"SOPHIE SCHOLL: POSLJEDNJI DANI" MARCA ROTHEMUNDA

DRUGAČIJA NJEMAČKA

U nedavnoj telefonskoj anketi građani Njemačke su birali najveće Nijemce svih vremena. Najviše glasova dobio je Konrad Adenauer, kancelar koji je poraženu Njemačku vratio u civilizirani svijet. Broj dva bio je Martin Luther. Do broja tri, zahvaljujući glasovima iz istočnih država, dogurao je Karl Marx... A ispred Willyja Brandta, Gutenberga, Einsteina, Bacha, Goethea i Bismarcka, na četvrtom mjestu našli su se Sophie i Hans Scholl. U veljači 1943. Sophie Scholl je zajedno s bratom s balustrade sveučilišta u Münchenu bacila antiratne letke. Na ispitivanju je priznala svoju krivnju, i odbila se pokajati. Suđeno joj je po hitnom postupku za veleizdaju. Zajedno s bratom i još nekolicinom pripadnika organizacije "Bijela ruža" osuđena je na smrtnu kaznu giljotinom.

Žrtvu Sophie Scholl ne može se podcijeniti. Isto kao niti veliko htijenje suvremenih Nijemaca za antifašističkom heroinom, koje je od Sophie stvorilo njemačku Ivanu Orleansku, simbol drugačije Njemačke. No konsenzualno pozicioniranje Sophie i Hansa na četvrto mjesto "liste najvećih Nijemaca" govori i o minornom otporu koje je njemačko društvo pružalo Hitleru. Da je Njemačka imala antifašista, recimo, poput moga punca (zagrebačkog ilegalca koji je, između ostalog, sudjelovao u napadu na ustaše kod Botaničkog vrta), on bi se našao i ispred Marxa, Luthera i Adenauera...
 
Potreba suvremene Njemačke za antifašističkim simbolom pretvorila je i film Marca Rothemunda "Sophie Scholl: Posljednji dani" u najviđeniji naslov recentne njemačke kinematografije nakon Akinova "Glavom kroz zid". Film je dobio u Berlinu Srebrnog medvjeda za režiju i glavnu ulogu. Nagradu njemačke filmske kritike za najbolju ulogu. Srebrnu nagradu publike za najbolji film godine... No, iza svega tek je jedna korektna komorna drama. Film čija jedina prava vrijednost leži u društvenoj simbolici i povijesnim činjenicama koje obrađuje.

________________________________