PRIMAL SCREAM: "RIOT CITY BLUES"

NASTAVAK PADA

Kraj 90-ih obilježila su dva izvanredna izdanja Primal Screama - Vanishing Point i XTRMNTR, proboji duboko u dub, techno i eksperimentalnu elektroniku, intenzivni poput rock-kamikaze koja se s urlikom strmoglavljuje u neprijateljski teritorij. Nakon toga, bilježe pad, i on se nastavlja i s ovim albumom. Grupu su, navodno privremeno, napustili Robert Young i Kevin Shields, i sa sobom su odnijeli žanrovski avanturizam. Primal Scream su u svojoj dugoj karijeri već imali "pauzi" obilježenih povratkom na bazični zvuk Rolling Stonesa, i Riot City Blues je još jedna od njih. Rezultat je album na kojemu svaka pojedina pjesma nalikuje na neku koju ste već čuli, jedino ima blesaviji tekst.

Iako ovakva glazba, adrenalinom pogonjena, i s puno uvjerenja odsvirana, može podnijeti širok spektar poetskih besmislica, Primal Scream su već upali u karikaturalni manirizam. Praksu povezivanja riječi u ekspresionistički-asocijativno grumenje, koja je u  techno i big beat kontekstu imala duboku logiku, Gillespie je prenio u klasični rock bez razumijevanja njezine povezanosti s formom. 10-ak riječi koje dobro zvuče (Soul, Junkie, Hell, kao uostalom i Riot, City i Blues…) okosnica su svih pjesama. Njihovo je povezivanje čista rutina, pa tako, uz niz klišeiziranih rock–likova, poput buntovnih mladaca udruženih s autodestruktivnim ljepoticama, nalazimo i "Krista na križu s nabijenim pištoljem" (što povlači više pitanja, najvažnije od kojih je - čime nesretnik uopće drži oružje i kakva bi misteriozna božja intervencija pridonijela njegovoj mogućnosti da ga upotrijebi).
 
Da mi ovoga ljeta vjetar u sobu nije unosio pjesme s Marko Polo Festa, u jednoj od kojih iz nekog razloga tugujemo ti i ja, pa zato plaču naša oka dva (sliku dvaju žalosnih Kiklopa još dugo ne mogah izbaciti iz glave), Riot City Blues bi zaslužio priznanje za najlošiju poeziju sezone. Ipak, pjesme su odsvirane s lakoćom i zadovoljstvom s kojima se malo bendova može mjeriti. Zato, iako ovaj album neće puno značiti u daljoj budućnosti (čak ni unutar opusa same grupe), u sadašnjosti njegova hotimično jednostavna zabavnost ima šarma.

________________________________