U Feralu od 30. lipnja 2006. objavljena je reakcija Uprave za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture na intervju sa Zvonkom Makovićem, predsjednikom Hrvatskoga P.E.N. centra. Kako me Uprava izravno proziva, a znatan dio odgovora koncentrira na jedan, manje-više usputan detalj iz Makovićeva intervjua, bjelodano je riječ o još jednom nesuvislom pokušaju diskreditiranja ne samo Makovića, nego osoba i projekata koji su Makoviću poslužili kao primjer. U nedostatku argumenata Uprava već uhodanom manirom puca zatvorenih očiju, pa možda padne i poneka žrtva.

Govoreći, naime, o projektu djela Thomasa Bernharda Uprava preventivno ispaljuje nekoliko ćoraka, ni ne trepnuvši pritom (jer oči su zatvorene):
 
- "Nakladnik Branko Čegec" ne postoji. Postoji Nakladnička kuća Meandar, u kojoj je spomenuti glavni urednik. Maković je, pak, urednik izabranih, a ne "sabranih" djela, kako Uprava "precizno" navodi.
 
- "Rečeni projekt" Ministarstvo kulture nije pomoglo niti s jednom lipom, a ne s 200.000,00 kn. Pomoglo je pojedine naslove, a ponešto je otkupilo za knjižnice. Ukupna potpora za sedam dosad dovršenih knjiga (sedma je u tisku) iznosila je 75.000,00 kn. Ako tome pridodamo otkup za knjižnice, dosad su otkupljene četiri od šest objavljenih knjiga u ukupnom iznosu od 80.000 kn. No Uprava, kao veliki zagovornik tržišta, to valjda drži kupovinom, a ne potporom, jer za određeni iznos kupuje odgovarajuću količinu knjiga. Ako, međutim, nekim smicalicama uspije i taj iznos ugurati u potporu, još uvijek je riječ o 155.000,00 kn, neznatno više od cijene produkcije jedne opsežnije knjige u tom nizu, kao što je npr. Trg heroja.
 
- Nije mi poznato o kakvom kašnjenju projekta Uprava govori, jer - kao što sam napomenuo - Ministarstvo nikada nije sufinanciralo projekt, pa prema tome nema niti jednog elementa po kojemu bi moglo zaključiti da je "projekt u ozbiljnom zakašnjenju". Može se govoriti eventualno o odstupanju u terminima izlaženja sedme knjige, jer su rokovi pomicani nekoliko puta, što je uredno napisano u izvješćima, kako je definirano ugovorom. I tu je, naravno, riječ o odstupanju od nekoliko mjeseci izvan okvira terminskoga plana, na temelju kojega je Ministarstvo i dalo potporu, a uobičajenom kod zahtjevnijih prijevoda.
 
- Što se "tržišne potvrde" nakladničkih projekata tiče, što god to značilo, ona i nije bila sporna za projekte poput Bernharda, Kundere ili Millera sve dok pod brižnim okom Ministarstva kulture nije uništeno ono malo "tržišta" što se nekako uspjelo formirati unatrag nekoliko godina. Pretenciozno je tržištem zvati prostor koji danas ima manje od 40 knjižara - mnoge od njih su na izdisaju - pa onda tome prostoru uvaljivati sređivanje nakladničke situacije, za koju Uprava niti mari, niti zna o čemu govori kada se razbacuje usput pokupljenim frazama.
 
- Priče o "atomizaciji nakladničke scene" i stvaranju "brojnih kućnih pogona" svjedoči o krajnjem licemjerju i nepoznavanju te tzv. "scene", baš kao niti mehanizama koji su doveli do njezine reanimacije u prošlom mandatu Ministarstva kulture. Iluzorno je očekivati da se duboka kriza na bilo kojem području može riješiti u jednome mandatu, ali se vrlo lako može proizvesti u samo nekoliko mjeseci. Aktualna vlast u tome ima raskošno iskustvo, koje iz dana u dan obogaćuje novim podvizima.
 
Kao što je vidljivo iz ovih nekoliko točaka, Uprava puca nasumce, a puca bogme i ćorcima, jer niti jedan podatak ne odgovara činjenicama. Sve je to, navodno, "u okviru cjelovite reforme politike prema knjizi, koja se provodi od početka mandata", kaže Uprava. Hvala bogu, pa je barem temeljita: uskoro će postići svoj krajnji cilj u kojem će knjiga biti samo komercijalna forma, oslobođena svakoga potencijalno destruktivnog sadržaja, dakle književnosti, umjetnosti, kulture. Uprava spominje sedam milijuna kuna koje navodno duguju izdavači (kao da je riječ o 700 milijuna duga nogometnih klubova koje je netko doslovno pospremio na sigurno, a koje Upravina Vlada pokriva) ni ne spominjući pritom kako je riječ o projektima u realizaciji, odnosno o projektima kojima su stjecajem različitih okolnosti (najčešće zbog stanja na tzv. tržištu!) termini morali biti pomicani, što je regulirano ugovorima o potpori, pa se nipošto ne može govoriti o dugu. Smiješno je, u nedostatku bilo kakvih rezultata "cjelovite reforme" navoditi ćorak od jedinstvene cijene knjige za nepostojeće tržište, na kojemu se radi od početka mandata, a još ga nije na vidiku, baš kao i o velikom postignuću Potpore za poticanje književnog stvaralaštva, definirane još u prošlom, a korigirane u ovom mandatu Ministarstva, tako da se najznačajnijim iznosima podupiru suvremeni pisci Shakespeare i Marulić.

-- Branko Čegec, glavni urednik u nakladničkoj kući Meandar

"ŠKEGRINE UZDANICE" (2)
ILUZIJE I OBJEDE
6. srpnja, 2006.

Poštovani gospodine Marjanović,

U rubrici "Picaškandal" objavljen je donji tekst. Pretpostavljam da ste vi autor. Pišete:
 
"Bivši ministar financija Borislav Škegro izvojevao je novi poslovni uspjeh u suradnji s državnom administracijom. Nakon što je državno Croatia osiguranje proljetos uložilo u njegov fond Quaestus pet milijuna eura, Quaestus je prije desetak dana dobio 'zeleno svjetlo' Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA) za osnivanje otvorenog investicijskog fonda. Posao oko Škegrine dozvole, kako javljaju Picaškandalovi izvori u financijskom sektoru, odradio je, poslije predsjednika Uprave Ante Samodola, najmoćniji čovjek HANFE, Ivan Vrljić. Time je Vrljić vratio uslugu Škegri koji ga je 1998. izvukao iz anonimnosti i postavio za svog pomoćnika u Ministarstvu financija. Škegro je Vrljića svojedobno lansirao visoko u paketu s Tomislavom Matićem, kojeg je također stavio za pomoćnika ministra financija, a sada mu je pomoćnik i u Quaestusu. Matić je po Škegrinim instrukcijama vodio privatizaciju Hrvatskih telekomunikacija, a kako je kvalitetno odradio taj posao sugerira podatak da je idući angažman našao u Deutsche Telekomu, sadašnjem vlasniku HT-a. Nezaobilazna je u cijeloj priči o Škegri i njegovim uzdanicama i Privredna banka Zagreb. Ta je novčarska kuća uložila novac u Quaestus, a budućem investicijskom fondu biti će banka skrbnik. Taj nesvakidašnji aranžman također je 'amenovala HANFA."
 
Dakle, svašta. Redom:
 
1. CO nije uložilo proljetos pet milijuna eura, već u jesen davne 2003., za vrijeme vlasti I. Račana i direktorovanja Marijana Ćurkovića. Sva velika osiguravajuća društva u svijetu ulažu jedan dio sredstava kroz ovakve fondove i čine oko 20% njihovog potencijala.
 
2. Quaestus, koji egzistira već dulje od tri godine, samo se uskladio s novim zakonom. Ili možda nije trebao?
 
3. Ivan Vrljić niti je mogao (bavi se osiguranjem), niti je trebao, niti je što "odradio". To postoji samo u bolesnoj mašti vaših izvora.
 
4. Ivan Vrljić je već bio pomoćnik ministra kada sam ja postao ministar.
 
5. Tomislav Matić nikada nije bio pomoćnik ministra financija.
 
6. Tomislav Matić nije vodio privatizaciju HT-a.
 
7. Tomislav Matić nikada nije radio u DT-u... itd., itd.
 
Dakle, svatko sudi po sebi. Lažovi i lopovi uvijek vide samo to kod drugih. Nemam iluzija da ću nešto ovime postići, tek radi znanja i ravnanja, do budućih objeda. Em se znamo, zar ne?

-- Borislav Škegro