Stranica obnovljena: 15. lipnja, 2006.
|
|
|
14. lipnja, 2006.
SLAVENKA DRAKULIĆ: "TIJELO NJENOG
TIJELA. PRIČE O DOBROTI", JUTARNJI LIST, ZAGREB, 2006.
S RIJEČI NA TIJELA
Knjiga "Tijelo njenog tijela" ulazi s gotovo nepoznatom temom u
hrvatsku sredinu koja je po mnogo čemu konzervativna i u kojoj se načelo
solidarnosti tek počelo razvijati. Ako je jedan jedini tekst u lokalnim
američkim novinama o dobrovoljnoj davateljici potaknuo sedmero ljudi da se
prijavi za doniranje organa, možemo se nadati učincima knjige Slavenke Drakulić
u hrvatskoj stvarnosti, u kojoj je u ovome trenutku skoro sedam stotina ljudi
na listi čekanja za transplantaciju bubrega "Tijelo njenog tijela" s
podnaslovom Priče o dobroti najnovija
je knjiga Slavenke Drakulić,
književnice i publicistice, koja svjetsku premijeru doživljava upravo u
Hrvatskoj. Ništa čudno, rekli bismo za hrvatsku spisateljicu; ipak iznenađujuće,
treba reći za autoricu čija su publicistička i esejistička djela u posljednjih
petnaestak godina redom prvo izlazila u inozemnih izdavača i osvajala europsko
i svjetsko tržište. Treba samo podsjetiti da je punih deset godina esejističke
knjige Slavenke Drakulić, u
izabranim dijelovima, objavljivala samo biblioteka Feral Tribunea, dok su integralni eseji izašli tek prošle godine u
izdanju Profila.
Nakon knjige feminističkih eseja "Smrtni
grijesi feminizma" (1984.), koja je stekla status "kultne knjige"
feminističke publicistike, Slavenka
Drakulić objavila je 1987. godine "Holograme straha", roman s
autobiografskom jezgrom, u kojem je pripovjedačica mlada žena koja prolazi kroz
složenu operaciju transplantacije bubrega. Pripovijedanje u prvom licu
neprestano iz sadašnjosti prelazi u prošlost, u raslojenu prošlost koja sabire
različite slike pripadne osobnoj povijesti. Cijeli opus Slavenke Drakulić, uključujući i njezine novinske članke, eseje i
priče, obilježen je upravo tim neprestanim prelaženjem iz dokumentarnoga u
fikcionalno, iz autobiografskoga i biografskoga u "izmišljeno", iz
osobnoga i intimnoga u opće i javno.
Sada, gotovo dvadeset godina poslije "Holograma
straha", ista autorica objavljuje "Tijelo njenog tijela. Priče o dobroti",
knjigu priča-reportaža posvećenih temi živih
dobrovoljnih donora – osoba koje doniraju svoje organe bolesnim osobama iz
čistoga altruizma, osobama koje ne poznaju, koje nisu njihovi srodnici,
prijatelji, nisu njihova braća, sestre, supružnici, djeca, roditelji. Tijekom
tih dvadeset godina transformirale su se socijalne okolnosti doniranja, napredovala
je tehnika transplantiranja, dijelom su se promijenili zakoni o doniranju
organa, liječnička etika nijansirala je kriterije, pojavile su se donorske
kartice, društvena svijest o potrebi doniranja naprosto je, jednostavno rečeno,
napredovala. Jedno je ostalo isto: Slavenka
Drakulić ponovo je morala na transplantaciju, ponovo je morala biti primatelj
doniranog organa. Ovoga puta nije bila riječ o preminuloj osobi, već o živom
davatelju, nepoznatoj osobi.
Otvorena
budućnost
Kada je 1986. Slavenka Drakulić transplantirala bubreg, bio je to tzv.
kadaverični bubreg, organ uzet s preminule osobe, koja je za to ranije dala pristanak.
Gotovo dvadeset godina kasnije, ponovo u situaciji nužne transplantacije,
ponovo u Americi, Slavenka Drakulić dobiva
bubreg od donatorice Christine, koju
upoznaje nekoliko dana nakon transplantacije. To je početna situacija knjige "Tijelo
njenog tijela. Priče o dobroti". I pitanje: zašto je Christine darovala dio svoga tijela? Zašto to u Americi čine i
drugi ljudi, njih sve veći broj?
Stavimo li, na trenutak, po strani
promijenjene socijalne i medicinske okolnosti, možemo se zapitati što je bitno
različito u knjizi "Tijelo njenog tijela. Priče o dobroti", po čemu
se ona razlikuje od "Holograma straha"? Rekla bih jednostavno:
razlikuju se po bitno drugačijoj emotivnoj intonaciji. "Hologrami straha"
bili su knjiga o prošlosti i strahu, o bolesti i strahovima, knjiga u kojoj se
eventualna budućnost nazirala tek nakon zadnjega retka teksta. "Tijelo
njenog tijela. Priče o dobroti" knjiga su o sadašnjosti postojanja i
vrijednosti života, knjiga u kojoj je budućnost otvorena mogućnost.
Kada smo pred ljeto 2003. (putem e-maila)
razgovarale za časopis Sarajevske sveske,
na pitanje o prošlosti Slavenka Drakulić
dala je vrlo jasan odgovor: Ne volim se vraćati u prošlost. Ne volim misliti na sebe od
prije dvadeset pet godina. Ne volim gledati svoje stare slike. Čini mi se kao
da je to netko drugi. Ne sjećam se kada se to dogodilo, možda zbog bolesti, ali
ja sam zapravo naučila (istrenirala se?) živjeti samo u sadašnjosti: ovoga trenutka,
sada. Ništa osim toga ne postoji, ni prošlost niti budućnost, naročito ne budućnost.
Spašavanje
svijeta
Ove rečenice, kao neka vrsta epiloškog
komentara "Holograma straha", istovremeno su kontrapunkt "Tijelu
njenog tijela. Pričama o dobroti": priče
o dobroti priče su o dobrim ljudima. I
naravno, nije slučajno da je moto knjige židovska poslovica "Onaj koji je
spasio jedan ljudski život, spasio je cijeli svijet". U četrnaest
poglavlja "Tijela njenog tijela"
pripovijeda se o četrnaest (i više) ezgemplarnih
priča o davateljima tj. darovateljima. Svaki davatelj ima svoju osobnu
povijest, svoju etiku, svoje razloge koje često ne može imenovati i gotovo da
svi na pitanje: "Zašto donirate?" odgovaraju jednostavnim
protupitanjem: "A zašto ne – kad je to nama normalno, obično, kad smo to mogli?"
"Tijelo njenog tijela. Priče o dobroti"
sastavljena je od 14 epizoda poredanih kronološkim slijedom, koje prate put Slavenke Drakulić Amerikom nakon transplantacije,
put koji je istraživačko putovanje novinara, koji želi upoznati i razgovarati s
drugim darovateljima, ali istovremeno je i emotivno, spekulativno traganje za
odgovorima na mnoga pitanja koja postavlja dobrovoljno davanje organa. Priča o
njezinoj donorici, Christine Swanson,
predstavlja poticajni motiv, ne samo prvotno pitanje "zašto, čemu ili radi
čega", već i kakva je osoba koja to čini. Ali "Tijelo njenog tijela"
otkriva nam da je svaka osoba posebna, da je svaka priča o dobroti na svoj način
drugačija, iako ih ujedinjuje to što doista jesu priče o bezgraničnoj
mogućnosti darivanja, o bezgraničnoj mogućnosti života.
Svaka je osoba drugačija, naglasit ću,
upravo u onoj mjeri u kojoj je tijelo svakoga čovjeka jedinstveno i posebno. "Tijelo
njenog tijela", što ne iznenađuje poznavatelje opusa Slavenke Drakulić, ponovo je knjiga o tijelu i tjelesnosti, ovoga
puta iz aspekta koji nije prvenstveno aspekt ženskoga tijela, već tijela kao
mjesta života, kao dara života. U
svim dosadašnjim romanima Slavenke Drakulić
središnja tema bilo je žensko tijelo – tijelo koje je izloženo pogledu izvana,
vanjskom oku, izloženo opasnosti, nasilju, ljubavnoj strasti, različitim
vrstama krajnjih, radikalnih stanja. U igri su bili bolest, silovanje, ljubavna
strast, kanibalizam. Tako su se mijenjale perspektive sagledavanja tijela u
romanima Slavenke Drakulić: od
tijela koje je izloženo bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi, iz želje da
se u potpunosti posjeduje drugo tijelo. Bolest i silovanje krajnji su oblici
koji su pokazivali da nemamo vlasti nad "vlastitim" tijelom, da je
njime moguće raspolagati izvana (bilo da je riječ o drugim osobama ili
bolesti).
Kad
bubrezi lete
U romanima Slavenke Drakulić postalo je jasno još nešto - da bolest, ljubav,
silovanje nisu samo pitanje posjedovanja,
raspolaganja tijelom u fizičkom smislu, već da otvaraju granična pitanja o (ne)mogućnosti međuljudske
komunikacije, složeni registar načina kojima tijelo pokušava komunicirati
osjećaje onkraj onoga što je iskazano jezikom.
"Tijelo njenog tijela. Priče o dobroti"
govori, nasuprot tome, o davanju i darivanju tijela, o životu jednoga tijela u
drugome koji predstavlja novi način suživljenja i komunikacije. Kakav je
suodnos između darivatelja i primatelja? Često ne dolazi do njihova
upoznavanja, tek posredno izmijenjene informacije (transplantacija je uspjela i
primatelj živi), čini se da su rijetki oni koji žele uspostaviti kontinuirani
kontakt, nešto više od godišnjih susreta udruga davatelja i primatelja. Za
druge, pak, postoji religiozni osjećaj blagoslova čina darivanja. I najčudnija
priča, možda i najduhovitija, trinaesta po redu, u kojoj jedna darovateljica i
jedna primateljica, zajedno s autoricom "Priča o dobroti", lete malom cessnom sjeverno od
Burlingtona, prema Kanadi. Tri bubrega u
nebu.
Za način pripovijedanja u "Tijelu
njenog tijela. Pričama o dobroti" vrijedi mnogo od onih tekstualnih
osobina koje smo mogli upoznati u prethodnim publicističkim djelima Slavenke Drakulić. Ispisujući na
stanoviti način povijest svakodnevice – što je prvenstveno obilježje njezinih
publicističkih tekstova - ona premošćuje novinarstvo i književnost. To, budimo
jasni, nije suprotstavljanje već spajanje faction
i fiction, činjenica i priča.
Radi se o strategiji izlaganja, kombinaciji prikazivanja događaja i njihove
analize s književno-pripovjednom strategijom, koja uključuje opisivanje,
pripovijedanje i svjesni ulaz u postupak fikcionalizacije. Sve to, na različite
načine i u različitim omjerima, miješa se i povezuje u tekstovima Slavenke Drakulić, ali uvijek s istom
namjerom - da bi oblikovala neki problem ili temat kroz osobnu, pojedinačnu
priču.
I u "Tijelu njenog tijela" autorica
piše na način da u prvom čitanju ne možemo razlikovati osobnu priču od problema: Christine, Adam, Cathy, otac Sullivan,
Tom, Pat, Eileen… i teme koje oni nose: razlozi, etička pitanja, otpor ili podrška
obitelji, uloga medija, vjera, blagoslov, tržište organa. U iskustvu čitanja,
njihove nam priče – poput klasičnih ezgempla – pripovijedaju da bi nam rekle
nešto više, nešto što nije samo jednokratno i pojedinačno, što se tiče ljudi
prije i poslije našega vremena, što nam može pomoći da ne učinimo krivi izbor,
što nam možda može pomoći da se shvatimo zašto smo počinili krivi izbor. U
knjizi "Tijelo njenog tijela. Priče o dobroti" upravo je tema pitanje
izbora, ispisana u osnovi iz doživljaja onoga tko je primatelj, ali pokušavajući
pratiti glasove darovatelja, nijanse njihovih osjećaja, međusobnih razlika i
sudbina.
I ponovno, drugi moto kojim je vođena
knjiga, moto koji upućuje na nerijetke analogije sa spašavanjem Židova za
vrijeme Drugoga svjetskog rata: Ne mogu
vam dati nikakav razlog. Ne radi se o razlozima. Uzmimo da je bilo ljudi kojima
je trebalo pomoći i mi smo im pomogli.
Naposljetku, ponešto i o domaćem kontekstu
recepcije "Tijela njenog tijela. Priče o dobroti", knjige koja ulazi s gotovo nepoznatom
temom u sredinu koja je po mnogo čemu konzervativna i u kojoj se načelo
solidarnosti tek počelo razvijati. Ako je jedan jedini tekst u lokalnim američkim
novinama o dobrovoljnoj davateljici potaknuo sedmero ljudi da se prijavi za
doniranje organa, možemo se nadati učincima knjige Slavenke Drakulić u hrvatskoj stvarnosti, u kojoj je u ovome
trenutku skoro sedam stotina ljudi na listi čekanja za transplantaciju bubrega.
Andrea ZLATAR
________________________________
12 POLICA
RICHARD
DAWKINS: "THE GOD DELUSION", BANTAM PRESS,
2006.
Časopis Prospect nedavno je Dawkinsa,
zajedno s Umbertom Ecom i Noamom Chomskim, proglasio vodećim svjetskim intelektualcem. Dawkins, globalno znan po svojim tekstovima i
knjigama iz znanosti i filozofije, u kojima je često pisao da iracionalna vjera
u Boga doprinosi "samoozljeđivanju" društva, sada se predstavlja
novom knjigom, "The God Delusion", u kojoj tematizira stanje u
modernome svijetu, koje karakterizira rastuća sekularnost u Europi s jedne, te
jačanje religijskog fundamentalizma na Srednjem istoku ali i u Srednjoj Americi,
s druge strane. Dawkins u svome
novome djelu napada Boga u svim njegovim oblicima, a kritičari posebno ističu
autorovu "briljantnu argumentaciju", te "fascinantnu polemičnost"…
PELE: "THE
AUTOBIOGRAPHY", SIMON & SCHUSTER, 2006.
Čak i ljudi koji ništa ne znaju o nogometu, znaju za – Pelea,
slavnu brazilsku, Santosovu "desetku", najvećeg nogometaša u povijesti
ove igre. Pele je s Brazilom tri puta osvajao svjetsko prvenstvo,
postigao je najviše golova u povijesti, više od tisuću, a ova autobiografija
odgovara i na pitanje kako je i zašto Pele postao – globalna ikona. Ova
sjajna knjiga također se bavi i Peleovim sportsko-ambasadorskim,
političkim i drugim vidovima njegova života. Pele je rođen 23. listopada
1940. u siromašnoj obitelji u mjestu Três Corações, nogometaš mu je bio i otac,
a na njegovom oproštaju od reprezentacije, 1971. godine, na Maracani je
nastupila Jugoslavija, Jurica Jerković je čak dao i fenomenalni gol...
ZADIE
SMITH: "ON BEAUTY", PENGUIN BOOKS, 2006.
Ovaj roman Zadie Smith nedavno je osvojio
prestižnu britansku Nagradu Orange za fikciju vrijednu 56.050 dolara. Riječ je o
autoričinom trećem romanu, modernoj obradi romana Howards End E. M. Forstera. "Ova knjiga
kombinira izvanrednu karakterizaciju s vještinom i naizgled lakim
zapletom", rekla je Martha Kearney s BBC-ja, koja je predsjedala žirijem. "Kreće se od razotkrivanja
obiteljske intime do širih tema, estetike, etike i nepredvidivosti akademskog
književnog tour de forcea." Inače, Nagrada Orange namijenjena
je ženama čiji su romani objavljeni u Velikoj Britaniji, a odlikuje ih
"izvrsnost, originalnost i pristupačnost".
D. V.
|
________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.
|
|
|
|
|