UKRAJINA

BORBA ZA (PRE)VLAST

Prije nekoliko dana ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko prihvatio je, četiri mjeseca nakon parlamentarnih izbora, za premijera imenovati svojeg najvećeg protivnika, Viktora Janukoviča, vođu proruske Regionalne stranke.

Janukoviča je podržala većina ukrajinskog parlamenta, a koalicijski dogovor trebao bi dvojicu prijašnjih protivnika prisiliti na brojne kompromise; proruski orijentirani Janukovič obećao je, naime, prihvatiti predsjednikov zapadno orijentirani program vođenja države, uključujući i približavanje Europskoj Uniji i održavanje referenduma o pridruživanju NATO-u, dok je predsjednik Juščenko zauzvrat obećao ozbiljno razmisliti o ekonomskom povezivanju s Rusijom. Što se, pak, tiče upravljanja državnim resorima, predsjednik i njegovi ljudi vodit će ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova, te pravosuđa i obrane, dok će Janukovičeva stranka, u kojoj dominira istočnoukrajinska poslovna elita, preuzeti kontrolu nad financijskim i ekonomskim sektorima.

Ova politička konstelacija svjedoči da resursima bogatu Ukrajinu i dalje čeka nemilosrdna borba za prevlasti nad tim sredstvima, budući da Juščenko iza sebe ima potporu poslovne elite za zapada, a Janukovič istočnoeuropske oligarhe, naročito Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca čije su dvije pozicije u eklatantnom sukobu interesa; on je, naime, i zamjenik predsjednika Janukovičeve Regionalne stranke sa zastupničkim imunitetom, ali i uspješni biznismen i donedavni vlasnik najveće ukrajinske željezare Krivorožstal.

U cijeloj priči oko borbe za preuzimanje državne imovine ne smije se zaboraviti ni Julija Timošenko, još jedna ukrajinska tajkunica čija je stranka Blok Julija Timošenko jedina parlamentarna frakcija koja je odbila podržati novu koaliciju, objasnivši da se radi o "činu narančaste kapitulacije". Ona je, naime, prije dvije godine, u vrijeme takozvane Narančaste revolucije, nakratko bila preuzela premijersku fotelju, a u tih devet mjeseci Timošenko se zamjerila i Juščenku i Janukoviču, odnosno njegovom zamjeniku biznismenu Ahmetovu, omogućivši prodaju njegovog Krivorožstala britanskoj tvrtci Mittal Steel. Julija Timošenko već je obznanila da će učiniti sve da destabilizira novu vladu, a Ahmetovljeva Regionalna stranka vjerojatno će joj se osvetiti pokretanjem istraga o brojnim slučajevima korupcije u koje je upletena.

Neizbježna američka vlada, koja je u vrijeme Narančaste revolucije zdušno podržavala prozapadnog Juščenka ne bi li sa scene izgurala proruski orijentiranog Janukoviča, kako pišu američki mediji, nije zadovoljna stvaranjem koalicije između njih dvojice, tim više što je prije samo godinu dana ukrajinsku Narančastu i libanonsku Cedrovu revoluciju proglasila "draguljima politike demokratizacije predsjednika Busha". U komentaru ukrajinskih zbivanja liberalni Washington Post postavlja, danas čini se, neizbježno pitanje: "Hoće li SAD prihvatiti demokratsku ukrajinsku vladu koja okreće leđa zapadu, ili ohrabriti svoje saveznike da manipuliraju političkim sustavom da bi se to spriječilo". List potom zaključuje da je "Ukrajina, baš kao i Libanon, vjerojatno izgubljena", no i da "ovogodišnja zbivanja pokazuju da su obojene revolucije 2004. i 2005. prije početak, negoli kraj transformacije kakvu priželjkuje Bush".

NELEGALNI PRIJEDLOG BUSHOVE ADMINISTRACIJE

U ZATVOR BEZ OPTUŽNICE

Američka administracija predstavila je prijedlog zakona koji će ponovno omogućiti vojne sudske komisije za osumnjičene za terorizam, unatoč odluci Vrhovnog suda u slučaju Hamdan v. Rumsfeld, kojom je sud neograničeni pritvor bez optužnice, kakav se provodi u zatvoru Guantanamo na Kubi, proglasio nelegalnim. I ovaj nacrt zakona omogućava hapšenje ljudi, uključujući i državljane SAD-a, bilo gdje u svijetu i njihovo zatvaranje neograničeno dugo bez podizanja optužnice ukoliko američke vlasti odluče da je ta osoba "povezana sa ili dio Al-Qa'ide ili Talibana".

Ovim je prijedlogom američka administracija tako nonšalantno pljunula u lice Vrhovnom sudu i nastavila dalje po svome, ponovno izrazivši namjeru i da novim zakonom izmijeni minimalni standard humanog tretmana zarobljenika, kakav propisuju Ženevske konvencije, i na taj način legalizira mučenje i nehumano postupanje.

Ovim zakonskim prijedlogom izbjegnuti su i svi zahtjevi vojnog tužiteljstva da se procedura postupanja sa osumnjičenicima za terorizam što je moguće više temelji na već postojećem pravilniku vojnih sudova, te se umjesto toga predlaže "kreiranje potpuno novog sudskog sustava", kako je objasnila organizacija Human Rights Watch, "koji neće garantirati niti minimum propisanog sudskog postupka".

Kao neke od najkritičnijih dijelova ovog prijedloga HRW navodi mogućnost isključivanja osumnjičenih sa suđenja, mogućnost donošenja presude na temelju dokaza koje osumnjičeni ili osumnjičena nemaju priliku opovrgnuti, kao i na temelju sažetaka svjedočenja koje je pripremila neka treća osoba, bez mogućnosti suočavanja s tim svjedocima i provjere jesu li ta svjedočenja dobivena pod prisilom.

Osim toga, umjesto garantiranja standarda humanog postupanja kakve propisuju Ženevske konvencije, novi zakon uvodi test kojim će se definicija humanog postupanja određivati na temelju potreba države, odnosno očuvanja nacionalne sigurnosti. Drugim riječima, kako tvrdi HRW, "predložene promjene služe jedino da se zaštite čelnici CIA-e koji će se služiti okrutnim i nehumanim tehnikama ispitivanja da bi zaštitili američke vojnike".

Prijedlog zakona također olakšava prihvaćanje dokaza iznuđenih pod prisilom, a neke od tehnika prisile koje državna administracija namjerava legalizirati su upotreba pasa prilikom ispitivanja, prisilno skidanje, seksualno ponižavanje, onemogućavanje spavanja i dugotrajno stajanje u bolnim položajima tijela – sve ono što smo već imali prilike vidjeti na snimkama iz iračkog vojnog zatvora Abu Ghraib.

VELIKA BRITANIJA

CARSTVO CENZURE

Organizacija Index on Censorship, britanski PEN i brojne druge organizacije koje se bore protiv cenzure izdale su priopćenja u kojima žestoko kritiziraju britanske institucije zbog popuštanja pred prijetnjama građanskih skupina koje propagiraju cenzuru zbog vjerske ili etničke pripadnosti. Ovog puta povod reakcije medijskih organizacija protest je koji se u istočnom Londonu održao prije desetak dana, a u kojemu je grupica pripadnika bangladeške manjine protestirala protiv snimanja filma prema romanu "Brick Lane" spisateljice Monike Ali.

Britanski PEN reakcije lokalne policije i filmske producentske kompanije, koji su spriječili snimanje filma, okarakterizirao je kao dokaz da je Britanija "postala ničija zemlja cenzure u kojoj su slobode pisaca u rukama neizabranih i nikome odgovornih pojedinaca". Organizacija objašnjava da i najmanji strah od neke manjine kod policije i drugih institucija izaziva strah, što "rezultira njihovim suučesništvom u ušutkavanju pisaca, umjetnika i filmaša, jednom riječju, cenzurom". Knjiga "Brick Lane", inače, portretira Bangladešane koji žive u londonskoj ulici pod istim imenom, a iako je u maršu koji je organizirala Kampanja protiv filma Brick Lane Monike Ali, sudjelovalo samo 70-ak osoba, a nisu se dogodili ni najavljeno spaljivanje knjiga i drugo nasilje, producentska kuća Ruby Films ipak je odgodila snimanje filma i prebacila ga na drugu lokaciju.

Medijske organizacije upozoravaju, pak, na porast važnosti i značenja koje mediji i vlada daju skupinama "samoproglašenih vođa zajednica, dok oni zapravo govore u ime samo malog dijela zajednica koje navodno predstavljaju".

Ovo je inače još jedan u nizu slučajeva cenzure u Velikoj Britaniji u posljednjih 18 mjeseci, do koje je došlo nakon protesta različitih manjinskih skupina. Neki od tih slučajeva su skidanje predstave "Behzti" Gurpreeta Kaura Bhattija nakon napada na kazalište od strane Sikha, zatim prijetnje protestantskih pripadnika paravojnih skupina u Sjevernoj Irskoj koji su dramatičaru Garyju Mitchellu dali "četiri sata da napusti grad ili bude ubijen", skandal oko televizijskog prikazivanja predstave "Jerry Springer: The Opera", te zatvaranje izložbe slikara M. F. Husaina zbog napada ekstremnih Hindusa.

UJEDINJENI NARODI

TKO ĆE NASLIJEDITI ANNANA?

Magazin Foreign Policy ukratko je predstavio sedmero kandidata za mjesto glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, nakon što tu dužnost napusti Kofi Annan. Unatoč tome što bi sljedeći glavni tajnik UN-a po principu rotacije trebao biti Azijac, od sedmero kandidata američkog magazina čak četvero njih nisu sa Dalekog istoka, a osim razloga "za" i "protiv" zbog kojih pojedini kandidat hoće, odnosno neće dobiti željeno mjesto, magazin je i postavio svojevrsnu kladionicu za svakog od njih.

Prema FP-u, kandidat sa najviše šansi je Jayantha Dhanapala, politički savjetnik predsjednika Šri Lanke, bivši zamjenik glavnog tajnika za razoružanje, također u UN-u, i poliglot koji je javno izrazio želju za preuzimanjem funkcije. Iako predviđa da bi mu insidersko iskustvo u UN-u moglo biti minus, a ne plus za dobivanje mjesta, baš kao i ponovni porast separatističkog nasilja na njegovom rodnom otoku, magazin mu ipak daje najbolje šanse – 6:1.

Drugi azijski kandidat je Ban Ki Moon, južnokorejski ministar vanjskih poslova i trgovine, dugogodišnji diplomat omiljen i u UN-u i u Kini, koja raspolaže mogućnošću ulaganja veta na izbor kandidata. Odigrao je i pozitivnu ulogu u šestostranim pregovorima o nuklearnom programu Sjeverne Koreje, no to bi ujedno mogao biti i razlog zbog kojeg bi ga Vijeće sigurnosti UN-a radije zadržalo na Korejskom poluotoku, nego u New Yorku, pa su mu šanse, prema FP-u, 15:2. Treći Azijac je Surakiart Sathirathai, zamjenik premijera Tajlanda, nesvrstane zemlje, što se u UN-u smatra plusom. Podržavaju ga gotovo sve azijske države, a izglede mu kvari protivljenje Međunarodnom kaznenom sudu, te među muslimanskim članicama UN-a agresivna politika prema južnotajlandskim muslimanima. Šanse su mu iste kao i Ban Ki Moonu.

Turski kandidat i odnedavno šef UN-ovog Programa za razvoj Kemal Derviš, bivši dugogodišnji djelatnik Svjetske banke, prema FP-u je kompromisno rješenje za tri različita pogleda na to kakav bi budući glavni UN-ovac trebao biti; građanin je azijske zemlje, no isto tako i istočne Europe, budući da jedan dio lobista smatra da bi upravo taj dio svijeta sada trebao dobiti šansu, a isto tako je i najkvalificiraniji, za što se zalažu SAD. Jedini je problem što Derviš nije zainteresiran za posao, pa su mu šanse 12:1. Bivši predsjednik Poljske Aleksander Kwasniewski naročito je popularan u američkim krugovima, budući da je Poljsku približio Europskoj Uniji i NATO-u, te podržao Bushov napad na Irak, što mu, međutim, neće oprostiti Francuska, dok je i Rusija obznanila da ga neće podržati. Šanse su mu 18:1.

Šesta kandidatkinja Foreign Policyja je Vaira Vike-Freiberga, latvijska predsjednica, psihologinja koja je djetinjstvo provela po njemačkim izbjegličkim kampovima, potom emigrirala u Kanadu, da bi se u Latviju vratila tek 1998. i odmah iduće godine pobijedila na predsjedničkim izborima kao nezavisna kandidatkinja. Budući da je ne podržava Rusija, izgledi su joj 20:1. I posljednji kandidat uglednog magazina nezaobilazni je Bill Clinton, čija je kandidatura kratko objašnjena riječima "svi vole Bubbu". No, budući da je Amerikanac, te da glavni tajnik još nikad nije bio državljanin trajne članice Vijeća sigurnosti, šanse su mu, prema FP-u, 1000:1.

IRAK

SAD "ULILE" 21 MILIJARDU DOLARA

Američka vlada i korporacije koje se u Iraku bave obnovom trebale bi tu zemlju napustiti krajem ove fiskalne godine, preciznije, zadnjeg dana rujna, što znači da sva sredstva iz američkih fondova za obnovu zemlje trebaju biti preuzeta i izvještaji o njihovom trošenju napisani do tog dana, nakon čega cjelokupni posao obnove preuzima iračka vlada.

Prema službenim podacima, od ukupno 14.000 planiranih projekata više od 500 njih nije niti započeto, dok je njih oko 2000 još uvijek u tijeku, uključujući i novi naftovod koji bi trebao prolaziti zapadnim Irakom. Američki mediji kao glavne uzroke neispunjavanja planova navode korupciju i loše upravljanje građevinskim projektima, zbog čega je izgubljeno ne samo vrijeme, već i puno novca, dok su napadi pobunjenika, te otmice i ubojstva radnika prisilili nadležne da dobar dio tih sredstava preusmjere na jačanje sigurnosnih mjera.

Prema službenim podacima, američka vlada, odnosno porezni obveznici te zemlje, dosad su u obnovu Iraka uložili 21 milijardu dolara, a taj je novac uglavnom potrošen na obnovu energetskog sustava, odnosno sektor električne energije i industrije nafte. Unatoč tome, Bagdad još uvijek dobiva samo osam sati struje dnevno, a važni naftni projekti, poput popravka naftnog terminala Al Basrah još nisu dovršeni, iako američke vlasti procjenjuju da će većina naftnih projekata biti dovršena do početka iduće godine.

Kraj rujna, međutim, ne znači i potpuni prestanak američkog ulaganja u rekonstrukciju Iraka, no novca će biti puno manje nego sada, a iračka vlada morat će sama, sredstvima od prodaje nafte, dovršavati projekte. Američke vlasti, naime, najavljuju da će nastaviti slati novac Iraku, ali isključivo putem svojih uobičajenih kanala za međunarodnu pomoć, a obećali su i da će nastaviti lobirati kod drugih donatorskih organizacija da povećaju pomoć za obnovu te zemlje. Irački premijer Norui al-Maliki nedavno je, prilikom službenog posjeta Washingtonu, doslovno molio američke vlasti za nastavak pomoći, naglasivši da je "većina sredstava koje su SAD namijenile obnovi Iraka otišla na plaćanje zaštitarskih tvrtki i stranih kompanija, čiji su troškovi bili ogromni".

Kathye Johnson, direktorica poslova rekonstrukcije za zaljevsku regiju vojnog inženjerstva tvrdi da je učinjeno sve što se moglo pokriti postojećim budžetom, koji, međutim, nije bio dovoljno velik da zadovolji sve što bi trebalo napraviti da se obnovi sva uništena infrastruktura. Kao najuspješnije projekte ona navodi povećanu proizvodnju tekućeg plina i pitke vode, te sustave za navodnjavanje za otprilike 20 posto iračke populacije.

U SUSRET PARLAMENTARNIM IZBORIMA U JAPANU

"JASTREB" – NOVI PREMIJER?

Parlamentarni izbori u Japanu trebali bi se održati krajem rujna, a mediji nagađaju da je najizvjesniji nasljednik Junichira Koizumija, sadašnjeg premijera i vođe Liberalno-demokratske stranke, Shinzo Abe, član iste stranke koji je u mnogo čemu konzervativniji i od samog japanskog premijera, unatoč stranačkoj pripadnosti.

Abe trenutno obnaša dužnost glavnog tajnika kabineta japanske vlade, a prema rezultatima ispitivanja javnog mnijenja 51-godišnji "jastreb" japanske vanjske politike vodi na ljestvici popularnosti, budući da je njegov najjači protukandidat Yasuo Fukuda povukao svoju kandidaturu nakon što je Sjeverna Koreja prošlog mjeseca lansirala projektile u Japansko more. Fukuda je obrazložio da se povlači jer smatra da se Abe bolje može nositi sa prijetnjama sjevernokorejske diktature.

Mediji izvještavaju da je upravo tvrdoća u pristupu vanjskopolitičkim pitanjima, poput odnosa sa Sjevernom i Južnom Korejom, te Kinom, glavni Abeov adut za dobivanje izbora, kao i da je upravo zahvaljujući nacionalističkom zaokretu vlade sadašnjeg premijera Koizumija isplivao na površinu kao političar koji se dobro uklapa u smjeru kojim se posljednjih godina kreće japanska politika. Podržava ga i sam Koizumi, kao svog nasljednika u nastavljanju reforme koja je japansku ekonomiju izvukla iz dugogodišnje krize, te u jačanju uloge Japana u međunarodnim odnosima i kao vojne sile. Još jedna stvar u kojoj se Koizumi i Abe slažu je posjećivanje kontroverznog Yasukuni svetišta, u kojemu je pokopano i 14 ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, unatoč tome što istraživanja konstantno pokazuju da većina japanskog stanovništva ne podržava taj ritual, kojim se zaoštravaju odnosi s Kinom kao domovinom brojnih žrtava tih zločinaca.

Za razliku od Koizumija, kojeg mediji opisuju kao sklonog samostalnom djelovanju, Abe je političar s razgranatom mrežom političkih kontakata, čije je stvaranje započelo nekoliko njegovih predaka, također utjecajnih političara.

Tijekom 1980-ih Shinzov je otac bio ministar vanjskih poslova, a djed Nobusuke Kishi bio je japanski premijer 1950-ih godina i nakratko zatvoren zbog svoje uloge ministra trgovine tijekom Drugog svjetskog rata. Shinzov praujak Eisuke Sato također je bio japanski premijer, i to od 1964. do 1972. godine, a na kraju mandata dobio je i Nobelovu nagradu za napore u nuklearnom razoružanju.

Nova japanska vlada na čelu s Abeom i sastavljena od mlađih ljudi obrazovanih mahom u Sjedinjenim Državama prema očekivanjima nastavit će ekonomsku reformu koju je započela Koizumijeva vlada i koja će se temeljiti na smanjenju administracije i državnih troškova općenito, umjesto povećanja poreza. Prema anketama televizijske mreže Nippon građane Japana najviše zanima i reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava, te ekonomija i regionalna sigurnost, posebice u smislu prijetnji od strane Sjeverne Koreje.

Tena ERCEG