Zaželjela je da po njenom suprugu bude imenovan gornjogradski Markov trg, kao da je riječ o nekom slijepom i bezimenom placu, a ne o trgu koji to ime gizdavo nosi malone čitavu vječnost (crkva Svetog Marka je iz 13. stoljeća).

Ali, štono veli poznati vic, šta zna dijete što je sto kila, i tako je nekadašnja prva dama izašla s prijedlogom kojeg su neki kolege s razlogom sasjekli kao bahati pokušaj da se Franju Tuđmana proglasi monarhističkim prvoblaženikom ukupne hrvatske povijesti.

Najsmješnije je da gospođa Ankica očekuje da ovu njenu ideju konsenzusom prihvati i vlast i opozicija, a istodobno konsenzusa nema ni u obitelji Tuđman. Pa dok ona vidi trg pokojnog supruga gdje ga vidi, sin joj je Miroslav bacio pogled na sasvim drugu stranu i ima čovjek posve drukčije zamisli.

Ukratko, Tuđmanovi se međusobno slažu kao svojedobno njihova prva glava s bosanskim Muslimanima, ali traže da se ostali slože kao jedan oko onoga što oni zažele. No, da se odmah razumijemo – može im se! Ovo njihovo izvoljavanje nije palo s neba, nego je rezultat udvorničkog licitiranja u kojem se svatko živ prijavljuje da glanca Tuđmanovu broncu.

Jasno, rade to zbog sebe a ne zbog njega, pa ne čudi da se letvica ljigavog i dupeglavog ulagivanja diže upravo neviđenom brzinom. Da podsjetimo, nakon što su manje-više sve stranke podržale ideju o Tuđmanovom trgu i spomeniku u Zagrebu, mala kronologija gluposti hrvatskih tuđmanioda počela je time da je ideju o Markovom trgu gugutnuo u Ankičino uho Večernji list.

Ali, istodobno joj je u drugo uho došapnuta još blesavija zamisao, Udruge branitelja Koprivnice, da se po prvom predsjedniku imenuje – Kaptol. Istina, ovdje se naziru i prsti pokojnika, koji je svojedobno također zamislio ukidanje tog superstarog toponima, što je Crkva upravo bijesno odbila iako je ideja bila da ga zamijeni – trg Alojzija Stepinca.

No, sve u svemu, kada čovjek pogleda tu silnu pamet koja se sada upreže oko Tuđmanove sjene, više nije siguran da bi i on sam želio svoj trg i spomenik. Ali, kada već postoji ovako širok, svenacionalni konsenzus da tako bude, tako bi zbilja trebalo i biti, pa makar se sutra u svjetskom tisku pojavili i netankoćudni naslovi "Hrvati dižu spomenik ratnom zločincu".

Da, Tuđmanu treba podići spomenik i naći mu nekakav trg u Zagrebu. Ne zato što je bio neka veličina, pogotovo ne veličina koja natkriljuje cijelu hrvatsku povijest prije njega i poslije njega. Treba ga podići kao dokument vremenu u kojem su Hrvati i Hrvatice tri puta birali ovog čovjeka za predsjednika – sve to više što im je bivalo gore i što su bili uvučeniji u krvave zaplete povijesti na ovome prostoru.

Ali su onda poslije samo nekoliko godina tog svog tri puta izvikanog vođu i "oca" pretvorili u najobičniju brončanu dranguliju za sitna politikantska potkusurivanja. I zato neka nikada nikome ne padne na pamet taj spomenik ukloniti, ili čak srušiti kako je u Hrvata postalo narodni običaj. Treba se ugledati na Talijane, koji pametno čuvaju i kolekcioniraju do posljednjeg odlijevka svu svoju spomeničku baštinu, uključujući i onu iz Mussolinijevog vremena.

Marinko ČULIĆ