Poslije punih petnaest godina saznalo se za 187 vukovarskih ranjenika koji su netragom nestali iz novosadske bolnice, a svi koji su dosad nudili rame za plakanje za svakom hrvatskom žrtvom sada imaju drugog posla. Uzmuvali su se da nađu kakvu-takvu ispriku što za to nisu znali, a da to baš ne bude ljiga vrijedna prezira. Ali, ne ide.

Ona koja je za to danas zadužena, Jadranka Kosor, najavljuje da će se nestanak ranjenika s najvećom ozbiljnošću istražiti, iako je po patetici dosadašnje brige za ratne stradalnike sve već odavno trebalo biti istraženo. A ne da ispadne kao da je iz pekarskog kombija negdje ispalo, dođavola gdje, dvjestotinjak štruca kruha.
 
Onaj, pak, koji je za ovo bio zadužen u ratnim godinama, Mate Granić, kuka da se otpočetka tražilo od srpske strane podatke o nestalima i poginulima, ali se nikada ništa nije dalo saznati, oni tamo muljali su i farbali kada god bi zinuli. Ali, avaj, sada se pokazuje da su u rasvjetljavanju tajne o 187 nestalih ranjenika jedine suvisle i upotrebljive informacije došle baš sa srpske strane.
 
Šef novosadske bolnice potvrdio je nestanak ranjenika, a šef obavještajne službe bivše jugo-armije Aleksandar Vasiljević jasno je signalizirao i kamo su nestali, označavajući Gorana Hadžića kao onoga koji ih je odveo u vjerojatnu smrt (sada je jasnije zašto je ta naizgled beznačajna spodoba u bijegu pred Haagom).
 
Doduše, poslije je šef novosadske bolnice zanijekao da je HRT-u spomenuo brojku od 187 ranjenika (dopušta najviše desetak), pa treba vidjeti da li se čovjek prepao samoga sebe. Ili je HRT-ova dopisnica Višnja Mišin naprosto pustila mašti da se razmaše, pa lijepo izmislila brojku, što joj, bogami, i ne bi bilo prvi put.
 
Ali, što god bilo, Kosor i njeno ministarstvo profesionalnih narikača matirano je, jer niti Mišinine navode ima čime potvrditi, niti demantirati. A to je krajnje blesava situacija. Evo već dvije i pol godine "Suzana" i njeni ljudi razvaljuju svoje prethodnike da su bili ministarstvo-maćeha, jer su neprestano degradirali i ponižavali branitelje.
 
Ali, sada kada se sumnja da je dvjestotinjak njih bezdušno likvidirano, ministarstvo-rođena majka nema o tome pojma. I, naravno, čovjeku se, htio-ne htio, nameću neka logična pitanja. Jesu li tih dvjestotinjak ranjenika baš tolika sitnica da se mogu tek tako izgubiti.
 
Ili su, da se ne lažemo, jednostavno prineseni na žrtvenik Domovine kako bi jedan rat sumnjive spontanosti (da baš ne kažemo režirani) postao dovoljno uvjerljiv da se iskamči međunarodno priznanje Hrvatske. Na ovo se nadovezuje još paprenije i vjerolomnije pitanje zašto je hrvatska (a ne samo haaška) lista optuženika za Vukovar ovako kratka i kusava.
 
Nije vrag da će se reći da su se i informacije o tome tražile od Beograda, ali gadovi sve do danas nisu odali imena generala koji su komandirali napadom na Vukovar!?

Marinko ČULIĆ