavunos
(bubnjevi). (B.P.)
* TURNEROV akvarel
The Blue Rigi prodan je u Londonu za
deset minuta za rekordnu cijenu od 5,8 milijuna funta (8,47 milijuna eura),
priopćila je aukcijska kuća Christie's. Akvarel The
Blue Rigi, na kojemu je prikazano švicarsko jezero Luzern i izlazak sunca,
kupljen je putem telefona. Identitet novog vlasnika nije otkriven. Akvarel iz
1842. smatrao se najvrjednijom slikom na tržištu u zadnjih pedeset godina, a
kuća Christie's je ocijenila da će ga moći prodati za više od 2 milijuna funta
(2,49 milijuna eura). Službeni predstavnik kuće izjavio je da je cijena
rekordna za jedno britansko djelo na papiru, a dosad je iznosila 2,6 milijuna
funta...
* DRUŠTVO za promicanje
književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je na mrežnim stranicama
projekta "Besplatne elektroničke knjige" (www.elektronickeknjige.com)
tri nove besplatne elektroničke knjige: drugo i nadopunjeno izdanje hvaljenog
pjesničkog prvijenca Kornelije
Mlinarević (Pandžić) "Čuvar
praga", izbor iz poezije Damira
Radića "Meko kao snijeg i toplo iznutra" i reizdanje romana Nenada Rizvanovića "Dan i još
jedan". Prvo izdanje "Čuvara praga" Kornelije Mlinarević 1995. godine objavila je Naklada MD, a prvo
izdanje romana Nenada Rizvanovića
"Dan i još jedan" 2003. Hena com. Izbor iz poezije Damira Radića "Meko kao snijeg i
toplo iznutra" elektronički je "original": kao što i njezin podnaslov
najavljuje, "najljepši hitovi i rariteti", izborom je, osim najboljih
pjesama iz dvije njegove knjige ("Lov na risove" iz 1999. i
"Jagoda i čokolada" iz 2002.), obuhvaćena i Radićeva produkcija razasuta po periodici. Trenutno je na mrežnim
stranicama projekta "Besplatne elektroničke knjige" dostupan 41
naslov. Do kraja 2006. DPKM planira objaviti još deset novih besplatnih elektroničkih
knjiga, a među njima i knjige Krešimira
Bagića, Slađana Lipovca, Saške Rojc, Dorte Jagić, Milka Valenta, Luke Milasa, Zorana Roška i Ivana Šamije.
________________________________
ONLINE PROJEKT KONGRESNE KNJIŽNICE U WASHINGTONU
ENCIKLOPEDIJA IZVEDBENIH UMJETNOSTI
Kongresna knjižnica u Washingtonu predstavila je
svoju najnoviju online arhivu – Enciklopediju izvedbenih umjetnosti,
koja omogućava pristup informacijama o glazbi, kazalištu i plesu. Enciklopedija
nudi podatke o emitiranoj i snimljenoj glazbi, filmu, rukopisima, knjigama i
drugim, teško dostupnim zbirkama i izvorima podataka, od kojih se mnogi čuvaju
u raznim dijelovima najveće knjižnice na svijetu. Posjetitelji na stranicama
mogu naći široki spektar neprestano rastućeg broja informacija, od kopija
originalnih notnih zapisa glazbe stvarane tijekom 2. svjetskog rata, glazbenih
zapisa američkih Omaha Indijanaca, glazbe Elle Fitzgerald ili radova njemačkog dirigenta Otta Klemperera.
"Kongresna knjižnica je prebogata zbirkama
izvedbenih umjetnosti", kaže voditeljica glazbenog odjela Susan
Vita. "Ujedinjavanjem sadržaja koji se najčešće čuvaju u raznim
odjelima, Enciklopedija scenskih umjetnosti integrira reference iz tih
zbirki, što olakšava posao istraživačima. Zadovoljni smo što preko Interneta
možemo predstaviti neke od naših manje poznatih djela, što enciklopediju čini
vrijednim alatom za one koji dokumentiraju povijest umjetnosti, ne samo u Americi,
nego i širom svijeta", dodala je.
Naravno da je enciklopedija u svom većem dijelu
čisto informativna jer, bez obzira na sve dostupne resurse, digitalizacija
jedne tako monumentalne knjižnice vjerojatno nikada neće završiti. Stoga će
većinu zbirki pronađenih preko enciklopedije svejedno trebati naručiti, bilo preko
Interneta, bilo u neposrednom razgovoru s knjižničarom u Washingtonu. A kako se
neke zbirke nalaze u izdvojenim skladištima i nisu odmah dostupne, knjižnica
savjetuje istraživače da im pišu ili se telefonski jave prije posjeta.
SLIKARSTVO: GEMALDEGALERIE U BERLINU
POVRATAK "DAME SA PSIĆEM"
Nastala je u 16. stoljeću u Firenci; njemački muzej
kupuje je 1894.; nestala je 1944., a onda je iz ruku ruskog vojnika brzo prešla
u ruke njemačkog seljaka, koji ju je dao britanskom novinaru kao vjenčani dar.
"Slika, koja je nestala tijekom 2. svjetskog rata, nakon više od 60
godina, napokon se vratila muzej", objavila je Fondacija prusko kulturno
naslijeđe. Riječ je o slici Dama sa psićem, odnosno portretu Eleonore
od Toleda, kćeri napolitanskog potkralja i ženi prvog vojvode od Firence
Cosima de Medicija I., a vjeruje se da ju je naslikao firentinski
manirist Alessandro Allori.
Gemaldegalerie iz Berlina kupila ju je 1894., a
1944. je objavljeno da je nestala. Slika je vraćena preko londonske Komisije za
nestale umjetnine, koja navodi da je slika desetljećima bila kod umirovljenog
dopisnika BBC-ja Charlesa Wheelera. On je sliku dobio kao vjenčani dar od
njemačkog farmera iz okolice istočnonjemačkog grada Frankfurta na Odri, koji mu
je rekao da ju je dobio u razmjeni s ruskim vojnikom. Wheeler se prošle godine javio Komisiji i rekao
da bi rado vratio sliku pravim vlasnicima, ukoliko ih uspiju pronaći. To je
prvi od više od 400 radova koji su tijekom 2. svjetskog rata nestali iz Gemaldegalerie,
a koji je pronađen i vraćen.
Slika je veličine ljudskog dlana, a naslikana je na
jablanovom drvu. Predsjednik Pruske fondacije Klaus-Dieter Lehmann kaže
da je vrlo zadovoljan vraćanjem slike. "To daje nadu da će i ostale slike
biti vraćene", rekao je. Gemaldegalerie, u kojoj je smještena jedna od
vodećih svjetskih zbirki europske umjetnosti od 13. do 18. stoljeća, zatvorena
je 1939. godine, a radovi su smješteni u ratno skladište. U berlinskom muzeju
nalazi se još jedan portret Eleonore od Toleda…
MUZEJI
LOUVRE: STOP FOTOGRAFIRANJU!
Broj turista u muzejima posljednjih se 15 godina
udvostručio, posebice se to odnosi na Kineze i Ruse, velika većina ljudi danas
ima mogućnost snimati fotografije, bilo mobitelima, bilo sve manjim i moćnijim
digitalnim aparatima, pa su blicevi prosječno okidali - svake tri sekunde!
Stoga u muzeju Louvre fotografiranje svojih remek-djela od strane muzejskih
posjetitelja više jednostavno ne smatraju civiliziranim ponašanjem.
Naime, uprava ovoga pariškog muzeja odlučila se na
dramatičan, koliko i razumljiv, potez - od 15. rujna 2005. postojala je zabrana
ne samo upotrebe bliceva, nego potpuna zabrana korištenja fotoaparata u
najposjećenijim dijelovima muzeja, kao što su Galerie d'Apollon i sve galerije
slika na prvom katu krila Denon, gdje su smještena djela talijanskog, španjolskog
i francuskog slikarstva. No, od sada više od 7 milijuna posjetitelja
(preciznije, 7,3 milijuna u 2005.) više neće imati mogućnost "blicati"
ni Mona
Lisu, kao ni ijedno drugo djelo u muzeju.
Početni zahtjev za zabranu fotografiranja došao je
od samih posjetitelja, barem onih dovoljno savjesnih da ispune anketne listiće
na izlazu iz Louvrea. Glavni prigovori savjesnih posjetitelja odnosili su se na
duge redove ispred toaleta, na duge redove za sam ulaz u muzej, na sve znakove
koji su isključivo na francuskom, na cijenu ulaznice, a na petom mjestu je bio
prigovor na učestalo fotografiranje, s ili bez blica. Prema godišnjem
izvještaju muzeja Louvre za 2004. godinu, francuski su posjetitelji bili kritičniji
od inozemnih. Uostalom, kažu strani novinari, Francuze ćete vidjeti kako ispred
nekog djela dugo razgovaraju, ali nikada kako fotografiraju u muzeju.
Uprava Louvrea zabranu iz rujna uopće nije nigdje
oglašavala, javne rasprave o tome nije bilo, a u francuskim su se medijima tek
pojavili usputni komentari. Aggy Lerolle, direktorica muzejskih
komunikacija rekla je da su htjeli vidjeti kako će stvar funkcionirati.
"Promjene smo htjeli uvesti postupno", kaže Lerolle, "a ne
uvesti potpunu zabranu preko noći". Sada, šest mjeseci kasnije, takav se
pristup pokazao opravdanim – zabrana postoji, a gotovo nitko se nije pobunio.
Povijest muzeja je opet promijenjena, francuska vlada nije bila uključena ni na
koji način, nije bilo ni intelektualnog prigovaranja... Zabraniti fotografirati
La
Jocondu!?!
Nekad bi se očekivala barem neka reakcija, otpor, galama... danas ništa.
I zato je zabrana vrlo stvarna: čak se nalazi u novim muzejskim vodičima.
Doduše, veličine je poštanske marke, ali je zato napisana na desetak svjetskih
jezika…