TONČI BOŽANIĆ, PREDSJEDNIK CEHA HRVATSKIH RIBARA, KOMENTIRA NAJNOVIJI ULAZAK SLOVENSKIH RIBARA U HRVATSKE VODE

MORE JE HRVATSKOJ NEVAŽNO
 
- Treba imati na umu da su priča o granici sa Slovenijom i ona o granici s Italijom potpuno različite. Petnaest godina pokušavamo sa Slovencima riješiti granicu i ako ćemo čekati kompromis nećemo ništa postići. Jedino rješenje je rješavanje spora na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, jer ovakvo stanje je neodrživo. Sada se na moru ne zna gdje se može loviti riba, a gdje ne, može vam se dogoditi da ispred vaše kuće netko lovi ribu.
 
- Je li slučajno da baš morska granica Hrvatske nije definirana?
 
- Nije slučajno, nema političke volje da se to riješi, očito je da more ne smatramo važnim za državu Hrvatsku. To nam je sporedna stvar, iako je more jedno od naših najvećih nacionalnih bogatstava, i utoliko mi je teže razumjeti odnos prema moru. Naš Ceh stalno javno reagira na te probleme, uputili smo i svim klubovima zastupnika naše inicijative, ali Vlada očito ne želi reagirati, pa sve to što radimo neće doći ni na dnevni red Sabora.
 
- A odnos prema svemu tome je kao da se radi isključivo o otočkom problemu...
 
- To nije otočki problem, kada govorimo o ribolovnom pojasu koji treba proglasiti prema Italiji, mi govorimo o površini koja je približno jednaka polovici kopnene Hrvatske. Što se tiče granice sa Slovenijom, ako se stvar preda sudu ili arbitraži sve je jasno. Kad se počne to rješavati na sudu, za granicu se uzima crta sredine. Dakle, kad bi se išlo na sud ili arbitražu, ribari bi znali dokud se može ribariti i policija bi se mogla organizirat. Uz to, svi argumenti su na našoj strani, a Slovenci ne žele ni arbitražu, ni sud, nego očekuju Hrvatsku popustljivost, jer Hrvatskoj treba potpora za ulazak u Europsku Uniju. U ovom slučaju radi se, međutim, o nacionalnom teritoriju, a s njim se nikako ne smije trgovati.
 
NEVEN BUDAK, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, O SVE VEĆEMO BROJU OSOBA S PRIVILEGIRANIM STATUSOM PRI UPISU NA FAKULTETE
 
PRIVILEGIJE PROTIV STUDENATA
 
- Govorimo li o razini znanja povlaštenih i nema nekog problema, jer se radi o velikom broju kandidata, pa su oni dio prosjeka. Dakle, oni u prosjeku nisu lošiji od drugih. Uz to, mi na fakultetu provjeravamo dokumentaciju, pa pretpostavljam da je sve legalno i u skladu s važećim zakonima, da se upisuju oni koji po propisima i ostvaruju pravo na upis. Pitanje za Sabor, je koliko su takvi zakoni dobri.
 
- Kakav je vaš stav prema tome?
 
- Mislim da nisu dobri, jer kandidate ne treba diskriminirati na bilo koji način. Osim toga, članak 6. Statuta Sveučilišta u Zagrebu kaže da Sveučilište poštuje ustavno načelo o nedopustivosti diskriminacije. Netko bi mogao reći da se radi o pozitivnoj diskriminaciji i ona je poželjna kad se radi o invalidnim osobama, ali mislim da djeci dragovoljaca i invalida domovinskog rata treba pomagati kreditima, a ne privilegiranim upisom koji oštećuju veliki broj drugih studenata. A broj privilegiranih, kako mi se čini, raste, jer je sve veći broj ljudi upoznat s mogućnošću korištenja povlastica.
 
ZORISLAV ANTUN PETROVIĆ, PREDSJEDNIK HRVATSKOG TRANSPARENCY INTERNATIONALA, GOVORI O NAJAVI ANE LOVRIN, MINISTRICE PRAVOSUĐA, O PROVOĐENJU ISTRAŽIVANJA O STANJU KORUPCIJE
 
NEMJERLJIVA KORUPCIJA
 
- Temeljno što treba imati na umu u ovakvim pričama jest da je korupcija teško mjerljiva, ne postoji precizan alat kojim bi se izmjerila kao što se mogu mjeriti BDP ili inflacija. Najbolji među lošim alatima je percepcija korupcije, a ona se stječe na temelju anketa koje se provode među građanima. Teško je očekivati da se nakon tri mjeseca od početka provođenja antikorupcijskog programa pojave rezultati, jer suzbijanje korupcije višeslojan je zadatak koji zahtjeva niz promjena u državnim strukturama, sve do mijenjanja našeg poimanja što jest korupcija, a što nije. Ono što je neupitno jest da se korupcija može smanjiti jasnim, preglednim procedurama. Striktno provođenje jasno propisanih pravila mora biti krajnji cilj antikorupcijskog programa.
 
- S kojim dosad, čini se, niste najzadovoljniji?
 
- U prvoj fazi provođenja programa bilo je 15 definiranih zadataka među kojima je uglavnom snimanje stanja i prikupljanje informacija na temelju kojih će se djelovati. Stoga, prva faza i nije mogla polučiti neke rezultate. Ali, premda ne postoji indikator, mislim da će se moći opipljivo izmjeriti uspjeh ako će se smanjiti periodi čekanja na liječničke preglede, ili na uknjižbe. Najbitnije što očekujem jest da se uvede red u državnoj upravi, zdravstvu, tijelima vlasti i da se, dakle, tako smanji prostor za korupciju.
 
Vladimir MATIJANIĆ