EUROPSKA UNIJA I BUGARSKA

EU SPREMAN ZA ĆIRILICU

U očekivanju skorašnjeg pridruživanja Bugarske, administracija Europske Unije ovih se dana priprema za uključivanje ne samo još jednog novog službenog jezika, već i pisma. Naime, kada Bugarska uđe u EU, ta će zajednica imati 23 službena jezika, ali i dva pisma koja nisu latinica, budući da je, osim uskoro bugarske ćirilice, i Grčka svojim ulaskom Europskoj Uniji donijela i svoje pismo. Osim u Bugarskoj, na ćirilici pišu i stanovnici Rusije, Bjelorusije, Makedonije, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, uz nekoliko neslavenskih bivših sovjetskih republika, a sigurno će barem neke od tih zemalja također u budućnosti biti dio Europske Unije.

Novinar portala Transitions Online Georgij Ilijev piše da je bugarska javnost zabrinuta da će, zbog trgovine i općenito komunikacije s EU-om, morati žrtvovati svoje kulturno naslijeđe, no iskustva Grčke i Cipra govore da toj bojazni nema mjesta, s obzirom na to da je EU bez problema u svoje institucije integrirao grčko pismo, koje se sada nalazi u svim službenim dokumentima, pa čak i na euro kovanicama. Jezična raznovrsnost kao vrijednost uvrštena je u same temeljne dokumente EU-a, primjerice u Povelju temeljnih prava, a jedan od ambicioznih ciljeva Unije je i da što više njezinih građana, uz materinji, govori i dva strana jezika. Najnovije statistike pokazuju da četvrtina građana, barem po onome što oni sami kažu, zaista i govori još dva europska jezika.

Ta politika višejezičnosti Europsku Uniju košta milijardu i 123 milijuna eura godišnje, a u te su troškove uvršteni honorari za prevoditelje i sva tehnička oprema. Ti su prevoditelji zaduženi za prevođenje 20 službenih jezika, odnosno 400 mogućih kombinacija, a uskoro će im se pridružiti i irski, bugarski i rumunjski. Naizgled velik iznos potreban za funkcioniranje ovakve komunikacije zapravo i nije toliko velik, s obzirom da iznosi samo jedan posto ukupnog budžeta EU-a, odnosno 2,28 eura po glavi stanovnika. Cijeli taj posao obavlja Generalni direktorat za prevođenje Europske komisije, u kojemu radi 1650 lingvista i još 550 zaposlenih, kao i cijela vojska honorarnih prevoditelja. Tehničku izvedivost omogućava kompjutorski sustav Unicode, zahvaljujući kojem će i integracija bugarske ćirilice biti brza i jednostavna.

Bugarska je, pak, sa svoje strane započela s postavljanjem dvojezičnih natpisa gradova i ulica, prije svega zbog razvoja turizma, ministarstvo kulture financira kreiranje novog univerzalnog fonta koji će se koristiti u svim domaćim i europskim javnim institucijama, a nacionalna avionska kompanija svoje je avione opskrbila i zanimljivim igricama putem kojih stranci mogu učiti bugarsko pismo.

OCEANOGRAFIJA

PODIVLJALI VALOVI

Svjetski oceanografi u posljednje su se vrijeme intenzivno posvetili proučavanju takozvanih "divljih valova" – iznimno visokih i snažnih morskih valova na koje se donedavno gledalo sa skepsom, a njihovo postojanje svrstavalo se u istu kategoriju sa sirenama i morskim čudovištima. Unatoč tome što priče o takvim gigantskim valovima svijetom kruže već desetljećima, tek je nedavna nesreća na pučini ispred američke države Georgije, u kojoj se ogromni val pojavio niotkuda i uništio putnički brod Norwegian Dawn, potaknula svjetske znanstvenike da ozbiljnije shvate ovu "bapsku priču".

Ta je nesreća pokrenula brojne nove studije i istraživanja, a sumnje da su upravo takvi "divlji valovi" u posljednja dva desetljeća potopili desetke brodova, navele su znanstvenike na zaključak da takvih valova ima mnogo više nego što se donedavno vjerovalo. Njemački znanstvenik Wolfgang Rosenthal, koji je sudjelovao u istraživanju Europske svemirske agencije (ESA) uz pomoć radarskih satelita, tvrdi da "desetak 'divljih valova' hara svjetskim oceanima u svakom trenutku".

Što se tiče veličine i dometa ovih valova, oni su sasvim različiti od potresom izazvanih tsunamija utoliko što nikada ne dopiru do kopna. Pretpostavlja se da takvi valovi mogu dosegnuti visinu od 25 metara, a matematičari su izračunali i njihovu teoretsku maksimalnu visinu od 60 metara. U prošlosti je, pak, zabilježeno više slučajeva velikih pomorskih havarija koje se mogu pripisati "divljim valovima"; ona iz 1933. godine, kada je američki naftni tanker u sjevernom Pacifiku susreo val visok preko 30 metara; talijanskog kruzera Michelangelo kojeg je 1966. "napao" val visok 25 metara, ili pak njemačkog teretnog broda München, kojeg je gigantski val potopio u Atlantiku 1978.

Unatoč pričama očevidaca, znanstvenici su bili skeptični, a tvrdili su i da je statistička mogućnost za pojavu takvih valova tek jednom u 10.000 godina. Ozbiljnije su se zainteresirali tek 1995. godine, kada je laser na naftnoj platformi u Sjevernom moru zabilježio val visine 26 metara, stvorivši tako prvi materijalni dokaz o postojanju "divljih valova". Uslijedilo je još nekoliko potvrđenih mjerenja, a znanstvenici su nakon toga ustvrdili da se u regijama kroz koje prolaze moćne morske struje oni pojavljuju i relativno redovito. Jedan od tih lokacija je i Bermudski trokut kroz koji prolazi Golfska struja i koji je, vjeruje se, "progutao" brojne brodove.

Dr. Bengt Fornberg, matematičar Sveučilišta Colorado, objašnjava da je "jedan od načina na koji se divlji valovi formiraju onaj kada se snažne morske struje susretnu s vjetrovima i valovima koji se kreću u suprotnom smjeru. Struje potom koncentriraju valove u jednu točku, smanjujući udaljenosti među njima i čineći ih višima".

U prvoj polovici 1990-ih ESA i nekoliko drugih europskih istraživačkih centara pokrenuli su projekt MaxWave s ciljem radarskog mjerenja valova diljem mora, a u samo tri tjedna radarskih podataka zabilježeno je desetak takvih valova. Budući da brodograđevna industrija neće tako skoro iznaći rješenje za zaštitu brodova od ovakvih naleta, znanstvenici sada pokušavaju osmisliti sistem njihovog prognoziranja, a dr. Rosenthal, inače i voditelj projekta MaxWave, predviđa da bi to moglo biti realizirano kroz 10-ak godina.

SAMIT ZEMALJA SKUPINE G8 U RUSKOME SANKT PETERBURGU

POLJOPRIVREDNI RAT

Nedavno zaključeni samit G8 zemalja u ruskom Sankt Peterburgu, prema pisanju relevantnih medija, gotovo se potpuno odmaknuo od svoje primarne funkcije zamišljene uoči prvog takvog skupa ikada 1975. godine. Najmanje zastupljena tema u razgovorima svjetskih moćnika bilo je stanje globalne ekonomije, a rezultat tih razgovora izjava je sastavljena isključivo od općih mjesta poput onog da je "globalni rast i dalje snažan i šire raspoređen", dok su problemi kao što su rast cijena energenata, globalna ekonomska neravnoteža i rastući protekcionizam, samo ovlaš spomenuti. Takozvani trgovinski pregovori iz Dohe, kojima je cilj daljnja liberalizacija svjetskog tržišta i koji se na ovakvim i sličnim samitima već godinama povlače bez postignutog konsenzusa, gotovo da ne bi bili ni spomenuti da nije intervenirao generalni direktor Svjetske trgovinske organizacije Pascal Lamy.

Lamy je naglasio da su trgovinski pregovori od posljednjeg sastanka napredovali samo "marginalno", te upozorio da će još jedan neuspjeh u tom smislu "u svijet poslati signal o opasnosti ponovne pojave protekcionizma u vrijeme kada teret globalizacije teško pritišće socijalno i ekonomsko tkivo mnogih zemalja i kada je geopolitička nestabilnost diljem svijeta sve prisutnija".

Tema na kojoj se već godinama lome koplja nemogućnost je SAD-a i Europske Unije da takozvane zemlje u razvoju prisile da smanje carine na industrijske proizvode, kao i da EU smanji carine na poljoprivredne proizvode, a SAD poljoprivredne subvencije. Kako izvještava Financial Times, u europskom taboru problem i dalje predstavlja Francuska, čiji je predsjednik Jacques Chirac još jednom rekao da EU neće smanjivati carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda sve dok SAD ne smanji poljoprivredne subvencije u svojoj zemlji, čime su pregovori o toj temi još jednom bezuspješno završeni.

Centralna japanska banka nedavno je, pak, najavila da je ponovno, po prvi put nakon ranih 80-ih godina, podigla kamate na prekonoćno zaduživanje, što bi, tvrde stručnjaci, moglo imati dalekosežne posljedice na svjetsku ekonomiju. Tako Financial Times upozorava da bi rast kamata japanske investitore mogao ohrabriti da investiraju svoj novac kod kuće, odnosno u Japanu, radije nego u inozemstvu, što bi za posljedicu moglo imati rast vrijednosti japanske valute i pad vrijednosti nekretnina i druge imovine diljem svijeta. Ekonomski dopisnik britanskog Daily Telegrapha ovaj je japanski potez nazvao "epohalnom prekretnicom", također upozorivši na mogućnost da novac koji posjeduju japanski mirovinski fond, osiguravatelji i pojedinci ostane kod kuće, što bi izazvalo potrese u globalnoj ekonomiji, budući da taj novac iznosi ukupno 2500 milijardi dolara, gotovo koliko i štednja ostatka svijeta.

Mediji, međutim, izvještavaju da se sudionici samita G8 u Rusiji na ovaj događaj uopće nisu osvrnuli, što samo pridonosi općem dojmu da su takvi sastanci predstavnika vodećih industrijskih zemalja izgubili svrhu. Komentator Financial Timesa zaključio je da, unatoč tome što globalna koordinacija u važnim pitanjima nikada nije bila potrebnija, "G8 jednostavno nije skupina koja bi to mogla ponuditi".

SAD

CIA IZVAN DIREKTIVE

Iako je, s trogodišnim zakašnjenjem i pod pritiskom nedavne odluke Ustavnog suda u slučaju Hamdan v. Rumsfeld, američko ministarstvo obrane u formi direktive naredilo vojsci da zatvorenike tretira u skladu sa Ženevskim konvencijama, tu nipošto ne prestaje cinizam američke vojne vrhuške u takozvanom "ratu protiv terorizma". Prije desetak dana zamjenik ministra obrane Gordon England poslao je, naime, svima kojih se to tiče, službeni memorandum u kojemu stoji da "sve politike, prakse i direktive trebaju biti u skladu s člankom 3. Ženevske konvencije", dodavši, međutim, da su sve dosadašnje prakse i politike ministarstva obrane "ionako već bile u skladu" sa spomenutim člankom, kojim se svim zarobljenicima, uključujući i "ilegalne borce", odnosno navodne teroriste, garantira human tretman.

Osim što je ova posljednja tvrdnja u kontradikciji s onom koju je u sudskoj parnici iznosilo ministarstvo obrane, obrazlažući da bi "pokoravanje članku 3. predstavljalo nepotreban teret američkim vojnicima", organizacija Human Rights Watch sada upozorava i da se dotični memorandum ne odnosi na zarobljenike u nadležnosti Središnje informativne agencije CIA-e. Takvih zarobljenika, pretpostavlja se, ima 40-ak, smješteni su po tajnim zatvorima u inozemstvu, a postoje i brojni navodi da su tamo podvrgnuti mučenju. Organizacija napominje da dobar dio tih zatvorenika nisu uhapšeni u kontekstu oružanog sukoba među državama, pa ih, shodno tome, međunarodno pravo štiti spomenutim člankom 3. Iako odluka Vrhovnog suda izričito tvrdi da se oružani sukob s Al-Qa'idom također ima smatrati podložnim Ženevskim konvencijama, američko se ministarstvo obrane ipak pravi blesavo kada su u pitanju CIA-ini zarobljenici izvan američkog teritorija. Budući da se lokacije takvih zatvora ne znaju, ne postoje ni dokazi da su zatvorenici podvrgnuti mučenju, no neke izjave američkih vlasti sugeriraju da je vjerojatno ipak tako. Tako su vlasti, primjerice, uporno tvrdile da davljenje zatvorenika nije mučenje, kao i da su prisiljavanje zatvorenika da budu goli i ispitivanja duga 20 sati zakonski opravdana.

EGIPAT: GRANDIOZNI PLAN NAVODNJAVANJA PUSTINJE

"MUBARAKOVE PIRAMIDE"

Zbog sve bržeg nestajanja ionako male površine obradive zemlje, egipatska je vlada započela grandiozan plan kojim bi se pustinja trebala pretvoriti u plodno tlo pogodno za život. Zbog nekontroliranog rasta populacije i urbanizacije u Egiptu plodno tlo te zemlje, koje čini samo pet posto ukupne površine, doslovno iz dana u dan nestaje, a prema nekim procjenama čak 1000 kvadratnih metara poljoprivrednog tla u delti i dolini rijeke Nil nestaje pod novim gradskim kvartovima. Samo u Kairu živi 16, a radnim danom i 20 milijuna ljudi, a prometna zagušenost i ekstremna zagađenost zraka na visokim temperaturama život čine nepodnošljivim. Egipatski geolog i astronom Faruk Al-Baz, inače profesor američkog Sveučilišta Boston, prije četiri godine upozorio je da bi obradiva zemlja doline Nila mogla potpuno nestati u roku od 60 godina ukoliko se ne stane na kraj nekontroliranom razvoju.

Zbog toga je egipatska vlada ponovno krenula u realizaciju projekta započetog još 1997. godine i smještenog u blizini jezera Naser 1300 kilometara jugozapadno od Kaira. Srce projekta čini stanica čije pumpe iz jezera crpe vodu, koja se potom 50 kilometara dugim kanalom šalje za navodnjavanje pustinjskih predjela. Gigantska pumpna stanica, nazvana po egipatskom predsjedniku Hosniju Mubaraku, sastoji se od 24 pumpe koje rade non-stop i koje čuva vojska, no zato se milijuni kubičnih metara dnevno ničim ne štite od isparavanja sasvim uobičajenog na temperaturi od 50 Celzijevih stupnjeva u hladu.

Zbog ovakvih propusta javile su se sumnje da će se plan navodnjavanja 80.000 hektara zemlje i izgradnje 18 gradova za 5 milijuna ljudi tijekom deset godina, uskoro pretvoriti u potpuni fijasko. Tome u prilog ide i činjenica da njemačka vlada, koja godinama surađuje s Egiptom na poljoprivrednim projektima, ne sudjeluje u ovom projektu, bojeći se, među ostalim, i problema u nalaženju radnika koji bi bili spremni u tako ekstremnim klimatskim uvjetima graditi "Mubarakove piramide".

AMERIČKO-INDIJSKI ODNOSI

BUSHOV NUKLEARNI CINIZAM

Da cinizam američke vlade ne poznaje granice, svjedoči i još jedan nedavni detalj njezine vanjske politike. Dva relevantna odbora američkog Kongresa nedavno su, naime, podržala plan predsjednika Georgea W. Busha da se izmjenama Zakona o atomskoj energiji omogući izvoz civilne nuklearne tehnologije Indiji. Ovo ne bi bilo toliko čudno da Indija nije jedna od nuklearnih sila koja odbija potpisati međunarodni Sporazum o neširenju nuklearnog oružja, te da američka administracija već duže vremena ne kontemplira oružani napad na Iran, navodno zbog bojazni da ta zemlja ne zloupotrijebi svoj civilni nuklearni program za proizvodnju oružja. Iran je, uzgred budi rečeno, za razliku od Indije potpisnik međunarodnog sporazuma.

Indija je, doduše, pristala 14 od ukupno 23 svoja nuklearna reaktora "staviti pod nadzor" Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), ma što to značilo, no Amerikanci će zauzvrat isposlovati da joj se dodijeli poseban status – jedinstven u svijetu – koji će joj omogućavati da od SAD-a i 44 druge članice takozvane Skupine nuklearnih opskrbljivača, uredno kupuje nuklearnu tehnologiju i gorivo.

Američki interes u Indiji, po svemu sudeći, svodi se na mogućnost milijunske zarade američkih nuklearnih kompanija putem ugovora s Indijom, ali i nastojanje da partnerstvom s Indijom stvori protutežu neprijateljski joj nastrojenoj Kini. Dotičnu su, pak, inicijativu u američkom Kongresu masovno podržali i članovi iz Demokratskog tabora, a prilikom glasanja redom su odbijani amandmani kojima se indijsko nuklearno naoružanje moglo staviti pod kakav-takav nadzor, primjerice, onaj da prestane s proizvodnjom nuklearnog oružja, te da američka administracija garantira da ona nuklearno gorivo koje će uskoro moći kupovati ne koristi u te svrhe. No, zato je kongresno glasanje prošla odredba kojom indijska vlada pristaje na "potpunu i aktivnu suradnju" u američkoj kampanji protiv iranskog nuklearnog programa.

Nove mogućnosti, koje su se Indiji otvorile zahvaljujući američkoj administraciji, pomoći će toj zemlji da smanji svoju ovisnost o 70-postotnom uvozu energenata, i tako de facto postane svjetska velesila koja se može nositi s Kinom, Rusijom i Indijom. Ta će situacija bez sumnje zaoštriti odnose među ovim suparnicima, a Pakistan je već upozorio da će američko-indijski sporazum "dovesti do utrke u naoružanju u južnoj Aziji i tako fatalno ugroziti napore u sprječavanju širenja nuklearnog oružja", upravo ono u čemu Bush i njegovi saveznici navodno žele onemogućiti Iran.

Tena ERCEG