Osoba tjedna: IVAN ĐIKIĆ
5. srpnja, 2006.
Dobio je još jednu prestižnu međunarodnu nagradu – za istraživača
godine u 2006., koju dodjeljuje Evropsko udruženje za istraživanje tumora – i
sada je jasno da su pred čovjekom možda i najviši, himalajski dometi u znanosti.
Tko zna, možda mu ovaj put čestitku uputi i ministar Primorac,
umjesto da se izmotava da je bio na službenom putu (pa ispada da taj nije u
stanju bez sekretarice u ministarstvu dignuti ni telefonsku slušalicu ili
poslati telegram).
Ali, ako se taj mali napredak i dogodi, nikakvom spektakularnom
obratu ne treba se nadati. Đikić je javio iz Njemačke da ostaje ondje još
neodređeni broj godina, i to ne samo zbog boljih uvjeta za istraživački rad,
nego i zato da ostane izvan paukove mreže raznih političkih i pseudoznanstvenih
interesa.
Još je dodao, i to je najporaznije, da će on time biti najviše
od koristi Hrvatskoj i hrvatskoj znanosti. Ide li vam to u glavu? Čovjek
poručuje da će za zemlju u kojoj se rodio, odškolovao i napravio prve
istraživačke korake, biti najbolje – ako on ne bude u njoj.
Naravno, sve to moglo je biti i drukčije da se Đikić ne drži
kao pijan plota svojih znanstvenih sakramenata. Mogao je, recimo, objaviti da
"poremećaja u prijenosu signala unutar stanice" (za što je dobio ovu
posljednju nagradu) ne bi bilo da se prijenos obavlja latiničnim znakovljem i
na hrvatskoj štokavici.
I sve bi, dragi Ivane, bilo u najboljem redu. A ti, nesretniče,
izvukao rogove i vidiš li dokle je to dovelo. Ako Đikiću, Radmanu i sličnima
nešto može biti utjeha, to je da su pripadnici hrvatske političke klase
nesposobni ocijeniti ne samo njihov rad, nego i vlastiti.
Ova najnovija afera s Vojkovićem govori da godinama nikoga
nije zanimalo što na čelu velike osiguravajuće kuće sjedi direktor koji očito
nema ni elementarne kvalifikacije za to. Ali kada se čovjek na javnome mjestu
malo nakitio i pohvatao s naočitom pratiljom, to je, eto, postao krunski dokaz
da nije za tu zahtjevnu funkciju.
Srećom Ivan Šuker, kojeg vanjski izgled preporuča za dobrog
poznavatelja materije tjelesnih ugoda, dobrodušno je odbacio zahtjev Adlešićke
i HSLS-a da presudi Vojkoviću samo zbog suknje i čaše više. Tako će se sada
morati ili uprijeti prstom u prave razloge njegove nesposobnosti za direktorsko
mjesto ili prestati s ovom antihedonističkom farsom.
Ako naši političari nisu u stanju utvrditi kriterije svoje
odgovornosti, ne treba im, vala, dozvoliti ni da krivca za to traže u benignoj
bratovštini hrvatskih pijanaca i bonkulovića. Tako nekako je, uostalom, i sa
znanstvenicima. Ako ova vlast nije u stanju trijezno procijeniti značaj znanosti
danas, onda neka barem ne tretira znanstvenike najvišeg ranga kao pijance koje
treba voditi za ruku da se ne izgube.
Marinko ČULIĆ