JEAN-MICHEL DI FALCO, FRÉDÉRIC BEIGBEDER: "VJERUJEM, NI JA TAKOĐER: RAZGOVOR IZMEĐU BISKUPA I NEVJERNIKA", OCEANMORE, ZAGREB, 2005.

BOG ZA SVIJEĆU

Bilo kakva usporedba s mogućim sličnim tipom dijaloga na srodne teme u našoj sredini danas čini mi se neumjesnom ili nemogućom. Iznenađuje me to što je dijalog između biskupa Di Falca i nevjernika Beigbedera objavljen kod nas prošle jeseni gotovo neprimjetno. Kod nas čini se nema čak ni znatiželje za one diskusije ili onu suvremenu literaturu koja izravno proizlazi iz libertinske tradicije

"Književnost dvadesetog stoljeća opisuje lutanja bezbožnih ljudi. Postoji stadij u kojem nam se gadi apokaliptički hedonizam Zapada, taj bijeg prema naprijed, obilje, udobnost, potrošnja. Gađenje prema kojem, čini se, idemo, bila bi posljednja Božja prilika." Takva razmišljanja potaknula su Frédérica Beigbedera, autora koji se volio reklamirati kao "licemjer, elitist i pariški snob", na knjigu koja je u okvirima njegovog opusa i njegove karijere svakako neočekivana: Beigbeder je pozvao svojeg bivšeg učitelja i ravnatelja katoličke škole koju je pohađao, Jean-Michela di Falca, na dijalog o duhovnosti.

Knjiga je rezultat trogodišnjih razgovora između biskupa i nevjernika. Donosi dijalog o postojanju Boga, i srodnim pitanjima, kakav ljudi vode već tisućljećima. No učitelj i učenik bave se i pitanjima odnosa crkve i društva, kao i suvremenim običajima i vrijednostima. Povremeno razgovor skreće u vrlo osobne teme, učitelj i učenik međusobno se propituju o vrlo intimnim razmišljanjima i taj dio knjige svakako je njezina specifičnost.
 
Zaokreti u karijeri
 
Frédéric Beigbeder proslavio se romanom naslovljenim prema njegovoj maloprodajnoj cijeni, kod nas dakle prevedenim pod naslovom "129,90 Kn", persiflažom suvremenog svijeta marketinga i reklamnih agencija u kojem je svojedobno i sam dobro zarađivao kao autor reklama. Beigbeder, taj bivši dečko iz bogate, katoličke obitelji, najmanje se želi razmetati svojom solidnom naobrazbom, draže mu je hvaliti se s razdobljem razuzdanih tuluma na kojima se, kako tvrdi, može jako puno naučiti. Priznaje da se teško može potpuno posvetiti pisanju i da ga znatiželja neprestano tjera na zaokrete u karijeri: bio je reklamni stručnjak, (neuspješan) televizijski voditelj, politički glasnogovornik (predsjedničkog kandidata Komunističke partije Bernarda Huea), kritičar, izdavač, osnivač i član žirija književne nagrade Flore.
 
Slabije je poznato da povremeno piše i ozbiljnije knjige. Kod nas nije prevedena njegova esejistička knjiga "Posljednja inventura prije likvidacije" iz 2001. Premda je nastala šašavim povodom, kao komentar uz medijsku anketu o knjigama iz prošlog stoljeća koje su Francuzima bile najdraže, donosi vrlo kompetentne, žive, duhovite tekstove o 50 književnih naslova, od kojih je pisac mnoge, kako priznaje, baš za tu priliku prvi put pročitao!
 
Jean-Michel di Falco bio je ravnatelj pariške katoličke škole Bossuet u razdoblju nakon 1968. godine, dakle u doba intenzivnih previranja u  pedagogiji. Beigbeder za njega kaže da je bio šezdesetosmaš među nastavnicima. Zaslužan je za ukidanje kazni i zamjenu tradicionalne pedagogije suvremenom, aktivnom pedagogijom. Danas je poznat kao osoba iz crkvenih krugova koja se najviše pojavljuje u medijima.
 
Knjiga u kojoj su zabilježeni trogodišnji dijalozi između biskupa i ateista nije učenog karaktera, ponajviše je ležerno čavrljanje dvojice upućenih, obrazovanih i dosjetljivih sugovornika. Paradoksalno, Di Falco je tolerantniji i skloniji istinskom dijalogu. Pažljivo sluša učenika, pa i onda kada ovaj zaluta u somnabulne asocijacije, blasfemične zajedljivosti ili banalne sofizme. Uopće ne docira, nego nastoji razabrati ono razumno i zrelo u Beigbederovom brbljanju. Nastoji ne prihvatiti nadmetanje ili borbu, ali ipak povremeno mora: možda iz retoričkih razloga, da bi dijalog bio uzbudljiviji, Beigbeder neprestano nasrće i provocira. Izigrava agresivca, no kada čitatelj zaklopi zadnju stranicu knjige, shvaća da učenik ipak istinski poštuje bivšeg učitelja.
 
Ropska narav
 
Beigbederov pristup oscilira između racionalne kritike religije i neobavezujućeg humora. Ne robuje čvrsto definiranoj poziciji, može posegnuti za eruditskim primjerima, ali i za običnim sofizmima. Povremeno nastoji racionalno utemeljiti svoju kritiku religije, pozivajući se primjerice na Nietzcheovu tezu o ropskoj naravi religije, a još češće slijedi svoju neiscrpnu imaginaciju, zabavlja se primjerice nazivajući teologe dadaistima. Čini se da ga iskreno zanima duhovna dimenzija u suvremenom filmu i književnosti, veseli ga analizirati primjere iz "Supermana", "Ratova zvijezda", "Gospodara prstenova" ili iz serijala o Harryju Potteru. Privlači ga i Biblija kao dio imaginarija suvremenog zapada, poticaj slobodnim no dakako i blasfemičnim asocijacijama. Di Falco stalno iznova demonstrira strpljenje i razumijevanje za svojeg nekadašnjeg učenika, strpljivo ga pozivajući da bude skromniji i da ne tumači sveti tekst u korist osobnih ideja.
 
Učenik stalno nastoji učitelja sablazniti, uvjeriti u prednosti svjetovnog života, rasrditi svojim sarkazmom. Učitelj je ustrajan u tome da učenikove riječi tretira otprilike kao pubertetske ispade, uporno usmjeravajući razgovor prema ozbiljnijim pitanjima, u namjeri da se dijalog ipak najviše drži svoje glavne teme, a to je duhovnost.
 
Ono što knjigu čini originalnim i zanimljivim štivom njezin je osobni ton, činjenica da učitelj i učenik ostavljaju dojam osoba koje su doista zainteresirane jedna za drugu. "Lako se zadovoljavaš svojim proturječjima", očinski će reći Di Falco učeniku, aludirajući na Beigbederovo nastojanje da se predstavi kao oličenje svih proturječja karakterističnih za bogatog pripadnika suvremenog zapada: prakticira vjeru, ali ne vjeruje; načelno zagovara slobodu običaja, ali u konkretnim prigodama izražava i malograđanske osjećaje; kao nihilistički libertinac ipak ima potrebu potaknuti razgovor o duhovnosti.
 
Zbog uzajamnog poštovanja i prisne zainteresiranosti sugovornika, vrlo su zanimljiva intimnija poglavlja, primjerice vrlo nijansiran i suptilan dijalog o sreći. Nikoga neće iznenaditi kada nihilist Beigbeder kaže "volim sjetu, mislim da je lijepa", ali kada Di Falco priznaje "ne mogu reći da sam sretan", i kada pokaže spremnost da otvoreno govori o svojoj intimi, čitamo najuzbudljivije stranice knjige.
 
Kada je riječ o vjeri i katoličkoj dogmi, Beigbeder zna biti nametljiv u zagovaranju ateizma, pokazujući bahatost nekoga tko zastupa stavove većine u društvu u kojem živi, a u kojem, kako saznajemo iz ove knjige, crkva ne dobiva nikakva financijska sredstva od države! No, kada se govori o osobnijim temama, Beigbeder pokazuje svoju drukčiju narav, diskretnost i obazrivost.
 
Nakaradni postupak
 
Poneki će se čitatelj prisjetiti jednog Praxisovog izdanja iz 1969. godine na sličnu temu: riječ je o knjižici "Marksist i kršćanin", dijalogu profesora Branka Bošnjaka i profesora Mije Škvorca o nekim temama Bošnjakove knjige "Filozofija i kršćanstvo". Dijalog između autora knjige i isusovca Škvorca učene je naravi, no vođen dakako u atmosferi tolerancije i uzajamnog uvažavanja. Uvodna napomena knjizi bilježi da je razgovoru održanom davne 1967. godine prisustvovalo 2500 slušatelja i da je to bila najposjećenija diskusija iz ciklusa 5 minuta poslije 8 u Studentskom centru u Zagrebu.
 
Bilo kakva usporedba s mogućim sličnim tipom dijaloga na srodne teme u našoj sredini danas čini mi se neumjesnom ili nemogućom. Iznenađuje me to što je dijalog između biskupa Di Falca i nevjernika Beigbedera objavljen kod nas prošle jeseni gotovo neprimjetno. Kod nas, čini se, nema čak ni znatiželje za one diskusije ili onu suvremenu literaturu koja izravno proizlazi iz libertinske tradicije. Koliko je libertinska tradicija danas utjecajna i inspirativna na zapadu, ovdje nije moguće analizirati, no spomenula bih samo najnoviju knjigu Michela Onfraya "Traktat o ateologiji", koja je učvrstila autorovu poziciju trenutno, kažu, najčitanijeg francuskog filozofa. No svaka knjiga koja uključuje persiflažu katoličkih svetinja kod nas obavezno ostaje na margini.
 
Prevoditeljica Ljiljana Ješić korektno je prenijela jednostavnost izričaja u dijalogu Frédérica Beigbedera i Jean-Michela di Falca. No doista čudi što nije uspjela dešifrirati naslov i kod nas svojedobno kultnog (i prevedenog) "Aleksandrijskog kvarteta" Lawrencea Durrela, nego ga je ostavila u francuskoj verziji! Vjerujem da je nepotrebno bilo kakvo objašnjenje o nakaradnosti takvog prevoditeljskog postupka.

________________________________