U filmu Carlina lista, glavna haaška tužiteljica Del Ponte prikazana je, čuje se, pomalo propagandistički, kao heroina koja lomi kičmu silama mraka na Balkanu, ali bome drži se i glavni tužitelj Hrvatske. Tako barem proizlazi iz Jutarnjeg lista, koji je zabilježio peckavu Bajićevu izjavu da tužitelji nisu političari, a Carla del Ponte jedini je njemu poznati tužitelj koji ima političkog savjetnika.

Ovo nije rečeno na zaštićenom domaćem terenu, nego ni manje ni više Carli del Ponte u lice, nakon premijere spomenutog filma u švicarskom Locarnu, kojoj su uz nju prisustvovali i državni tužitelji iz Hrvatske, Srbije i BiH. Mora se kazati da je Bajić kucao na otvorena vrata, jer je prethodno i sama Del Ponte priznala da ne bi baš ispala junakinja kao na filmu da nije imala političku podršku.
 
"Lijepo je reći, objasnila je, da politika ne bi trebala utjecati na pravdu", ali ja "potpuno ovisim o vladama država, ovisim o njihovoj volji, a njihove odluke se uvijek temelje na politici". Eto, "velika Carla" priznala je da je ipak ograničenih snaga i šteta je da je Bajića to inspiriralo da joj na to samo još i malo spusti, a ne i kaže ponešto o samome sebi.
 
Ovako je ispalo da se u Locarnu malčice pravio dasa, koji u svome poslu uživa tobožnju punu autonomiju i nikakvi politički utjecaji ne mogu proći kroz njegov tužiteljski skafander. Eh, kada bi kod nas sve bilo kako piše na plotu. Samo dan poslije u povodu snimki koje prikazuju navodni zločin hrvatskih vojnika nad srpskim zbjegom kod Dvora na Uni, imali smo ovakvu zgodu.
 
S Bajićeve adrese najavljena je istraga koja će utvrditi što od toga stoji, ali sa Sanaderove adrese istodobno je stigla kategorička tvrdnja da zločina jeste bilo, ali samo s bošnjačke, nikako i s hrvatske strane. I što će sada istraživati Bajićevi autonomaši? Možda nas, hajde, iznenade, ali po svemu sudeći istraživat će samo ono što će napuniti Sanaderovu listu dokaza da se kod Dvora dogodilo baš ono što Vlada tvrdi da se dogodilo.
 
I tko se sada tu treba rugati? Onaj tužitelj kojeg političari evidentno koče u njegovom poslu, ili onaj kojeg ovi potiču, pa ih on, čuli smo, i javno pohvaljuje? Ne, ne želimo reći da su stvari crno-bijele, jer i u Bajićevom slučaju ima isto tako dobre i u osnovi nimalo zazorne suradnje tužiteljstva i politike (Norac, Gotovina, Lora...).
 
Ali, tim više nameće se pitanje što Bajiću treba da se služi glavaševskim štosevima o politiziranim tužiteljstvima, kada je baš na osječkom primjeru školski jasno što je ovdje glavni problem. Nije politizacija što se sada Glavaša procesuira, nego je politizacija što se tolike godine to ni u snu nije moglo dogoditi.

Marinko ČULIĆ