PROJEKT VRIJEDAN VIŠE OD PET MILIJARDI DOLARA

PROŠIRENJE PANAMSKOG KANALA

Vlasti karipske državice Paname pripremaju se za jedan od najvećih i najskupljih projekata u svojoj povijesti, proširenje Panamskog kanala koji dijeli Sjevernu od Južne Amerike, i koji svakodnevno propušta desetke mahom teretnih brodova. Panamske su se vlasti na ovaj potez odlučile zbog toga što kanal već sada radi s gotovo stopostotnim kapacitetom, što, međutim, brodovima uzrokuje dugotrajna čekanja za prolaz, zbog čega se oni sve češće odlučuju ploviti drugim rutama, primjerice pristajati u kalifornijske luke, iz kojih se potom roba transportira kopnenim putem.

Projektom vrijednim više od 5 milijardi dolara predviđa se gradnja novih brana na svakom od ulaza u kanal, kao i izgradnja dodatnog kanala, a njegova realizacija predviđena je za 2014. godinu. Prije samog početka izgradnje, međutim, projekt će morati odobriti građani na predstojećem referendumu, a prema istraživanjima javnog mnijenja, podrška Panamaca proširenju kanala jedva da prelazi 50 posto, pa je samim tim i ishod referenduma još uvijek neizvjestan.

Panamski su kanal izgradile Sjedinjene Države 1914. godine, i to uz teške muke u kojima su dvije francuske kompanije bankrotirale, a od tropskih bolesti poumiralo čak 22.000 radnika, a kanal koji povezuje Atlantski i Tihi ocean Amerikanci su kontrolirali sve do 1999. godine. Dugačak 80-ak kilometara, ali širok samo 30-ak metra, kanal, odnosno promet koji se njime odvija, Panami godišnje donosi preko milijardu dolara, ali je zbog svojih dimenzija i intenziteta prometa postao pretijesan. Brodovi koji unaprijed rezerviraju prolaz danas čekaju prosječno 16 sati, dok oni bez rezervacija čekaju i po četiri dana. Rezervacije znaju koštati 200-injak tisuća dolara, a potrebno ih je obaviti i po šest mjeseci unaprijed. Ponekad se pred kanalom skupi i stotinjak brodova, od kojih su mnogi preveliki da bi uopće prošli kanalom. U početku su, naime, brodovi pod nazivom Panamex građeni specijalno po dimenzijama kanala, no današnji teretni brodovi gotovo su dvostruke nosivosti od tadašnjih, kapaciteta do 10.000 kontejnera.

Protivnici ekspanzije kanala, ujedinjeni u organizaciju "Frente del no", tvrde, međutim, da su panamske vlasti praktički nametnule javnosti ovaj projekt bez javne rasprave, ali s milijunima dolara potrošenima u promoviranje samog projekta. Strahuju i da je on isuviše skup i riskantan, budući da je cjelokupni godišnji budžet ove države samo malo veći od cijene ovog megaprojekta, kakvi u pravilu probiju predviđeni budžet. Fernando Manfredo, prvi administrator Panamskog kanala, također je zabrinut zbog cijene projekta proširenja, pa se angažirao na pronalaženju jeftinije opcije, no po svemu sudeći, izgradnja dodatnog kanala, kako ga je predvidjela panamska vlada, mogla bi započeti do kraja ove godine.

RUANDA

SPAŠAVANJE GORILA

Ekološkim organizacijama World Wildlife Fund i International Gorilla Conservation Program uz pomoć lokalnog stanovništva uspjelo je gotovo nemoguće, sačuvati preostalu populaciju gorila u džunglama Ruande, i to čak i u vrijeme stravičnog genocida koji se tamo događao sredinom 1990-ih godina, a taj se trud sada počeo isplaćivati ponovnim procvatom turizma koji toj regiji ove male afričke države donosi kakav-takav profit, za razliku od ostatka države.

Konstantnim nadgledanjem i pomaganjem 700-injak preostalih gorila u planinskom području sjeverozapadne Ruande spriječen je nestanak tih životinja, unatoč masovnoj devastaciji okoliša kojom je bio popraćen desetogodišnji rat između domicilnih populacija Hutua i Tutsija. Iako je i ovo područje pod imenom Parc National des Volcans, smješteno unutar planinskog lanca koji povezuje Ruandu, Kongo i Ugandu, bilo poprište intenzivnih borbi tijekom rata, nekoliko nevladinih organizacija uz pomoć lokalnog stanovništva uspijevalo je svakodnevno obilaziti i štititi gorile i liječiti bolesne ili ozlijeđene, dok su u najkritičnijim trenucima to radili mlađi pripadnici osoblja, budući da su stariji, odnosno obrazovaniji, bili na meti pobunjenika.

Za razliku od ostatka zemlje, koja se još uvijek bori s ekološkim posljedicama rata kao što su deforestacija, manjak hrane i slaba kvaliteta vode, stanovnici ovog područja, koje je poznato i kao mjesto na kojem je snimljen film o istraživačici Dian Fossey "Gorile u magli", shvatili su da im se očuvanje populacije gorila može isplatiti putem turizma, no, osim toga, očuvanje guste šume ove džungle pridonosi i održavanju vlažnije i hladnije klime, zbog čega su okolne farme produktivnije. Budući da se čak 90 posto populacije Ruande bavi poljoprivredom, takvi su uvjeti iznimno važni, no ta je zemlja istovremeno i iznimno gusto naseljena, a gotovo svaki centimetar tla obrađen, pa će stanovnici ovog područja koji žele sačuvati džunglu i gorile zasigurno imati i sve više problema s lokalnim farmerima.

ČILE

MASOVNI ŠTRAJK UČENIKA

U Čileu je nakon nekoliko tjedana završen štrajk u kojemu je sudjelovalo čak 800.000 učenika srednjih škola, ali i dobar dio njihovih profesora i djelatnika ministarstva prosvjete, zahtijevajući reformu školstva, koje je jedan ekspert Latinoameričkog fakulteta društvenih znanosti okarakterizirao kao "konzervativnije i od crkvenih ceremonija".

Iako je Čile zemlja s najstabilnijom ekonomijom na cijelom južnoameričkom kontinentu, školstvo te zemlje, tvrde demonstranti, u katastrofalnom je stanju u smislu infrastrukture, financiranja i kadrova, a neoliberalni pristup organizaciji školstva i zdravstva, koji je tamo prisutan već 30-ak godina, samo je produbio nejednakosti, budući da je kvalitetno obrazovanje moguće dobiti samo u skupim privatnim školama, koje pohađa samo 15 posto čileanskih učenika. Od tih 15 posto gotovo svi učenici nastavljaju obrazovanje na fakultetima, što se, međutim, ne može reći za državne škole, čiji učenici prosječno postižu upola slabije rezultate na nacionalnim ispitima.

Učenici su nacionalni štrajk započeli 30. svibnja, i to uz pomoć većeg dijela javnosti koji je štrajk podržao, a to je ujedno bila i prva velika kriza predsjednice Michelle Bachelet, koja je na funkciji tek nešto manje od tri mjeseca, i koja je izbore dobila upravo zahvaljujući obećanju o smanjenju socijalnih nejednakosti. Njezin ministar prosvjete Martin Zilic nedavno je započeo pregovore s učenicima, i to nakon što je u protestima 20-ak ljudi ozlijeđeno, 700 ih je uhapšeno, a materijalna šteta koja je počinjena koštat će Čile milijune dolara. Bachelet je prosvjednicima ponudila paket vrijedan 200 milijuna dolara, kojim bi se trebali pokriti troškovi infrastrukturne obnove preko 1000 srednjih škola, kao i iskaznice za javni prijevoz i besplatne prijamne ispite za sve učenike osim 20 posto "najbogatijih".

Najavila je i osnivanje komisije koja bi trebala osmisliti dublju reformu obrazovnog sustava. Studenti, međutim, nisu zadovoljni njezinom ponudom, naročito onim dijelom koji se odnosi na sastav komisije, budući da je predviđeno samo šestero učenika i šestero predstavnika sveučilišta u komisiji koja će brojiti ukupno 73 člana. Bachelet je, međutim, rekla da je to njezina posljednja ponuda, a učenici su se vratili u školske klupe s obećanjem da će osnovati paralelnu komisiju u sjeni koja će kontrolirati rad predsjedničke.

ENGLESKA

GERILSKO VRTLARSTVO

 U londonskom predgrađu Stratford aktivirala se skupina građana koja sebe naziva "gerilskim vrtlarima" i koja noću izlazi s lopatama, motikama i različitim sjemenjem da bi zapuštene gradske površine zasadila cvijećem i drugim biljem. Iako je na ideju došao još prije dvije godine, izvjesni Richard Reynolds, koji danju radi u marketinškoj agenciji, sve donedavno bio je usamljen u realizaciji ove misije "hortikulturne regeneracije", no pokret je u međuvremenu prešao granice Engleske i proširio se Europom i "preko bare".

Reynolds kaže da je dugo promatrao zapuštene gradske površine ovog neuglednog londonskog predgrađa, te odlučio uzeti stvar u svoje ruke i uljepšati biljem taj ružni urbani prostor. Cilj pokreta "gerilskog vrtlarstva" jednostavno je uljepšati javne prostore, a sve se akcije organiziraju putem Internet stranice gerrillagardening.org, na koju se građani frustrirani življenjem u ružnim, zapuštenim kvartovima mogu javiti, da bi se potom organizirala vrtlarska akcija. Sav materijal potreban za sadnju bilja financiraju sami "vrtlarski gerilci", inače vrlo raznoliko međunarodno društvo čija su djela već popratili brojni svjetski mediji.

Ovi se ljudi inače sami koriste revolucionarnim jezikom kada govore o svojim akcijama, smatrajući ih koliko hortikulturnim, toliko i političkim, te vjeruju da njihovo preuzimanje javnih prostora iz ruku lokalnih vlasti "pomlađuje demokraciju". Skupine koje noću izlaze u vrtlarske akcije nazivaju "ćelijama spavača", dok je cilj "invazije" na Stratford "kreiranje novog oblika demokracije šljunka i ukrasnog bilja", te "oslobođenje zemlje od dugotrajne nametnute bijede". Ostatak britanske javnosti podjednako je, čini se, oduševljen "gerilskim vrtlarima", pa se tako čuju komentari u medijima da oni "rade spektakl od građanske dužnosti", te da, budući da sami pozivaju medije da prisustvuju njihovim akcijama, očigledno žele ne samo transformirati zapuštene gradske prostore, već i javno izraziti svoje stavove i vrijednosti. Ni lokalne vlasti ne prave im nikakve probleme, a gerilski vrtlari spekuliraju da su im gradski oci s praznim blagajnama potajno i zahvalni za ove akcije.

GLOBALNO ISTRAŽIVANJE AGENCIJE "PEW RESEARCH CENTER"

BUSH I IRAN - GLAVNI NEGATIVCI

Ovogodišnje globalno istraživanje agencije Pew Research Center, u kojemu su ispitani građani 15 svjetskih država, pokazuje da je, nakon kratkog zastoja prošle godine, pozitivno mišljenje o Sjedinjenim Državama u ponovnom padu u gotovo svim zemljama. Istraživanje, koje ova agencija provodi od 1999. godine, uključivalo je 17.000 ispitanika iz 15 europskih, azijskih i afričkih zemalja, a samo je u Velikoj Britaniji, Pakistanu i Kini zabilježen, doduše vrlo mali, porast pozitivnih mišljenja o toj zemlji. Razlog tome je, naravno, američka okupacija Iraka, koju većina građana smatra najvećom prijetnjom svjetskom miru, većom čak i od iranskog nuklearnog programa.

Podrška SAD-u i njihovom "ratu protiv terorizma" smanjila se čak i u nekim tradicionalno savezničkim državama, poput Japana, pa i Velike Britanije, gdje 34 posto ispitanih Iran smatra najvećom prijetnjom, a čak 45 posto tu prijetnju nalazi u konstantnom američkom prisustvu u Iraku. Prema izvještaju agencije, međutim, gotovo svi koji su sudjelovali u istraživanju imaju dobro mišljenje o Amerikancima općenito, a njihovi su negativni stavovi mahom usmjereni prema predsjedniku Bushu i njegovoj administraciji. Samo su se Indijci i Nigerijci u većini pozitivno odredili prema Bushovom "globalnom vodstvu", no čak je i u Indiji podrška SAD-u pala s prošlogodišnjih 71, na ovogodišnjih 56 posto. Pozitivno mišljenje o američkoj politici smanjilo se i u Španjolskoj, i to za gotovo 20 posto, pa sada u toj zemlji samo petina ispitanih podržava Bushov "rat protiv terorizma", dok uz Indijce i Nigerijce i većina Rusa podržava njegovu vanjsku politiku.

No, da se građani ne boje samo američke okupacije Iraka, već i ponašanja vodstva Islamske Republike Irana, pokazuje trostruko veći broj osoba s takvim stavovima u nekim europskim zemljama, dok se i 20-ak posto Jordanaca također boji iranskih nuklearnih pretenzija. U Francuskoj i Njemačkoj zabilježen je, pak, porast podrške Izraelu nauštrb onoj Palestincima, unatoč tome što su obje zemlje, naročito Francuska, tradicionalno pružale snažnu podršku Palestincima. U muslimanskim je, pak, zemljama zabilježeno sve više negativnih stavova o Francuskoj, naročito u Turskoj, gdje tako osjeća čak 61 posto, za razliku od prošlogodišnjih 51 posto ispitanih.

FRANCUSKA I NACIZAM

ŽELJEZNIČKA TVRTKA - RATNI ZLOČINAC

U Francuskoj ne prestaju rasprave nakon što je upravni sud u Toulouseu donio odluku prema kojoj je francuska nacionalna željeznička kompanija SNCF djelomično odgovorna za transport 76.000 Židova u tranzitne centre po Francuskoj, koji su potom odvedeni u nacističke koncentracijske logore. To je, naime, prvi put da je francuski sud za sudjelovanje u zločinima holokausta optužio neku državnu instituciju, a ne pojedinačnu osobu, a reakcije na nju različite su čak i kada su u pitanju preživjele žrtve.

Tužbu protiv SNCF-a podnio je zastupnik u Europskom parlamentu Alain Lipietz i njegova sestra Helene, a na temelju iskustva njihovog oca i strica koji su 1944. godine odvedeni u tranzitni logor Drancy. Sud je presudio da im je kompanija dužna isplatiti financijsku reparaciju, ali i da je počinila zločin protiv čovječnosti, budući da "nije napravila ništa da spriječi operaciju i utrpa putnike u stočne vagone, bez vode i hrane". Sličnu tužbu protiv SNCF-a podigla je i grupa američkih Židova na sudu u Brooklynu, tvrdeći da su zaposlenici željeznice sistematski od zatočenika konfiscirali novac i druge vrijedne predmete, što nacisti od njih nisu tražili, a odvjetnica koja zastupa ovu skupinu, Harriet Tamer, vjeruje da će presuda iz Toulousea pomoći i njihovom slučaju.

Uprava i zaposlenici francuske željeznice žalili su se na presudu, s tvrdnjom da ona baca ljagu na ugled željeznice kao "bastiona francuskog otpora njemačkoj okupaciji", a predsjednik kompanije Louis Gallois izjavio je da "iako su neki zaposlenici kolaborirali s nacistima, prelazak s individualne na kolektivnu krivnju iskrivljava povijest".

Velik dio javnosti vidi ovu presudu kao konačnu potvrdu šire odgovornosti francuskog društva za stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, no neki se boje da bi ona mogla dovesti do porasta antisemitizma u Francuskoj. Jedan dio javnosti, pak, poput Arna Klarsfelda koji u procesu zastupa SNCF, smatra da presuda zapravo skida krivnju s visoko pozicioniranih njemačkih i francuskih čelnika koji su sudjelovali u istrebljenju Židova. Klarsfeld, čiji su roditelji bili poznati "lovci" na nacističke zločince, Serge i Beate Klarsfeld, izjavio je da ova presuda zapravo relativizira krivnju, jer "ako su svi krivi, onda nitko nije kriv, od vrha zapovjednog lanca pa do dna".

Europski zastupnik Lipietz smatra, međutim, da je reakcija čelništva željeznice "savršen primjer selektivne amnezije", te da "čak i država koja je okupirana ima barem toliko manevarskog prostora da ne sudjeluje u mučenju". Dodao je i da je u Pokretu otpora zasigurno bilo časnih ljudi, no i da oni nikada nisu dignuli u zrak nijedan deportacijski vlak, te da je krajnje vrijeme da kompanija prihvati odgovornost, i to u formi reparacija.

Francuski predsjednik Jacques Chirac tek je 1995. godine javno priznao odgovornost francuske države za stradanja Židova, no dotad je u javnosti promoviran samo stav da je većina Francuza sudjelovala u Pokretu otpora, dok su kolaboracionisti pogubljeni nakon rata, a Vichyjev je režim smatran ilegalnom tvorevinom za koju francuska država stoga ne može biti odgovorna.

Tena ERCEG