Eto ti ga opet. Više stvarno ne može doći ljeto bez neverina u bukari hrvatsko-slovenskih odnosa i ostaje nam jedino ponoviti konstataciju iz prijašnjih prigoda – Slovencima i Hrvatima očito se ne dopušta da im i samo na mjesec-dva sunčanje stražnjica bude važnije od državnih interesa.

E, ne može, čuje se komanda, oblači se i natrag u stroj Domovine!! Ovaj put ta je stroga zapovijed stigla najprije sa slovenske strane, čiji je šef diplomacije Dimitrij Rupel objavio nekakvu Bijelu knjigu o hrvatskim graničnim grijehovima, što bi, kao, čitamo s njegovih usana, trebalo biti jako lukavo.

U ovim ljetnim ratovima već se, naime, prijetilo i topovnjačama, u čemu su prednjačili zvekani s naše strane (iako ni njihovi nisu bolji), a evo Rupel nam sada predlaže da se s tog primitivnog ćapanja prijeđe na, hm, literarne metode. Kao, fantje, pripadamo pismenoj civilizaciji, nismo divljaci, pa prihvatite ove naše ljubazne prigovore i bit će sve u redu.

Vidjevši kakve je jake uljudbene snage angažirao protivnik, ni Sanader nije htio zaostati, pa je najavio da će i Hrvatska pljunuti u šake i napisati knjigu. Naša će se zvati Plava. Nakon toga, rastopio se od miline premijer, bilo bi dobro da dvije prijateljske zemlje zajednički izađu s ta dva libra pred međunarodni sud i riješe otvorena pitanja "na civilizirani način".

Ukratko, prvi slovenski i hrvatski muževi htjeli bi da izgleda da su odbacili toljage i da su oni sada malone novi Ćirili i Metodi, očevi pismenosti na ovome prostoru, koji naoružani samo guščjim perima obilaze neprosvijetljeni puk. Ali, naravno, to je priča za malu djecu.

Rupelova Bijela knjiga je nakostriješena kupusara u kojoj se na 450 stranica optužuje Hrvatsku za otimačinu slovenskog teritorija, iako se praktički u istome dahu pokušava oteti hrvatski (cijeli Piranski zaljev proglašava se slovenskim). A na njenom predstavljanju ministar je još i zaprijetio, tko zna koji put, da bi Slovenija mogla vetirati hrvatsko članstvo u Evropskoj Uniji.

Kako će izgledati hrvatska Plava knjiga? Pa, valjda barem mrvu pametnije od onoga što sada gledamo u Hrvatskoj, a to je da aktiviranje hrvatske ribolovno-ekološke zone traže oni isti (HSS, SDP) koji su sasvim nedavno vrisnuli na proglašavanje iste takve slovenske zone. Ali, radije se ne bismo rasipali prevelikim nadama.

Nijedna strana u hrvatsko-slovenskom sporu nije toliko destruktivna i neodgovorna da ona druga ne bi bila još destruktivnija i neodgovornija. I zato dvije zemlje izgledaju sinkronizirano, kao sijamski blizanci, samo u jednome. U kompromitiranju svoje državne neovisnosti, koju su dočekale kao ostvarenje najviših planetarnih ideala, a sada se prema njoj odnose kao najzapijeniji i najsvadljiviji vinogradski međaši.

Može se reći i ovako: tu nezavisnost koriste tako samoživo da su time bile u stanju potkopati ne samo prijašnju federalnu državu, nego evo i same sebe.

Marinko ČULIĆ