"MEDIJI I MARKETING" (2)
UTJEHA ŠAČICE
13. srpnja, 2006.
Razlog mog obraćanja je tekst Viktora
Ivančića o manipulacijama medijima u ovoj kvazidržavi. Vjerujem da ste tokom proteklih
godina dobili na tone pisama sličnog sadržaja, ali sada sam zaista osjetio
neodoljivu potrebu da vam čestitam na ovom tekstu.
Iako bi svakom razumnom čovjeku ovi
zaključci trebali biti samorazumljivi, s obzirom da se poprilično krećem u
društvu, bojim se da to nažalost nije tako. U tome mislim da je najveća
vrijednost vašeg teksta.
Analizirajući situaciju u hrvatskom
društvu, čovjek dolazi do zaključka da je ogroman dio ljudi poprilično
cijepljen od ikakve logike ili ih naprosto nije briga za društvo koje ih
okružuje.
Od prvog razreda gimnazije čitam vaš
tjednik vrlo pažljivo i makar je tu i tamo bilo stvari s kojima se nisam
slagao, generalno ste mi puno pomogli u razvijanju kritičkog stava i
promišljanju o temama koje se u etabliranim medijima sustavno zanemaruju.
Slažem se s vama da treba raščistiti
pravosuđe te ukloniti iz društva i politike sve ljude koji su izronili u onoj nacionalističkoj
ostrašćenosti devedesetih, kao i s mnogim drugim stvarima na kojima uporno
inzistirate.
No, uvjeren sam da postoje dva dubinska
problema u ovom društvu, koja su na neki način i povezana. Čak i kada bismo nekom
magijom ovog momenta poništili privatizaciju, sredili pravosuđe, doveli na
vlast razumne ljude, koji sa svim ovim što se događalo nisu imali nikakve veze
i žele samo pomoći društvu, kao i kada bi se sav onaj vanjski dug pretvorio u
pozitivnu bilancu vjerujem da bi ova država jako brzo ponovno pošla kvragu.
To bi se s jedne strane dogodilo potaknuto
neumjerenom i iritantnom moći Katoličke crkve, koja tako sustavno uništava sve
čega se dotakne, i čiji stavovi, koji nemaju nikakav dodir sa suvremenim
svijetom, kakav god on bio i dalje određuju način mišljenja dobrog dijela
ljudi, a s druge ispraznošću mlađih naraštaja, koji su potpuno neupućeni, a što
je najgore i nezainteresirani za bilo kakvu problematiku koja nije vezana za
svijet tabloida i magazina. To je naprosto nevjerovatno koliki broj ljudi, koji
u sebi nose dovoljan intelektualan potencijal da pozitivno djeluju u društvu, jednostavno
ignorira svijet koji ga okružuje i obavlja one najrudimentarnije funkcije. To
se najbolje manifestira načinom čitanja novina. Onaj dio njih, koji je čak i u
manjini što uopće želi otvoriti novine, čita isključivo tv-program, sport i
spektakle.
Svjestan sam da tražimo praktično nemoguće,
ali dok vodeći mediji i društvo u cjelini ne shvate, a bojim se da neće, da
moraju i edukativno djelovati, na način na koji su vaš tjednik i stihovi
Branimira Štulića djelovali na moje odrastanje, jasno je da nepovratno srljamo
ravno u propast.
Na kraju, vjerujem da vaše pisanje nažalost
neće ničemu pomoći, jer je potpuno ignorirano od te većine, ali barem ovoj
šačici slobodnomislećih daje neku satisfakciju da nisu potpuno usamljeni.
Primite moj pozdrav,
-- Dragan Markovina, asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta au Splitu
"MEDIJI I MARKETING" (3)
MARKETINŠKE NELOGIČNOSTI
13. srpnja, 2006.
Poštovani feralovci i nesuđeni vam oglašivači,
Petak, 30. lipnja, oko pet popodne, kava i Feral. Prva pomisao; vidi, vidi, bit će
da su našli agilnijeg voditelja marketinga. Druga pomisao; je li ovo odgovor na
moje lanjsko pitanje dr. Anđelku Milarodviću o pokazateljima koji bi značili da
smo konačno izišli iz tranzicije?
Petak, sedam dana kasnije, nova kava, novi
broj Ferala i odgovori na oba pitanja
u tekstu "Mediji i marketing".
Na svojoj stabilno egocentričnoj poziciji
konzumentkinje nove generacije (argumentirano rođenjem 1978.) dobro sam se
zabavila na račun vlasnika/direktora/šefova marketinga onih firmi koje su,
nakon kritike na njihov račun, odbile nastavak oglašavanja u Feralu ili uspostavljanje suradnje. Ne
treba biti osobit marketinški stručnjak da čovjek procijeni kako uspješnost
reklamne kampanje ovisi o tome hoće li i koliko pažnje potencijalni konzument
obratiti na ponuđeni proizvod. Točno je, kako i navodite, da reklame na Novoj
TV traju duže, ali može li oglašivač zaista biti siguran da se gledateljica
"Kućanica" nije za to vrijeme ustala i otišla na WC? Može li tiraža
šarenih reklamnih slikovnica oglašivačima zaista biti jamstvo da je kupac (ili
pasivni konzument koji vrednujući svoj novac, umjesto da na trafici potroši tri
ili šest kuna dnevno, plati "makijato" u kvartovskom kafiću i uz to
na listanje dobije set tiskovina) na njih obratio pažnju?
Da bi se slikovna reklama urezala u svijest
konzumenta potrebno je da on u nju gleda, i sasvim je izvjesno da će se, što
ovaj gleda duže, ona duže zadržati u njegovom/njezinom "temporary folderu". Logično je
pretpostaviti kako će potencijalni kupac duže gledati u reklamu ako se ona
nalazi pored teksta kojeg čita, i što ga duže čita, duže će mu i reklama biti
pred očima. Dakle, kakva korist od reklame pored tekstova u kojima čovjek nema
što pročitati? Kakva korist od čitave serije reklama, ako prelistavanje pet,
šest dnevnih novina traje otprilike koliko i čitanje gore spomenutog teksta
"Mediji i marketing"?
U konačnici su, dakle, domaći oglašivači,
uvjetujući oglašavanje "primjerenim" (čitaj dosadim tekstovima koje
čovjek koji vrednuje svoje vrijeme neće ni čitati) učinili sebi medvjeđu
uslugu, ne prepoznajući kako prilika pridobivanja konzumenata novog kova stoji
između dviju činjenica koje su u tekstu "Mediji i marketing"
iznijeli Slavenka Drakulić, pripominjući
kao bi "ova vlast da je lukava shvatila da podrška Feralu daje legitimitet njoj samoj", i onoga što je matematički
čisto rezimirao Menartov producent
Branko Komljenović, prosuđujući kako publika njihovih izvođača čita Feral.
Elementarna logika uči kako i čitatelji/ce Ferala jednako kao i, primjerice,
surferi/ce www.gay.hr-a, trebaju ili žele pivo, čips, kavu, sredstvo za skidanje
kamenca, kozmetiku, lijekove i još štošta. Potrošač/ica koji/a se prepoznaje
pod nazivom "konzumenta novog kova" nerijetko je, iz mojeg iskustva,
osoba s uključenim alarmom na (ne)ekologiju, ne samo prostora, već i uma,
sklona pripaziti da financijski ne uzdržava korporaciju koja, primjerice,
kozmetičke proizvode testira na životinjama, koja stječe profit izrabljivanjem
malodobne djece, koja koristi emulgatore upitne neškodljivosti, ili trgovački
lanac koji ne plaća prekovremeni rad svojim zaposlenicama, ili tvrtku čiji su
vlasnici i direktori zastupnici netolerantnih stavova, bili oni usmjereni prema
osobama "alternativnog" političkog, seksualnog, ili nekog drugog
opredjeljenja.
Krene li s racionalne pozicije, oglašivač
će, osobito ako je riječ o proizvodu čiji plasman želi proširiti na onaj dio
populacije kojeg još ne ubraja u konzumente, i bez osobite studije
učinkovitosti, procijeniti kako je nužno usmjeriti djelovanje prema autsajderima,
dakle, onima koji ne spadaju u stereotipe sponzoruša koje zanimaju najbolje
odjeveni vlasnici auto salona godine ili tatinih sinova za koje se pretpostavlja
kako, razmećući se po očevini u vidu firme za šverc&makljažu, sline nad
atributima ljepotice dana.
Postupkom jednačenja u vrednovanju teksta
na kojeg je obratio pozornost i reklame pored njega, konzument novog kova,
sprdajući se s tabloidnim sadržajem, isti će stav gotovo nesvjesno prenijeti i
na oglašeni proizvod.
Konzument novog kova će, ekvivalentno tome,
proizvod reklamiran pored novinskog teksta kojeg je ocijenio zanimljivim,
edukativnim ili društveno i osobno korisnim, s takvim prosudbama povezati i proizvod
pored njega oglašen, a tvrtku koja se reklamira u respektabilnoj novini, time uvjetovano,
smatrati čistom od svih gore navedenih, što korporacijskih, što privatizacijskih
infekcija.
Ne bi li bio izraz čiste logike oglašivača da svoje
obraze, i obraze svojih proizvoda, pokušaju umiti u novinama čije je ime
garancija sadržajne kvalitete, kao i da mediji pri tom pripaze da pomanjkanje
opreza u prihvaćanju oglašivača ne rezultira srozavanjem percepcije kvalitete
njihovog vlastitog proizvoda u očima njihovih konzumenata?
-- Nives Rogoznica, Zadar
REKLAME ZA KATOLIKE
13. srpnja, 2006.
Drage feralovke i feralovci,
ne možemo odoljeti ne poslati Vam ovo pismo u kojem Vam s
oduševljenjem čestitamo na genijalnoj ideji zajebancije s marketingom i našim
"uglednim kompanijama". Odvalili smo od smijeha! Ideja nam je tim
više super jer znamo kako i naš festival "velike poslovne zvjerke"
izbjegavaju u luku jer vjerojatno misle da će njihove lijepo upakirane
proizvode prestati kupovati heteroseksualni (i) katolici, a njih je tako
puno...
Vjerujemo da će jednom doći vrijeme kada će i kvaliteta biti
prepoznata i od poslovnog sektora.
I hvala Vam još jednom što ste jedni među rijetkima koji sustavno
podržavate i medijski najavljujete Queer Zagreb. Obećavamo da čim se obogatimo,
nećemo više tražiti besplatne oglase, već Vam za njih platiti neku T-COM
tarifu. Pozdrav.
Marketinški odjel Queer Zagreba / II kat (ulaz do kadrovske službe
festivala, a nasuprot Pravne, stepenicama gore iza odnosa s javnošću - I KAT):)
-- Zvonimir Dobrović, Gordan Bosanac
BISKUPE ZABRANITE GLUPOST!!
13. srpnja, 2006.
"Profesor za zagrebačkog katoličkog
bogoslovnog fakulteta dr. Ivan Šaško javno je kardinalu Josipu Bozaniću na
sjednici Središnjega pripremnog povjerenstva Druge sinode zagrebačke
nadbiskupije predložio da zabrani nastupe u medijima svim svećenicima, a da bi
tu blagodat trebali imati samo profesori KBF-a" – piše Večernji list, od 29. lipnja.
Zgrozila sam se pročitavši ovu izjavu. Zar
nije vrijeme zabrana otišlo u nepovrat, zar nije takav način reagiranja daleko
iza nas: nije li sloboda misli i govora sastavni dio demokracije koju pokušavamo
izgrađivati. Zar nam svima demokracija nije u srcu, nego češće ipak samo na
riječima?
Ali prve reakcije u mnogim situacijama nisu
uvijek i najmudrije. Kad bolje promislim možda ideja o selektivnom pristupu u
javnim istupima crkvenih ljudi i nije tako loša. Sigurno je da bi trebalo
zabraniti toliku količinu gluposti koju su u stanju izgovoriti neki svećenici i
časne sestre, pa i neki više pozicionirani u hijerarhiji, sramoteći na taj
način i sebe i Crkvu. Jer od gluposti, svima je poznato, na sreću ili nažalost
nitko nije imun.
Ne tako davno u Slobodnoj smo pročitali izjavu jednog svećenika da će svi oni koji
ne prime posljednju pomast završiti u paklu!? Znači li to da je pakao već
prenapučen onima koji su umrli od infarkta, moždanog udara..., u prometnim nesrećama,
kao i svim braniteljima koji su stradali u ratu? Vrlo zanimljivo! Ipak na prvom
mjestu zastrašujuće ako kršćanskog Boga definiramo kao Ljubav. On nam je i
zapovjedio "Ljubite jedni druge po tome će svijet znati da ste moji",
a ne - morate formu ispuniti i svećenika pozvati - inače vas neću prepoznati u
svom Kraljevstvu.
U anketi nedavno provedenoj u jednoj
osnovnoj školi đaci su najviše primjedbi imali na ponašanje časne koja im
predaje vjeronauk – često ih na satu omalovažava i naziva sotonama – doista moćna
odgojna metoda, nadasve kršćanska. Na žalost ima dosta naznaka da to nije
izoliran slučaj.
Eto stigla je i informacija o najavama
izopćenja iz Crkve kao kazne za sudjelovanje u pobačaju! Pobačaj ne podržavam,
ali još manje najavljene metode rješavanja tog problema. Nužno se nameće
pitanje što Crkva želi izopćenjem postići – pomoći onima koji se muče u
osjetljivoj i teškoj problematici neželjenih trudnoća sigurno neće. Čemu će
služiti formalno čišćenje vlastitih redova bez ikakvog nagovještaja rješavanja
srži samog problema?
A ako govorimo o medijima pitanje je zašto
bi oni s KBF-a nužno morali biti pozvaniji na istupanje u javnosti od
ne-predavača na Fakultetu. Zar činjenica da netko predaje na nekom fakultetu pa
bio on i bogoslovni garantira da će govoriti pametno? Ili profesori fakulteta
znaju što se smije govoriti, a što ipak nije za javnost? Također se pitam zar
Crkva tako loše misli o svima onima koji su taj fakultet završili. Znači li to
da oni koji su ih obrazovali dobro znaju koliko loš kadar imaju među
svećenicima?
A po nekima koji nastupaju javno i sotona
je prisutniji među nama nego što smo to mislili. Kad nema neprijatelja kojega
ćemo okriviti za svoje slabosti, nedosljednosti i neodgovornosti ugodno je i
privlačno znati da se uvijek možemo osloniti barem na sotonu.
A možda bi spoznaja da svećenici ne znaju
razgovarati s medijima mogla biti poticaj njihovim odgojiteljima i obrazovateljima
da ih tijekom studija počnu tome učiti – kako razgovarati argumentirano
iznoseći svoje stavove, ne vrijeđati i omalovažavati, već poštivati i one koji
misle drukčije, ne dijeliti savjete u tematici koju ne poznaješ, u kojoj nisi
kompetentan, pomoći i savjetovati razgovorom, a ne prijetiti i zastrašivati.
Razgovarati zaista treba naučiti! Jer jedno
je držati propovijed s oltara koji pruža zaštitu i sigurnost budući je komunikacija
isključivo jednostrana, a drugo razgovarati s novinarima koji postavljaju
provokativna ili neugodna pitanja te traže obrazloženja i jasne stavove o
određenim ponekad i vrlo delikatnim pitanjima. Kako se snaći u svemu tome kad
je pripremljenost za takve situacije uglavnom nikakva?
Iako ne volim zabrane, možda bi to bila
svojevrsna usluga Crkvi, zaštita njena narušenog ugleda. Jer kako netko reče
Crkva "u okovima" bijaše najbolja Crkva. Dok ne progovoriš javno
djeluješ pametnije i mudrije - to naravno ne vrijedi samo za Crkvu.
Važno je postati svjestan vlastitih
nedostatka, ne opijati se nedodirljivošću i nepogrešivošću već nastojati pomoći,
utješiti, ohrabriti, razumjeti i savjetovati, naravno i mimo medijskih istupa.
Ali dok ne stasaju svećenici koji će znati
razgovarati s medijima, koji će biti otvoreniji prema drukčijima i kritičniji
prema sebi, zbog zaštite duhovnog okoliša od daljnjeg zagađenja, možda bi ipak
bilo dobro povesti računa o tome tko će istupati u ime Crkve, pogotovo Majke
Crkve.
-- Mirjana Nazor