Pisma



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba


Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
13. srpnja, 2006.

01 / Pisma
"MEDIJI I MARKETING" (2)
UTJEHA ŠAČICE
13. srpnja, 2006.

Razlog mog obraćanja je tekst Viktora Ivančića o manipulacijama medijima u ovoj kvazidržavi. Vjerujem da ste tokom proteklih godina dobili na tone pisama sličnog sadržaja, ali sada sam zaista osjetio neodoljivu potrebu da vam čestitam na ovom tekstu.

Iako bi svakom razumnom čovjeku ovi zaključci trebali biti samorazumljivi, s obzirom da se poprilično krećem u društvu, bojim se da to nažalost nije tako. U tome mislim da je najveća vrijednost vašeg teksta.
 
Analizirajući situaciju u hrvatskom društvu, čovjek dolazi do zaključka da je ogroman dio ljudi poprilično cijepljen od ikakve logike ili ih naprosto nije briga za društvo koje ih okružuje.
 
Od prvog razreda gimnazije čitam vaš tjednik vrlo pažljivo i makar je tu i tamo bilo stvari s kojima se nisam slagao, generalno ste mi puno pomogli u razvijanju kritičkog stava i promišljanju o temama koje se u etabliranim medijima sustavno zanemaruju.
 
Slažem se s vama da treba raščistiti pravosuđe te ukloniti iz društva i politike sve ljude koji su izronili u onoj nacionalističkoj ostrašćenosti devedesetih, kao i s mnogim drugim stvarima na kojima uporno inzistirate.
 
No, uvjeren sam da postoje dva dubinska problema u ovom društvu, koja su na neki način i povezana. Čak i kada bismo nekom magijom ovog momenta poništili privatizaciju, sredili pravosuđe, doveli na vlast razumne ljude, koji sa svim ovim što se događalo nisu imali nikakve veze i žele samo pomoći društvu, kao i kada bi se sav onaj vanjski dug pretvorio u pozitivnu bilancu vjerujem da bi ova država jako brzo ponovno pošla kvragu.
 
To bi se s jedne strane dogodilo potaknuto neumjerenom i iritantnom moći Katoličke crkve, koja tako sustavno uništava sve čega se dotakne, i čiji stavovi, koji nemaju nikakav dodir sa suvremenim svijetom, kakav god on bio i dalje određuju način mišljenja dobrog dijela ljudi, a s druge ispraznošću mlađih naraštaja, koji su potpuno neupućeni, a što je najgore i nezainteresirani za bilo kakvu problematiku koja nije vezana za svijet tabloida i magazina. To je naprosto nevjerovatno koliki broj ljudi, koji u sebi nose dovoljan intelektualan potencijal da pozitivno djeluju u društvu, jednostavno ignorira svijet koji ga okružuje i obavlja one najrudimentarnije funkcije. To se najbolje manifestira načinom čitanja novina. Onaj dio njih, koji je čak i u manjini što uopće želi otvoriti novine, čita isključivo tv-program, sport i spektakle.
 
Svjestan sam da tražimo praktično nemoguće, ali dok vodeći mediji i društvo u cjelini ne shvate, a bojim se da neće, da moraju i edukativno djelovati, na način na koji su vaš tjednik i stihovi Branimira Štulića djelovali na moje odrastanje, jasno je da nepovratno srljamo ravno u propast.
 
Na kraju, vjerujem da vaše pisanje nažalost neće ničemu pomoći, jer je potpuno ignorirano od te većine, ali barem ovoj šačici slobodnomislećih daje neku satisfakciju da nisu potpuno usamljeni.
 
Primite moj pozdrav,

-- Dragan Markovina, asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta au Splitu


"MEDIJI I MARKETING" (3)
MARKETINŠKE NELOGIČNOSTI
13. srpnja, 2006.

Poštovani feralovci i nesuđeni vam oglašivači,
 
Petak, 30. lipnja, oko pet popodne, kava i Feral. Prva pomisao; vidi, vidi, bit će da su našli agilnijeg voditelja marketinga. Druga pomisao; je li ovo odgovor na moje lanjsko pitanje dr. Anđelku Milarodviću o pokazateljima koji bi značili da smo konačno izišli iz tranzicije?
 
Petak, sedam dana kasnije, nova kava, novi broj Ferala i odgovori na oba pitanja u tekstu "Mediji i marketing".
 
Na svojoj stabilno egocentričnoj poziciji konzumentkinje nove generacije (argumentirano rođenjem 1978.) dobro sam se zabavila na račun vlasnika/direktora/šefova marketinga onih firmi koje su, nakon kritike na njihov račun, odbile nastavak oglašavanja u Feralu ili uspostavljanje suradnje. Ne treba biti osobit marketinški stručnjak da čovjek procijeni kako uspješnost reklamne kampanje ovisi o tome hoće li i koliko pažnje potencijalni konzument obratiti na ponuđeni proizvod. Točno je, kako i navodite, da reklame na Novoj TV traju duže, ali može li oglašivač zaista biti siguran da se gledateljica "Kućanica" nije za to vrijeme ustala i otišla na WC? Može li tiraža šarenih reklamnih slikovnica oglašivačima zaista biti jamstvo da je kupac (ili pasivni konzument koji vrednujući svoj novac, umjesto da na trafici potroši tri ili šest kuna dnevno, plati "makijato" u kvartovskom kafiću i uz to na listanje dobije set tiskovina) na njih obratio pažnju?
 
Da bi se slikovna reklama urezala u svijest konzumenta potrebno je da on u nju gleda, i sasvim je izvjesno da će se, što ovaj gleda duže, ona duže zadržati u njegovom/njezinom  "temporary folderu". Logično je pretpostaviti kako će potencijalni kupac duže gledati u reklamu ako se ona nalazi pored teksta kojeg čita, i što ga duže čita, duže će mu i reklama biti pred očima. Dakle, kakva korist od reklame pored tekstova u kojima čovjek nema što pročitati? Kakva korist od čitave serije reklama, ako prelistavanje pet, šest dnevnih novina traje otprilike koliko i čitanje gore spomenutog teksta "Mediji i marketing"?
 
U konačnici su, dakle, domaći oglašivači, uvjetujući oglašavanje "primjerenim" (čitaj dosadim tekstovima koje čovjek koji vrednuje svoje vrijeme neće ni čitati) učinili sebi medvjeđu uslugu, ne prepoznajući kako prilika pridobivanja konzumenata novog kova stoji između dviju činjenica koje su u tekstu "Mediji i marketing" iznijeli  Slavenka Drakulić, pripominjući kao bi "ova vlast da je lukava shvatila da podrška Feralu daje legitimitet njoj samoj", i onoga što je matematički čisto rezimirao Menartov producent Branko Komljenović, prosuđujući kako publika njihovih izvođača čita Feral.
 
Elementarna logika uči kako i čitatelji/ce Ferala jednako kao i, primjerice, surferi/ce www.gay.hr-a, trebaju ili žele pivo, čips, kavu, sredstvo za skidanje kamenca, kozmetiku, lijekove i još štošta. Potrošač/ica koji/a se prepoznaje pod nazivom "konzumenta novog kova" nerijetko je, iz mojeg iskustva, osoba s uključenim alarmom na (ne)ekologiju, ne samo prostora, već i uma, sklona pripaziti da financijski ne uzdržava korporaciju koja, primjerice, kozmetičke proizvode testira na životinjama, koja stječe profit izrabljivanjem malodobne djece, koja koristi emulgatore upitne neškodljivosti, ili trgovački lanac koji ne plaća prekovremeni rad svojim zaposlenicama, ili tvrtku čiji su vlasnici i direktori zastupnici netolerantnih stavova, bili oni usmjereni prema osobama "alternativnog" političkog, seksualnog, ili nekog drugog opredjeljenja.
 
Krene li s racionalne pozicije, oglašivač će, osobito ako je riječ o proizvodu čiji plasman želi proširiti na onaj dio populacije kojeg još ne ubraja u konzumente, i bez osobite studije učinkovitosti, procijeniti kako je nužno usmjeriti djelovanje prema autsajderima, dakle, onima koji ne spadaju u stereotipe sponzoruša koje zanimaju najbolje odjeveni vlasnici auto salona godine ili tatinih sinova za koje se pretpostavlja kako, razmećući se po očevini u vidu firme za šverc&makljažu, sline nad atributima ljepotice dana.
 
Postupkom jednačenja u vrednovanju teksta na kojeg je obratio pozornost i reklame pored njega, konzument novog kova, sprdajući se s tabloidnim sadržajem, isti će stav gotovo nesvjesno prenijeti i na oglašeni proizvod.
 
Konzument novog kova će, ekvivalentno tome, proizvod reklamiran pored novinskog teksta kojeg je ocijenio zanimljivim, edukativnim ili društveno i osobno korisnim, s takvim prosudbama povezati i proizvod pored njega oglašen, a tvrtku koja se reklamira u respektabilnoj novini, time uvjetovano, smatrati čistom od svih gore navedenih, što korporacijskih, što privatizacijskih infekcija.
 
Ne bi li bio izraz čiste logike oglašivača da svoje obraze, i obraze svojih proizvoda, pokušaju umiti u novinama čije je ime garancija sadržajne kvalitete, kao i da mediji pri tom pripaze da pomanjkanje opreza u prihvaćanju oglašivača ne rezultira srozavanjem percepcije kvalitete njihovog vlastitog proizvoda u očima njihovih konzumenata?

-- Nives Rogoznica, Zadar



REKLAME ZA KATOLIKE
13. srpnja, 2006.

Drage feralovke i feralovci,

ne možemo odoljeti ne poslati Vam ovo pismo u kojem Vam s oduševljenjem čestitamo na genijalnoj ideji zajebancije s marketingom i našim "uglednim kompanijama". Odvalili smo od smijeha! Ideja nam je tim više super jer znamo kako i naš festival "velike poslovne zvjerke" izbjegavaju u luku jer vjerojatno misle da će njihove lijepo upakirane proizvode prestati kupovati heteroseksualni (i) katolici, a njih je tako puno...
 
Vjerujemo da će jednom doći vrijeme kada će i kvaliteta biti prepoznata i od poslovnog sektora.
 
I hvala Vam još jednom što ste jedni među rijetkima koji sustavno podržavate i medijski najavljujete Queer Zagreb. Obećavamo da čim se obogatimo, nećemo više tražiti besplatne oglase, već Vam za njih platiti neku T-COM tarifu. Pozdrav.
 
Marketinški odjel Queer Zagreba / II kat (ulaz do kadrovske službe festivala, a nasuprot Pravne, stepenicama gore iza odnosa s javnošću - I KAT):)

-- Zvonimir Dobrović, Gordan Bosanac



BISKUPE ZABRANITE GLUPOST!!
13. srpnja, 2006.

"Profesor za zagrebačkog katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Ivan Šaško javno je kardinalu Josipu Bozaniću na sjednici Središnjega pripremnog povjerenstva Druge sinode zagrebačke nadbiskupije predložio da zabrani nastupe u medijima svim svećenicima, a da bi tu blagodat trebali imati samo profesori KBF-a" – piše Večernji list, od 29. lipnja.

Zgrozila sam se pročitavši ovu izjavu. Zar nije vrijeme zabrana otišlo u nepovrat, zar nije takav način reagiranja daleko iza nas: nije li sloboda misli i govora sastavni dio demokracije koju pokušavamo izgrađivati. Zar nam svima demokracija nije u srcu, nego češće ipak samo na riječima?
 
Ali prve reakcije u mnogim situacijama nisu uvijek i najmudrije. Kad bolje promislim možda ideja o selektivnom pristupu u javnim istupima crkvenih ljudi i nije tako loša. Sigurno je da bi trebalo zabraniti toliku količinu gluposti koju su u stanju izgovoriti neki svećenici i časne sestre, pa i neki više pozicionirani u hijerarhiji, sramoteći na taj način i sebe i Crkvu. Jer od gluposti, svima je poznato, na sreću ili nažalost nitko nije imun.
 
Ne tako davno u Slobodnoj smo pročitali izjavu jednog svećenika da će svi oni koji ne prime posljednju pomast završiti u paklu!? Znači li to da je pakao već prenapučen onima koji su umrli od infarkta, moždanog udara..., u prometnim nesrećama, kao i svim braniteljima koji su stradali u ratu? Vrlo zanimljivo! Ipak na prvom mjestu zastrašujuće ako kršćanskog Boga definiramo kao Ljubav. On nam je i zapovjedio "Ljubite jedni druge po tome će svijet znati da ste moji", a ne - morate formu ispuniti i svećenika pozvati - inače vas neću prepoznati u svom Kraljevstvu.
 
U anketi nedavno provedenoj u jednoj osnovnoj školi đaci su najviše primjedbi imali na ponašanje časne koja im predaje vjeronauk – često ih na satu omalovažava i naziva sotonama – doista moćna odgojna metoda, nadasve kršćanska. Na žalost ima dosta naznaka da to nije izoliran slučaj.
 
Eto stigla je i informacija o najavama izopćenja iz Crkve kao kazne za sudjelovanje u pobačaju! Pobačaj ne podržavam, ali još manje najavljene metode rješavanja tog problema. Nužno se nameće pitanje što Crkva želi izopćenjem postići – pomoći onima koji se muče u osjetljivoj i teškoj problematici neželjenih trudnoća sigurno neće. Čemu će služiti formalno čišćenje vlastitih redova bez ikakvog nagovještaja rješavanja srži samog problema?
 
A ako govorimo o medijima pitanje je zašto bi oni s KBF-a nužno morali biti pozvaniji na istupanje u javnosti od ne-predavača na Fakultetu. Zar činjenica da netko predaje na nekom fakultetu pa bio on i bogoslovni garantira da će govoriti pametno? Ili profesori fakulteta znaju što se smije govoriti, a što ipak nije za javnost? Također se pitam zar Crkva tako loše misli o svima onima koji su taj fakultet završili. Znači li to da oni koji su ih obrazovali dobro znaju koliko loš kadar imaju među svećenicima?
 
A po nekima koji nastupaju javno i sotona je prisutniji među nama nego što smo to mislili. Kad nema neprijatelja kojega ćemo okriviti za svoje slabosti, nedosljednosti i neodgovornosti ugodno je i privlačno znati da se uvijek možemo osloniti barem na sotonu.
 
A možda bi spoznaja da svećenici ne znaju razgovarati s medijima mogla biti poticaj njihovim odgojiteljima i obrazovateljima da ih tijekom studija počnu tome učiti – kako razgovarati argumentirano iznoseći svoje stavove, ne vrijeđati i omalovažavati, već poštivati i one koji misle drukčije, ne dijeliti savjete u tematici koju ne poznaješ, u kojoj nisi kompetentan, pomoći i savjetovati razgovorom, a ne prijetiti i zastrašivati.
 
Razgovarati zaista treba naučiti! Jer jedno je držati propovijed s oltara koji pruža zaštitu i sigurnost budući je komunikacija isključivo jednostrana, a drugo razgovarati s novinarima koji postavljaju provokativna ili neugodna pitanja te traže obrazloženja i jasne stavove o određenim ponekad i vrlo delikatnim pitanjima. Kako se snaći u svemu tome kad je pripremljenost za takve situacije uglavnom nikakva?
 
Iako ne volim zabrane, možda bi to bila svojevrsna usluga Crkvi, zaštita njena narušenog ugleda. Jer kako netko reče Crkva "u okovima" bijaše najbolja Crkva. Dok ne progovoriš javno djeluješ pametnije i mudrije - to naravno ne vrijedi samo za Crkvu.
 
Važno je postati svjestan vlastitih nedostatka, ne opijati se nedodirljivošću i nepogrešivošću već nastojati pomoći, utješiti, ohrabriti, razumjeti i savjetovati, naravno i mimo medijskih istupa.
 
Ali dok ne stasaju svećenici koji će znati razgovarati s medijima, koji će biti otvoreniji prema drukčijima i kritičniji prema sebi, zbog zaštite duhovnog okoliša od daljnjeg zagađenja, možda bi ipak bilo dobro povesti računa o tome tko će istupati u ime Crkve, pogotovo Majke Crkve.

-- Mirjana Nazor


________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA
br_1086_150.jpg