U ZAVADI S PISMENOŠĆU
22. lipnja, 2006.
U razgovoru koji je prošloga tjedna objavljen sa Zvonkom Makovićem,
izrečene su i dvije neistine koje sam dužan demantirati. Prva ide na dušu
autoru intervjua Igoru Lasiću koji je u jednom pitanju ustvrdio da ja Zvonku
Makoviću zamjeram što on napada otkazivanje suradnje autorima en general. To nikada i nigdje nisam
napisao. Poznavajući kolegu Lasića, uvjeren sam da iza opaske koja mi se lažno
pripisuje ne leži njegova zla namjera, nego zabuna.
Nisam pak siguran da bih s jednakom benevolencijom trebao
prijeći preko laži koju je u istom intervjuu izustio Zvonko Maković. On, naime,
tvrdi da je samo moj problem ako sam se prepoznao u njegovoj općenitoj dijagnozi
tretmana kulture u medijima, koju je on, eto, napisao ne misleći pritom na Slobodnu Dalmaciju. Pa, kad već
inzistira, hajmo istjerati Makovića na konac. Dakle, u okružnici koju je
odaslao kao poziv na tribinu "Kome smeta kultura?", on je izrijekom napisao
sljedeće: "Nakon toga ista je sudbina zadesila i Slobodnu Dalmaciju. Ukinut je nakon 21 godinu izlaženja tjedni
kulturni prilog Forum i zbivanja iz kulture se također tretiraju isključivo kao
banalan društveni događaj. Kao jeftini spektakl."
Možda Maković uistinu ne laže kada veli da nije mislio na Slobodnu. Tada, međutim, moram sa
žaljenjem primijetiti kako je predsjednik časne spisateljske udruge u priličnoj
zavadi s pismenošću.
-- Ivica Ivanišević
"DIKTAT PROSJEKA" (2)
STATISTIKA DEMANTIRA BANCA
22. lipnja, 2006.
U svom govoru u Hrvatskom saboru gospodin Ivo Banac, dopisni
član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), začuđujućom se je lakoćom
zbog neinformiranosti okomio na najvišu znanstvenu i umjetničku ustanovu nacije,
ustanovu čiji je ne baš aktivni član već niz godina. Integralni tekst tog govora
objavljen je u listu Feral Tribune od
9. lipnja. Po Bancu "problem je u tomu što našu Akademiju ne miluju vjetrići
svjetskih trendova ili kontakata". Jer u Akademiji vlada "diktat
prosjeka", atmosfera "strahovlade prosječnosti" i straha od
kontakata sa svijetom. Banac smatra da je "prepreka članstvu u HAZU
međunarodni uspjeh koji se od domovinske javnosti krije kao najveća hereza",
a da je put u članstvo HAZU "svakodnevni rad u Paarovoj radionici".
Prema Bancu, put u HAZU otvoren je "Paarovim prijateljima koji svakodnevno
rade međunarodno nepriznate poslove".
Iz poštovanja prema Hrvatskom saboru, najvišem predstavništvu
hrvatskih građana, osjećam obvezu da ukratko odgovorim nekim konkretnim
podatcima. Služit ću se pritom podatcima iz američke baze znanstvenih podataka,
Web of Science (WoS), najvažnijom svjetskom bazom znanstvenih podataka. Nadam
se da će gospodin Banac razumjeti taj jezik, ako ga već ne koristi.
Prvo, nešto o "Paarovim prijateljima koji svakodnevno
rade u HAZU". Paar je bio jedan od predlagača za dvojicu kandidata,
matematičara Josipa Pečarića i fizičara Stanka Popovića, koji su redovnim postupkom i tajnim glasovanjima
u dva kruga izabrani za akademike. Treba napomenuti da u našoj Akademiji,
slično kao na primjer u Nacionalnoj akademiji znanosti u Francuskoj, izbor
akademika provodi tajnim glasovanjem, kao garant demokratičnosti postupka. A
zašto su izabrani Pečarić i Popović? Josip Pečarić je prema američkoj bazi
podataka WoS samo u posljednjih 15 godina objavio 223 svjetski priznatih
znanstvenih radova iz matematike, što ga svrstava među desetak
najproduktivnijih svjetskih matematičara. U svojim radovima Pečarić je
surađivao sa znanstvenicima iz Australije, Austrije, Bugarske, Kanade, Finske,
Kine, Danske, Njemačke, Velike Britanije, Grčke, Hong Konga, Izraela, Italije,
Japana, Rumunjske, Švedske, Singapura, Srbije, SAD-a. Stanko Popović je pak u
zadnjih 15 godina prema američkoj bazi znanstvenih podataka WoS objavio 101 znanstveni
rad iz fizike čvstog stanja. To su, dakle, ti "Paarovi prijatelji"
koji rade "međunarodno nepriznate poslove". Ima samo jedan sitan
problem za gospodina Banca: kako je moguće da "međunarodno nepriznati
poslovi" tako impresivno uđu u najugledniju američku i svjetsku bazu
znanstvenih podataka. Možda gospodina Banca zbunjuje to što on osobno, prema
istoj američkoj bazi podataka, nije objavio niti jedan znanstveni rad u zadnjih
pet godina, pa mu odatle odbojnost prema WoS-u. Nije li ovo najbolji demanti
Bančevoj objedi o odsustvu "vjetrića svjetskih trendova i kontakata u
Akademiji"?
Još o nepostojećim Bančevskim "vjetrićima", no ne
naklapanjima, nego po WoS-u: znanstveno najproduktivniji akademik u HAZU,
kemičar Nenad Trinajstić, je prema američkom WoS-u autor 506 znanstvenih
publikacija i u svjetskoj znanosti je citiran ukupno 8.892 puta. Za usporedbu
što to znači spomenimo da je prema istom WoS-u dopisni član HAZU i ugledni
znanstvenik Miroslav Radman autor 155 znanstvenih publikacija i citiran je
7.267 puta.
Naravno da je broj radova i broj citata samo jedan od pokazatelja,
ali zato egzaktnih, znanstvene uspješnosti i da se sva znanstvena područja ne
mogu tretirati na jednak način. Prije svega, znanstvena citiranost direktno
ovisi o broju znanstvenika i znanstvenih časopisa u pojedinom znanstvenom
području. Primjerice, matematičkih časopisa ima dvadesetak puta manje nego
kemijskih i bioloških, što znači, na primjer, da 309 američkih WoS citata iz
matematike koje ima akademik Sibe Mardešić u stvari vrijedi više tisuća citata
nekog znanstvenika na području biologije ili kemije Nadalje, ne vrednuje se
jednako ako je netko na većini svojih najvažnijih radova prvi ili zadnji autor.
Važan je i stupanj inovativnosti ideja, nužan rizik pri prijelazu znanstvenika
s jedne problematike na drugu, koliko je na raspolaganju vrhunska znanstvena
oprema (uz vrhunsku svjetsku znanstvenu opremu mnogo je lakše dobiti znanstveni
rezultat nego u skromnim uvjetima siromašne zemlje) itd. Zatim, jasno je da su
u području tehničkih znanosti izuzetno važni i drugi kriteriji (patenti,
primjena u praksi), a društvene znanosti od nacionalne važnosti imaju pak na
nizu problematika karakteristične nacionalne kriterije. No uz sve to, broj
znanstvenih radova i kvaliteta časopisa, te citiranost jedno su od mjerila koja
daju objektivnu sliku znanstvene uspješnosti. Zato se tom aspektu posvećuje u
svijetu tolika pažnja, pa i kod nas, baš suprotno nego što Banac misli.
Što se tiče Bancu odioznog "svakodnevnog rada"
mislim da je za znanstveni uspjeh zaista nužan uporni svakodnevni rad. Ne
poznajem u svijetu niti jednog uspješnog znanstvenika koji bi mislio drukčije.
A što se pak tiče odnosa prema međunarodnim znanstvenim kriterijima, Paar se
uporno godinama zalaže za primjenu svjetskih znanstvenih kriterija u Hrvatskoj.
Prema američkom WoS-u Paar je autor 215 znanstvenih radova s
2322 citata. Prema istom WoS-u, na Paarovim znanstvenim radovima su osim iz
Hrvatske i koautori iz Njemačke, SAD, Japana, Rusije, Francuske, Engleske,
Austrije, Italije, Madžarske, Poljske, Brazila, Kanade, Australije, Švedske, Finske,
Nizozemske, Belgije, Švicarske, Bugarske, Rumunjske, Grčke, Izraela, Argentine,
Indije. Pa zar su svi oni s Paarom radili na "međunarodno nepriznatim
poslovima"?
S druge strane, prema američkom WoS-u I. Banac je autor 58
radova s ukupno 26 citata.
Evo još poneki detalj iz znanstvenih knjiga za ilustraciju
Paarovih "međunarodno nepriznatih poslova". U znanstvenoj knjizi
(izdavač Oxford University Press) američki fizičar R. F. Casten na stranicama
101 do 103 daje opsežni prikaz paraboličnog pravila za p-n multiplete, koje je
"uveo Paar" a na čitavoj strani 102 reproduciraju se grafovi
paraboličnog pravila iz Paarovog znanstvenog članka. Ili primjerice, u
znanstvenoj knjizi koju je uredio američki znanstvenik F. Iachello, u
zaključnom izlaganju na strani 181 japanski fizičar Akito Arima (kasniji
japanski ministar prosvjete) citira Paarov znanstveni rezultat, u znanstvenoj
monografiji (izdavač Clarendon Press, Oxford) grčki znanstvenik D. Bonatsos na
strani 296 navodi ime V. Paar 16 puta, u svom predavanju prigodom primanja
Nobelove nagrade američki fizičar Ben Mottelson je citirao i rad čiji su autori
Broglia, Paar i Bes, itd. Pa eto, a taj isti Paar, prema Bancu, ima "strah
od kontakata sa svijetom" i protivnik je "međunarodnih vjetrića"
u HAZU.
O odnosu HAZU prema svjetskoj kvaliteti najbolje svjedoči
popis dopisnih članova HAZU (koji su po rangu izjednačeni s redovitim
članovima, ali ne žive i ne djeluju u Hrvatskoj). Prvo, vrhunski strani
znanstvenici, među njima i šest nobelovaca. Drugo, tu je i nekoliko desetaka
vrhunskih znanstvenika iz hrvatske dijaspore, koji žive i znanstveno rade u
inozemstvu, kao primjerice Paško Rakić u SAD (301 publikacija i 26.508 citata,
neuroanatomija), Stanislav Duško Ehrlich u Francuskoj (300 publikacija i 11.975
citata, mikrobiologija i genetika), Leo Randić u SAD (405 publikacija i 9.705
citata, kemija), Miroslav Radman u Francuskoj (153 publikacije i 7.267 citata,
genetika) i drugi. Zar zaista njihov izbor za članove HAZU svjedoči o
"strahu od kontakata sa svijetom"? K tome, primjerice, Radman je za člana
HAZU izabran deset godine prije nego što je izabran za člana Akademije
prirodnih znanosti u Francuskoj.
Napokon treba ukazati da u svakoj zemlji Nacionalna akademija znanosti i
umjetnosti, pored znanstvenog ili umjetničkog rada svojih članova ima i šire
društveno značenje. Ona doprinosi očuvanju nacionalnih vrijednosti i tradicije,
stvaranju povoljne društvene klime za razvoj i iznosi prijedloge i procjene
koji mogu koristiti državnim organima pri sagledavanju i rješavanju ključnih
društvenih i nacionalnih problema.
-- Vladimir Paar