AMERIKA

ZASTAVA SE I DALJE MOŽE PALITI!
 
Prošlog tjedna američki je Senat gotovo izglasao prijedlog ustavnog amandmana kojim bi se zabranilo "skrnavljenje američke zastave" - 66 senatora glasalo je za, a 34 protiv prijedloga koji je, kako su primijetili neki američki mediji, bio zapravo prvi takav pokušaj u američkoj povijesti da se ustavnim amandmanom ograniči sloboda izražavanja.
 
Posljednja ozbiljnija nastojanja da se zabrani paljenje zastave dogodila su se tijekom Vijetnamskog rata, kada su antiratni aktivisti često na taj način protestirali protiv američke agresije u jugoistočnoj Aziji, što su brojne američke države tada zakonom zabranile. Na te su se zakone, međutim, ulagale žalbe na temelju građanskih sloboda, a američki je Vrhovni sud 1989. godine donio odluku da se paljenje zastave i drugi simbolički nepatriotski činovi zaštite kao sloboda izražavanja garantirana Prvim amandmanom Ustava.
 
Otkad je, međutim, Republikanska stranka preuzela većinu u donjem domu američkog Kongresa, prijedlog za zabranu paljenja zastave prošao je glasanje u toj instituciji čak šest puta, no nijednom nije prošao glasanje Senata. Budući da je za takvu ustavnu promjenu potrebna dvotrećinska većina, potreban je i velik broj glasova opozicijske, u ovom slučaju Demokratske stranke, koja je, sudeći po rezultatu glasanja, u velikom broju podržala taj prijedlog. Čak i oni Demokrati koji su bili protiv amandmana mahom su se protivili samo njegovoj formi, a ne sadržaju, pa su tako predlagali da se taj "gnusni, opsceni i mrziteljski" čin zabrani zakonom, a ne Ustavom, dok su najkonzervativniji među Demokratima objašnjavali da je paljenje zastave čin ponašanja, a ne govora.
 
Najveća opasnost predloženog amandmana, tvrde analitičari, sastojala se u tome da se njime Kongresu daje ovlast da "zabrani fizičko skrnavljenje zastave Sjedinjenih Država", čime se, uz pomoć kvazireligijskog izraza, nedovoljno definira sam zabranjeni čin. Tako bi se, primjerice, naopako okrenuta zastava ili upotreba zastave u antiratnom filmu također mogli utrpati pod "fizičko skrnavljenje", a vjerojatno i paljenje zastave izvan SAD-a, primjerice pred američkom ambasadom.
 
Inače, svi su dosadašnji amandmani na Ustav – osim onog o zabrani prodaje alkohola - na neki način proširivali građanske slobode zajamčene Poveljom o pravima, primjerice onaj o ukidanju ropstva, pravu glasa za žene i mlade, direktne izbore za senatore ili porezu na dohodak. U posljednjih nekoliko desetljeća, međutim, od strane vjerske desnice došlo je više prijedloga ustavnih amandmana kojima se ograničavaju građanske slobode, poput zabrane pobačaja, homoseksualnih brakova, i sada paljenja zastave.
 
ZAŠTO JE UKINUT DUGOGODIŠNJI MORATORIJ NA KOMERCIJALNI IZLOV KITOVA
 
MANIPULIRANJE "SVETIM TOTEMOM"
 
Nakon što je poslije 34 godine ukinut, sad se već svi slažu, besmisleni moratorij na komercijalni izlov kitova, rijetki među stručnjacima objašnjavaju da se ovaj regres dogodio ne samo zbog neposlušnosti kitolovnih država, već prije svega zbog notorno neprofesionalnog rada tijela zaduženog za provedbu moratorija, Međunarodne komisije za kitolov (IWC). Tako ekolog i autor Terry Glavin u kanadskom listu Globe and Mail objašnjava da je temeljni problem neuspjeha ove komisije nedostatak znanstvenog pristupa problemu kitolova, koji bi se temeljio na principu održivog razvoja, umjesto kojeg je komisija njegovala mit da su kitovi, kako kaže, "sveti totem, predmet obožavanja koji je odredio cijelu generaciju environmentalista".
 
Taj nerealističan pristup, koji su podupirale moćne države, poput Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Australije, očigledno je bio kriv, s obzirom na to da su na prošlomjesečnoj konferenciji IWC-a 33 članice glasale za ukidanje moratorija, dok su ih 32 bile za to da on i dalje ostane na snazi. Uza sve to, broj ulovljenih kitova iz godine u godinu bivao je sve veći, unatoč navodnom obožavanju kitova i neprihvaćanju ideje održivog izlova od strane ove organizacije, pa je tako do prije nekoliko godina bilo ubijeno prosječno 1000 kitova godišnje, dok ih je prošle godine ulovljeno 2500.
 
Na dušu IWC-u stavljaju se i manipuliranje znanstvenim podacima, kupovanje glasova, dogovori ispod stola i sveobuhvatno nepovjerenje, no najveći propust te komisije činjenica je da ona uopće nije provodila onaj dio moratorija koji ju je obvezivao da znanstveno odredi u kakvom je stanju svaka pojedina vrsta kitova, te odredi kvote kojima bi se njihov opstanak očuvao. Organizacija je, osim toga, dozvolila situaciju da većina njezinih članica budu zemlje koje uopće nemaju tradiciju kitolova, nego njima manipuliraju moćnije članice s jedne i druge strane, poput Japana, koji je sebi priskrbio nove saveznike iz Gvatemale i Obale Bjelokosti.
 
Popriličan kaos vladao je i u kategorizaciji takozvanog "domorodačkog kitolova", gdje je, prema IWC-ovoj definiciji, nekim domorodačkim populacijama bilo dozvoljeno da love, dok drugima nije. Tako je, primjerice, sibirskim lovcima Čukčima, koji tradicionalno nisu lovili kitove, bio dozvoljen lov sivog kita, dok je stanovnicima norveškog otočja Lofoten zabranjen lov navodno brojnih sjevernih kitova. Isto tako, japanskim tradicionalno kitolovnim zajednicama, poput Abasharija, Taijija i Ayukawe, kitolov je bio zabranjen zbog toga što se ulov prodavao, dok je grenlandskim Inuitima to isto bilo dozvoljeno.
 
MEDIJI U FRANCUSKOJ
 
SMRT LJEVIČARSKOG "LÍBERATIONA"?
 
Nakon što je početkom prošle godine izdanak poznate bankarske obitelji Edouard de Rothschild kupio francuski ljevičarski dnevnik Líberation, prije dva tjedna otpustio je i njegovog utemeljitelja i urednika Sergea Julyja. List, koji su 1973. godine osnovali July i francuski filozof Jean-Paul Sartre kao glas generacije 1968. neovisan o oglašivačima i bankama, već je neko vrijeme kuburio s financijskim gubicima koji se broje u desecima milijuna eura, pa je zbog vlastitog opstanka bio prisiljen pristati na ponudu bankarskog tajkuna, koji inače druguje s francuskim konzervativnim ministrom unutarnjih poslova Nickolasom Sarkozyjem.
 
Kao i ostali francuski dnevnici, poput Le Mondea, Le Figaroa i France-Soira, koji dva mjeseca prije preuzimanja od strane proizvođača aviona Dassault nije ni izlazio, i Líberation već nekoliko godina muči pad tiraže uzrokovan prije svega rastućom konkurencijom na Internetu i besplatnih novina, pa je krajem 2004. godine uprava lista Rothschildu prodala paket dionica od 39 posto, uz njegovo obećanje da se neće miješati u uređivačku politiku. Budući da ni poslovno restrukturiranje, u sklopu kojeg je 56 od ukupno 334 zaposlenih otišlo s otpremninama, a osmišljena je i nova Internet stranica i tjedni dodatak, nisu zaustavili gubitke, Rothschild je zaključio da je glavni krivac za izostanak rasta broja čitatelja upravo July. Bankar je zato pristao u list uložiti još 15 milijuna eura, uz uvjet da ga napuste i urednik i glavni menadžer Louis Dreyfus, što je July prihvatio, objavivši nedavno svoju zadnju kolumnu.
 
Iako Rothschild tvrdi da je glavni problem lista taj da nije uspio privući nove čitatelje koji ne bi spadali u one "stare između 45 i 55 godina, liberalne pripadnike srednje klase, odnosno 'boemske buržoazije'", kako se čitatelje Líberationa kolokvijalno naziva, novinari tvrde da list, koji nikad nije ni imao više od 200.000 čitatelja, ima svoju stabilnu publiku, među kojima i sasvim solidan broj mladih.
 
U zadnjoj kolumni July je svoju ostavku nazvao "posljednjom uslugom koju može napraviti da bi osigurao opstanak lista i njegovog tima", dodavši da se Líberation, kao i svi veliki svjetski dnevnici koji se plaćaju, "našao u previranjima digitalne revolucije koja je intenzivnija, nasilnija i brža verzija svega što smo vidjeli u svim industrijskim revolucijama i čiji svaki novi dan ruši postojeći poredak stvari".
 
Nakon objave Julyjeve ostavke, 50-ak francuskih intelektualaca objavilo je u Le Mondeu otvoreno pismo protestirajući protiv odlaska urednika i naglašavajući važnost lista koji "svojom predanošću i pretjerivanjem zauzima centralno mjesto kao forum za demokratsku diskusiju u Francuskoj". Tko će biti novi urednik Líberationa još uvijek nije poznato, a iz depresivne i zabrinute redakcije još ne stižu vijesti o odlascima novinara, iako se nagađalo da bi list mogla napustiti neka velika imena, poput Florence Aubenas, koja je prošle godine bila oteta u Iraku. Glavna briga novinara upravo je bojazan da ga novi vlasnik ne pretvori u projekt kojemu je komercijalni uspjeh primarni cilj, a sam July možda je najbolje sumirao situaciju u kojoj se našao njegov list, odgovorivši na pitanje konkurentskog Le Mondea od prije nekoliko mjeseci, namjerava li se nakon desetljeća borbe povući: "Vječnost je dosadna", odgovorio je tada novinaru, "naročito kada se počne približavati svome kraju".
 
INCIDENT U "ASIA HOUSE GALLERY" U LONDONU
 
NAPAD NA GOLA BOŽANSTVA
 
U londonskoj galeriji Asia House Gallery nedavno se dogodio incident u kojemu su oštećene dvije slike poznatog indijskog umjetnika Maqboola Fide Husaina. Husainova retrospektivna izložba nakon toga je zatvorena, s obzirom da je osiguravateljska kuća odbila daljnju suradnju jer je morala platiti oko 150.000 eura osiguranja za dvije oštećene slike. Pretpostavlja se da su slike oštetili indijski vjerski fundamentalisti s kojima Husain, inače musliman po vjeroispovijesti, već desetljećima ima problema zbog prikazivanja indijskih božanstava golih i u "opscenim" seksualnim pozama. Iako, naime, nitko nije preuzeo odgovornost za uništavanje slika, pretpostavlja se da su počinitelji pripadnici britanskih organizacija Hindu Human Rights i Hindu Forum of Britain povezanih s konzervativnim, antimuslimanskim hinduskim organizacijama u Indiji.
 
Ovaj 91-godišnji međunarodno priznati slikar već desetljećima na svojim slikama prikazuje gole likove indijskih božanstava i mitskih figura, objašnjavajući da slike nisu uvredljive i pozivajući se na 5000 godina stare indijske hramove na čijim su zidovima bogovi također prikazani goli, i čija golotinja, tvrdi on, predstavlja nevinost i zrelost, dok svoju umjetnost naziva "skromnim doprinosom stvaranju jedinstvene indijske sekularne kulture".
 
Vjerski fundamentalisti u Indiji inače su vrlo jaki, a njihove su glavne organizacije Rashtriya Swayamsevak Sangh i međunarodni Svjetski hinduski savjet, a upravo su pripadnici ovih organizacija prije desetak godina uništili 23 tapiserije i 28 Husainovih slika na izložbi u indijskom gradu Ahmedabadu. Umjetnik je ove fundamentaliste naljutio još 1970-ih godina, crtežima gole hinduske boginje umjetnosti i znanja Saraswati, a krajem 1990-ih provalili su i u njegov stan u Bombaju i porazbijali unutrašnjost. Početkom ove godine organizirali su, pak, ulične demonstracije i zahtijevali sudski progon umjetnika zbog slike Majka Indija, koja prikazuje golu ženu stopljenu s mapom indijskog potkontinenta.
 
Husain je, inače, naslikao tu sliku za aukciju organiziranu s ciljem sakupljanja pomoći za žrtve potresa u Kašmiru, a šef stranke Shiv Sena (Armija Šive) tom je prilikom objavio i veliku novčanu nagradu za onoga tko otkine Husainu ruku. Prije nekoliko mjeseci sud u pokrajini Uttar Pradesh zatražio je pokretanje policijske istrage protiv slikara zbog vrijeđanja vjere, a vladajuća indijska koalicija, Ujedinjena progresivna alijansa, netom prije otvaranja londonske izložbe naredila je policiji da "poduzme prikladne mjere" protiv umjetnika zbog "vrijeđanja vjerskih osjećaja".
 
Osim Husaina, hinduski konzervativci napadali su i druge indijske umjetnike, povjesničare i filmaše, poput Deepe Mehte, čiji film Voda problematizira sudbinu udovica muževa iz drugih kasta, ili pak producenata i glumaca filmske produkcije Bollywood.
 
OBJAVLJENI AMERIČKI TAJNI DOKUMENTI
 
CIA I NIJEMCI ZNALI GDJE JE EICHMANN
 
Iz nedavno objavljenih tajnih dokumenata američke CIA-e, četvorica znanstvenika koje je vlada angažirala na proučavanju dokumenata, došli su do saznanja da je zapadnonjemačka vlada kancelara Konrada Adenauera znala gdje se nalazi nacistički zločinac Adolf Eichmann još 1958. godine, ali je te podatke tajila, baš kao i američka tajna služba CIA, koja nije sudjelovala u hvatanju Eichmanna, ali i drugih nacističkih dužnosnika, da bi zaštitila svoje tajne hladnoratovske operacije usmjerene protiv Sovjetskog Saveza.
 
Iz dokumenata se, tvrdi jedan od četiri povjesničara, Timothy Naftali, vidi da CIA nije željela hapšenje Eichmanna iz straha da ovaj ne otkrije pravi identitet Hansa Globkea, tadašnjeg Adenauerovog zamjenika i CIA-inog suradnika, ali i uglednog odvjetnika u Hitlerovom ministarstvu unutarnjih poslova, zaslužnog, među ostalim, i za stručnu analizu nürnberških rasnih zakona. Globke je nakon rata, naravno, negirao da je bio dio nacističkog establišmenta, iako su 1945. još postojali primjerci knjige "Komentari njemačkih rasnih zakona", objavljenih 1936. u Berlinu i Münchenu. U tim komentarima Globke je zdušno analizirao krvna zrnca njemačkih građana i mjere koje zbog te "nečistoće" treba poduzeti, a njegov šef, ministar Wilhelm Frick, koji je 1946. godine osuđen na smrt, ostavio je pisane tragove u kojima Globkea naziva jednim od "najsposobnijih i najučinkovitijih ljudi" u njegovom ministarstvu.
 
U nedavno objavljenim dokumentima spominju se i brojna druga imena nacističkih čelnika, SS-ovaca, sudaca i odvjetnika koji su nastavili državnu službu u poslijeratnoj Njemačkoj, poput Hermanna Josefa Absa, koji je rukovodio eksproprijacijom židovske imovine, a kasnije je bio Adenauerov financijski savjetnik; Kurta-Georga Kiesingera, djelatnika Goebbelsovog ministarstva propagande i federalnog kancelara od 1966. do 1969. godine; Hansa Filbingera, još jednog uglednog člana Nacional-socijalističke partije i premijera pokrajine Baden-Württemberg 1970-ih, ili pak Hansa Speidela, general-majora o vojsci Wehrmachta, koji je sudjelovao u osnivanju poslijeratne njemačke vojske…
 
Više od polovice prvog njemačkog parlamenta poslije rata bili su članovi Nacističke stranke, a oni su ujedno činili i razgranatu mrežu CIA-inih suradnika koji su radili protiv Sovjetskog Saveza. Najočitiji primjer onaj je Reinharda Gehlena, Hitlerovog šefa vojne tajne službe na Istočnom frontu, koja je nakon rata u cijelosti stavljena na raspolaganje američkom Uredu za strateške usluge (OSS), preteči današnje CIA-e.
 
U intervjuima koje je dao rijetkim zainteresiranim njemačkim medijima, poput Deutsche Wellea, američki povjesničar Naftali izrazio je čuđenje što današnja njemačka vlada odbija objaviti svoje dokumente o slučaju Eichmann, i tome kako je postignut dogovor na najvišoj razini, između Adenauera i Globkea, o tome kako se postaviti prema čovjeku koji je rukovodio deportacijama 4 milijuna Židova. Dio CIA-inih dokumenata koji se tiču japanskih ratnih zločina četveročlanoj vladinoj radnoj skupini bit će stavljen na raspolaganje tijekom ovog ljeta.
 
KOLUMBIJA
 
OPADA BROJ PROGNANIKA
 
Zahvaljujući trogodišnjim naporima vlade predsjednika Alvara Uribea, u Kolumbiji se konačno počeo rješavati problem prognanika, kojih u toj zemlji ima čak tri milijuna, najviše na svijetu odmah poslije Sudana. Uzrok njihovog bijega iz rodnih mjesta dugogodišnji je građanski rat između pobunjeničkih skupina i vojske, a ovi prognanici, u Kolumbiji poznati pod nazivom desplazados, tijekom godina selili su se iz ruralnih područja u gradske favele, gdje se mahom nisu snašli, već ovise o pomoći jednako siromašnih rođaka. Prema podacima nevladine organizacije CODHES koja prati kretanje prognanika, još je prošle godine svakog mjeseca oko 850 ljudi napuštalo svoje domove. Situacija je najgora u Cordobi, poljoprivredno bogatoj regiji koja je ujedno i ključna točka za uzgoj koke i šverc oružjem.
 
No, zahvaljujući naporima sadašnje vlade, prije svega u smislu jačanja vojske i započinjanja pregovora s najžilavijim gerilskim skupinama, stanje se konačno počelo popravljati, pa je vlada dosad obnovila oko 7000 kuća u 150 naselja, čime bi se trebao omogućiti povratak desecima tisuća desplazadosa. No, kako to obično biva, većina ovih ljudi, naviklih na život u gradovima, ipak se ne želi vratiti u svoje ruralne domove, a vlada im je, međutim, dužna pomoći i u takvim slučajevima. Zakon iz 2004. godine, koji su Ujedinjeni narodi ocijenili jednim od najnaprednijih u svijetu, državu obvezuje da prognanicima koji to žele pomogne integrirati se u gradovima.
 
Od 2000. do 2005. godine kolumbijska je vlada na program povratka prognanika potrošila 350 milijuna dolara, no nakon kritika nevladinih organizacija da je taj iznos samo mali dio onoga što se troši na borbu protiv pobunjenika i iskorjenjivanje koke – čime se broj prognanika zapravo povećava – kolumbijske su vlasti za idućih pet godina namijenile 2,2 milijarde dolara za pomoć prognanicima. Uz solidan program povratka i velika sredstva, uspije li kolumbijska vlada ispregovarati primirje s preostalim pobunjenicima, čini se da bi se problem kolumbijskih prognanika, koji čine 7 posto ukupne populacije, nakon desetljeća građanskog rata konačno mogao početi rješavati.
 
Tena ERCEG