Dobio je još jednu prestižnu međunarodnu nagradu – za istraživača godine u 2006., koju dodjeljuje Evropsko udruženje za istraživanje tumora – i sada je jasno da su pred čovjekom možda i najviši, himalajski dometi u znanosti.

Tko zna, možda mu ovaj put čestitku uputi i ministar Primorac, umjesto da se izmotava da je bio na službenom putu (pa ispada da taj nije u stanju bez sekretarice u ministarstvu dignuti ni telefonsku slušalicu ili poslati telegram).
 
Ali, ako se taj mali napredak i dogodi, nikakvom spektakularnom obratu ne treba se nadati. Đikić je javio iz Njemačke da ostaje ondje još neodređeni broj godina, i to ne samo zbog boljih uvjeta za istraživački rad, nego i zato da ostane izvan paukove mreže raznih političkih i pseudoznanstvenih interesa.
 
Još je dodao, i to je najporaznije, da će on time biti najviše od koristi Hrvatskoj i hrvatskoj znanosti. Ide li vam to u glavu? Čovjek poručuje da će za zemlju u kojoj se rodio, odškolovao i napravio prve istraživačke korake, biti najbolje – ako on ne bude u njoj.
 
Naravno, sve to moglo je biti i drukčije da se Đikić ne drži kao pijan plota svojih znanstvenih sakramenata. Mogao je, recimo, objaviti da "poremećaja u prijenosu signala unutar stanice" (za što je dobio ovu posljednju nagradu) ne bi bilo da se prijenos obavlja latiničnim znakovljem i na hrvatskoj štokavici.
 
I sve bi, dragi Ivane, bilo u najboljem redu. A ti, nesretniče, izvukao rogove i vidiš li dokle je to dovelo. Ako Đikiću, Radmanu i sličnima nešto može biti utjeha, to je da su pripadnici hrvatske političke klase nesposobni ocijeniti ne samo njihov rad, nego i vlastiti.
 
Ova najnovija afera s Vojkovićem govori da godinama nikoga nije zanimalo što na čelu velike osiguravajuće kuće sjedi direktor koji očito nema ni elementarne kvalifikacije za to. Ali kada se čovjek na javnome mjestu malo nakitio i pohvatao s naočitom pratiljom, to je, eto, postao krunski dokaz da nije za tu zahtjevnu funkciju.
 
Srećom Ivan Šuker, kojeg vanjski izgled preporuča za dobrog poznavatelja materije tjelesnih ugoda, dobrodušno je odbacio zahtjev Adlešićke i HSLS-a da presudi Vojkoviću samo zbog suknje i čaše više. Tako će se sada morati ili uprijeti prstom u prave razloge njegove nesposobnosti za direktorsko mjesto ili prestati s ovom antihedonističkom farsom.
 
Ako naši političari nisu u stanju utvrditi kriterije svoje odgovornosti, ne treba im, vala, dozvoliti ni da krivca za to traže u benignoj bratovštini hrvatskih pijanaca i bonkulovića. Tako nekako je, uostalom, i sa znanstvenicima. Ako ova vlast nije u stanju trijezno procijeniti značaj znanosti danas, onda neka barem ne tretira znanstvenike najvišeg ranga kao pijance koje treba voditi za ruku da se ne izgube.

Marinko ČULIĆ