RUSIJA

POBUNA VOZAČA

Siti činjenice da se oko 5000 dužnosnika i biznismena cestama ruskih gradova vozi uz pomoć rotacionih svjetala i sirena, ruski su se građani udružili u Vozački pokret za slobodni izbor, te od vlasti traže da im se takve povlastice ukinu. Tim političarima i biznismenima dozvoljeno je da na zagušenim cestama ruskih gradova praktički sami sebi kreiraju putove, čime se običnim smrtnicima stvara još veća gužva, a ova praksa, koja je započela još u sovjetskim vremenima, toliko je uzela maha da predsjednik spomenute organizacije, Vjačeslav Lisakov, tvrdi da u ruskom društvu "postoje dvije kaste ljudi, od kojih je jedna potpuno izvan zakona, dok ostali nemaju izbora doli trpjeti i gutati poniženje".

Ruskim vozačima, a takvih ima 30 milijuna, dozlogrdilo je prije nekoliko mjeseci, kada je sibirski željezničar Oleg Šćerbinski osuđen na četiri godine zatvora jer je "odbio propustiti" limuzinu regionalnog guvernera. Šćerbinski je na sudu tvrdio da nije ni vidio guvernerov auto, koji ga je velikom brzinom pretjecao dok je ovaj skretao lijevo, pa su se zbog toga sudarili. Saznavši za presudu, udruga gospodina Lisakova organizirala je diljem Rusije demonstracije, nakon čega je "prijestupnik" oslobođen, a sljedeći njihov korak bila je inicijativa za prijedlog zakona kojim bi se povlaštena vožnja zabranila svima, osim možda predsjedniku Putinu, u čemu ih podržava i dio zastupnika nacionalnog parlamenta.

Zbog spomenutog Putina, primjerice, nekim se danima i po dva puta zatvara cijeli, 30-ak kilometara dug put između njegove dače i Kremlja, da bi se propustilo njegovih osam automobila koji jure i po 200 kilometara na sat. Unatoč umirovljenju, i bivšem ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu dozvoljeno je da blokira promet prilikom povremenih posjeta Moskvi iz obližnje kuće u mjestu Razdori. Broj državnih službenika koji imaju dozvolu za korištenje takozvane migalke narastao je sa samo 30-ak 1994. godine, na preko 5000 danas. Za te VIP-ovce na moskovskim je ulicama rezerviran cijeli prometni trak, što im omogućava da prometuju bez obzira na crveno svjetlo na semaforu, no nekima ni to nije dosta pa jednostavno voze sredinom ceste, gurajući ostale vozače.

Pravo na migalku imaju službenici 30-ak državnih institucija, uključujući Kremlj, parlament Dumu i Središnju državnu banku, no upućeni tvrde da to pravo bogati biznismeni mogu kupiti po cijeni od 25.000 do 200.000 dolara. Najskuplja dozvola, takozvano predpisanije, čak i policiji zabranjuje zaustavljanje automobila vlasnika tog dokumenta.

IRAK

BIJEG SREDNJE KLASE

Prije nekoliko mjeseci s različitih su strana stigle informacije da irački profesori i akademici masovno napuštaju zemlju bježeći od sve većeg međuetničkog nasilja. Prema posljednjim izvještajima, pak, sada su se i brojni pripadnici srednje klase pridružili svima onima koji u sve većem broju napuštaju tu zemlju. Tako New York Times prenosi službene iračke podatke da je u posljednjih 10 mjeseci oko 1,85 milijuna Iračana zatražilo nove pasoše, a ta brojka iznosi oko 7 posto ukupne iračke populacije ili četvrtinu pripadnika srednje klase. I iz ministarstva prosvjete dolaze slični podaci, pa je tako ta institucija prošle godine roditeljima izdala 80.000, ili duplo više nego godinu ranije, transkripata ocjena potrebnih za premještaj djece u inozemne škole. Nadalje, međunarodne institucije procjenjuju da se u Jordanu trenutno nalazi oko milijun Iračana, a sve ih je više i u Siriji.

Kao glavni razlog ovog egzodusa pripadnika srednje klase, koji su ključni za ponovnu izgradnju i obnovu Iraka, navodi se upravo porast sektaškog nasilja, do čijeg je naglog porasta došlo nakon što su u veljači suniti srušili šijitsko svetište u Samarri. Od tada je prosječni broj civilnih žrtava porastao sa 55 na 80 dnevno, broj napada na civile povećao se u posljednjih šest mjeseci za 80 posto, a prema podacima zdravstvenih institucija u glavnom iračkom gradu oko četvrtine svih odraslih građana Bagdada pati od nekog oblika posttraumatskog stresa.

Novinar britanskog lista Independent Patrick Cockburn nedavno je situaciju u Iraku usporedio s onom u Bosni ranih 1990-ih, kada su "pripadnici svake pojedine etničke skupine bježali u mjesta u kojima su tvorili većinu, da bi se na taj način lakše branili".

I dok provladina televizijska kuća Fox News osporava nalaze humanitarnih organizacija o stotinama tisuća Iračana koji su napustili zemlju od početka invazije 2003. godine, nazivajući ih "pretjeranima", a razloge za napuštanje zemlje "osobnima", list San Francisco Chronicle navodi još jedan razlog bijega Iračana, onaj koji je povezan s eventualnim odlaskom američkih trupa. Dnevnik, naime, tvrdi da većinu onih koji napuštaju zemlju čine suniti, strahujući od porasta nasilja do kojeg bi, vjeruju, doveo odlazak Amerikanaca i njihovo prepuštanje države policiji koja je sastavljena mahom od šijita.

IZRAEL & PALESTINA

WATERSOV KONCERT U "SELU MIRA"

Nakon što je njegov pristanak da održi koncert u Tel Avivu izazvao brojna protivljenja palestinskih umjetničkih i građanskih inicijativa, britanski glazbenik i bivši frontmen kultne grupe Pink Floyd Roger Waters iznašao je rješenje kako da ipak održi koncert u Izraelu i pritom javno izrazi svoje protivljenje zidu kojim je izraelska vlada izolirala Palestince sa Zapadne obale. Waters je, naime, uspio promijeniti lokaciju koncerta u Neve Shalom, takozvano Selo mira u kojemu zajedno žive Izraelci i Palestinci, a prije koncerta na zidu u blizini Betlehema crvenim je sprejem napisao "srušite zid". Održao je i konferenciju za novinare na kojoj je rekao da se nada da će zid, sastavljen od betonskih blokova i bodljikave žice, što prije biti srušen, dodavši da "nije mogao zamisliti kakav dojam iznimne represije to zdanje ostavlja, i kakvo je ludilo prisiljavati ljude da se probijaju kroz pukotine u zidovima".

Nakon najave da će se koncert održati u Tel Avivu Waters je pretrpio brojne kritike ne samo od Palestinaca, već i od obožavatelja u Izraelu, Velikoj Britaniji i drugdje, tim više što je on s čuvenom pjesmom Pink Floyda "The Wall" 1990. godine nastupio u Berlinu, na proslavi rušenja zida koji je odvajao Zapadni i Istočni Berlin. Prije koncerta, koji je posjetilo oko 45.000 ljudi, Waters je izjavio i da je "patnja koju je izazvalo 40 godina okupacije nezamisliva u zapadnom svijetu", te da "podržava borbu za slobodu". Dodao je i da je izabrao selo Neve Shalom "u znak solidarnosti s glasovima razuma Izraelaca i Palestinaca koji traže nenasilni put k pravednom miru među dvama narodima".

VENEZUELA

AMERIČKI EMBARGO NA ORUŽJE

Američka administracija zabranila je prodaju oružja američke proizvodnje Venezueli, a od Španjolske i Brazila također je zatražila da obustave prodaju svih vrsta oružja koja sadrže američku tehnologiju. Prema medijskim izvještajima, radi se o svim vrstama vojne opreme, uključujući i preprodaju one strane proizvodnje, a analitičari tvrde da će po Venezuelu najgore posljedice te zabrane biti nemogućnost kupovanja dijelova za američke avione F-5, F-16, teretne avione i helikoptere. Od cjelokupne venezuelske flote aviona, kojih ima 277, čak 177 njih američke su proizvodnje, pa ministarstvo obrane Venezuele sada razmišlja o prodaji tih aviona, najvjerojatnije Iranu.

Iako Amerikanci tvrde da ona to ne smije napraviti, budući da ugovor o kupovini iz 1982. godine izričito zabranjuje bilo kakvu daljnju prodaju aviona bez pristanka SAD-a, venezuelski ministar obrane Orlando Maniglia odgovara da to više nije bitno, budući da su Amerikanci prvi prekršili ugovor uskrativši im dijelove za avione. Venezuela je, inače, prošle godine od SAD-a kupila vojne opreme u vrijednosti od 34 milijuna dolara, od čega je gotovo sve potrošeno na rezervne dijelove za teretne avione C-130.

Vlada Venezuele također je Amerikance optužila da "pripremaju političke uvjete za napad na Venezuelu", no američka administracija, po običaju, tvrdi da je zabranila prodaju oružja neprijateljski nastrojenoj vladi Huga Cháveza "zbog njegovih veza s Kubom i Iranom", te zabrinutosti da Venezuela naoružava kolumbijske pobunjeničke skupine FARC i ELN.

Američkoj administraciji nije, međutim, pošlo za rukom blokirati venezuelsku kupovinu 100.000 pušaka "kalašnjikov" od Rusije, a službeni je Caracas najavio i kupovinu 24 aviona Su-35 i 15 helikoptera, također od Rusije. Ukoliko se ta kupovina realizira, tvrde američki obrambeni stručnjaci, Venezuela bi mogla stvoriti najmoćniju avionsku flotu na cijelom južnoameričkom kontinentu.

No, osim "kalašnjikova", Venezuela je navodno od Moskve dobila i licencu za izgradnju tvornice tih pušaka i pripadajućih metaka. Chávez je čak izjavio da želi poboljšati obrambene snage svoje zemlje da bi se ona mogla braniti "od najmoćnijeg neprijatelja u povijesti", odnosno SAD-a, a njegov politički rival i predsjednički kandidat William Ojeda upozorava da "iako predsjednik oduvijek ima ratnički mentalitet, to se sada, čini se, pretvara u misiju koja bi se lako mogla proširiti ostatkom kontinenta". Da je tome tako, svjedoči i činjenica da se tijekom nedavne proslave 78. rođendana Ernesta Che Guevare bolivijski predsjednik Evo Morales Chávezu obraćao s "komandante".

Glasnogovornik američkog ministarstva unutarnjih poslova Sean McCormack izjavio je, pak, da je Venezuela očigledno "usred vojne obnove koja je pretjerano velika za državu njezine veličine i realnu prirodu prijetnji s kojima je ona suočena".

ARGENTINA

SUĐENJA RATNIM ZLOČINCIMA

Prije nekoliko dana u Argentini je započelo suđenje Miguelu Osvaldu Etchecolatzu za zločine počinjene tijekom posljednje vojne diktature u toj zemlji, takozvanog "prljavog rata" kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih godina. Početak tog suđenja ujedno označava i prekid dvadesetogodišnje ozakonjene prakse nekažnjavanja odgovornih za brojne slučajeve mučenja, kao i nekoliko desetaka tisuća "nestanaka" političkih zatvorenika, ali i djece tih zatvorenika rođene u zatvorima.

Etchecolatz, danas 76-godišnjak, u vrijeme "prljavog rata" obnašao je funkciju glavnog istražitelja policije Buenos Airesa, a sudi mu se za ilegalno hapšenje, mučenje i ubojstvo u osam različitih slučajeva, uključujući pet "nestanaka" koji su se dogodili netom nakon vojnog udara 1976. godine. To je suđenje, pak, omogućeno tek nakon što su prošle godine ukinuta dva zakona kojima se zabranjivalo procesuiranje zločina iz ovog perioda, a donio ih je tadašnji argentinski predsjednik Raúl Alfonsín 1986. i 1987. godine, bojeći se pobuna u vojnim krugovima protiv suđenja za kršenja ljudskih prava.

Iste godine kada je donesen prvi od tih zakona Etchecolatz je bio osuđen na 23 godine zatvora za brojna zlodjela, no već je sljedeće godine oslobođen u skladu sa zakonom, prema kojemu su se samo oficiri sa zapovjednom odgovornošću mogli procesuirati za kršenja ljudskih prava tijekom "prljavog rata". Iz ovog su bili izuzeti samo pojedinci odgovorni za krađu beba rođenih u zatvoru, pa je ovaj policijski šef tek 2004. godine osuđen na sedam godina zatvora zbog oduzimanja bebe čiji su roditelji ubijeni u jednom od logora kojima je on upravljao. S ukidanjem dvaju zakona sredinom 2005. godine, konačno su stvoreni uvjeti da se Etchecolatzu, ali i ostalim preživjelim počiniteljima sudi za neke od brojnih zločina počinjenih tijekom sedmogodišnje diktature vojne hunte, svrgnute nakon što je u Falklandskom ratu 1982. godine Velikoj Britaniji pokušala oduzeti prevlast nad tim otočjem.

JAPAN

KAKO DO NAFTE?

Japanska vlada, zabrinuta zbog energetske krize u svijetu, uz stručnu pomoć tokijskog trusta mozgova Japanski forum za međunarodne odnose, osmislila je strateški dokument u kojemu se daju smjernice za osiguravanje zaliha nafte i plina koje će moći zadovoljiti potrebe ove ekonomske sile.

U dokumentu se napominje da "cijene nafte danas više ne ovise o efektivnim mehanizmima tržišta", te da su "nacionalni interesi pojedinih država posljednjih godina počeli kolidirati s međunarodnim energetskim tržištem", zbog čega energentima siromašna država kao što je Japan nikada nije toliko trebala dobru energetsku strategiju. Kao primjeri tih nacionalnih interesa koji ometaju raspolaganje naftom i plinom po uzusima slobodnog tržišta navode se američka politika prema Iranu, s kojim Japan naveliko posluje u ovom sektoru, Rusija, koja se sve češće služi svojim resursima kao sredstvom za postizanje političkih ciljeva, dok se, kao najveći faktor smetnje japanskim interesima, spominje Kina, i to zbog svog agresivnog investiranja u naftom bogatim zemljama kao što su Rusija, zemlje centralne Azije, Latinske Amerike i Afrike.

Japan je treća po redu najjača svjetska ekonomija, poslije SAD-a i Kine, no nema nafte i čak 80 posto uvoza te sirovine dolazi s Bliskog istoka. U toj činjenici leži i razlog japanskog savezništva sa SAD-om u smjeni režima u Iraku, no Japan se sada pribojava da bi eventualna američka intervencija u Iranu mogla ugroziti već započetu kooperaciju Japana s tom zemljom. Iran je najveći japanski opskrbljivač naftom, no zbog rizika poslovanja uzrokovanog iranskim nuklearnim programom, Japan je već bio prisiljen reducirati uvoz nafte iz te zemlje.

Našavši se u ovako nezavidnom položaju, japanske su vlasti zaključile da bi im najpametnije bilo smanjiti ovisnost o bliskoistočnoj nafti, te se umjesto toga više oslanjati na poslovanje s Rusijom, kao i pokušati velikim investicijama, financijskom pomoći i drugim načinima osigurati sebi stabilnu grupu opskrbljivača naftom u Africi i centralnoj Aziji.

Ionako loše odnose Kine i Japana dodatno narušava njihovo nadmetanje u namjeri izgradnje naftovoda i plinovoda prema Sibiru, a ne mogu se dogovoriti ni koja od dvije zemlje ima pravo započeti eksploataciju plinskih nalazišta u istočnom Kineskom moru. Japanska vlada i naftne kompanije namjeravaju izgraditi i naftovod kojim bi se dopremala nafta iz centralnoazijskih država preko Afganistana, zaobilazeći Kinu i Rusiju, započeli su s izgradnjom platformi za crpljenje prirodnog plina u moru sjeverozapadno od Australije, te pojačali poslovne aktivnosti u Brazilu, Indoneziji i Libiji.

Da se Japan zaista nalazi u velikim poteškoćama kada je u pitanju suradnja s najvažnijom izvoznicom nafte, Iranom, pokazuje i nedavno zahtijevanje iranske vlade da Japan ne podrži UN-ovu rezoluciju protiv te zemlje. Amerikanci su, pak, na tu ucjenu Japan pokušali podmititi obećanjem o slobodnom pristupu nalazištima nad kojima oni imaju utjecaj, a sve to u zamjenu za podršku eventualnoj američkoj intervenciji u Iranu.

Tena ERCEG