PHOENIX: "IT'S NEVER BEEN LIKE THAT"

PRETJERANA ČISTOĆA

Bez uvida u sićušna slovca na ovitku CD-a (blažena long-plejka, čovjek si je mogao ubiti 45 minuta čitabom na omotu, a ne ovo mikroskopsko nabrajanje zakonskih reperkusija za neovlašteno rukovanje, zanimljivo ko popis aditiva u napolitankama) rekli bismo da je album komponiran i odsviran od oskurne skupine mršavih tridesetogodišnjaka u uskom crnom jeansu, koji žive na potezu između Washingtona i Bostona, negdje između 1979. i 1985. godine. No, s izuzetkom kroja i boje hlača, sve ostalo ne može biti dalje od istine. Phoenix su iz Pariza, štoviše, Versaillesa. Razmjerno su novo ime, ali dobro poznato tabloidima zainteresiranim za trudnoću Sofije Coppole (da, monsieur le chanteur je krivac).

Njihova dva prethodna izdanja bili su zgodna kombinacija plesnog ritma, ambijentalnih aranžmana i soft-rock ironije. Na ovom albumu, pak, nestaje plesna komponenta, nestaju spore, folkom nadahnute numere. Nestaje i sve ono što je Phoenix vezivalo s tipično francuskom varijantom euro-popa, uključujući i literarne pretenzije. Ostaje uglačani, mehanički pop-rock, teleportiran s kratkovalnih radiostanica i špica filmova s Emiliom Estevezom u ulozi nonšalantnog policajca, sabijen u jednu od najsažetijih formi koja trenutno cirkulira tržištem.
 
"It's Never Been Like That" se sastoji od 10 pjesama, traje 36 minuta, pa tako čak i vanjskim obilježjima podsjeća na new-wave epohu, iz koje crpi dobar dio svoje inspiracije. Čini se kao da je grupa raskopčala ovratnike, podvrnula rukave i opustila remenje, pa odlučila snimiti direktan, nesuzdržan album na način koji, kako sami kažu, pretendira na dojam žive svirke. No, baš kao što će pažljiviji slušatelj u njihovoj opuštenoj retro-američkoj intonaciji prepoznati suvremenu easy-listening pozadinu, tako će i u toj "uživo" estetici primijetiti copy-paste tehniku uočljivu u pretjeranoj točnosti, gotovo metronomskoj preciznosti ritma i čistoći svakog pojedinog zvuka.

________________________________