TURSKA

JAČANJE KURDA

Nedavni ponovni teroristički napadi u Turskoj pokazali su da su, unatoč iznimno bliskoj suradnji sa Sjedinjenim Državama, turske vlasti još uvijek daleko od rješenja problema kurdske manjine, kao i separatističkih oružanih skupina, od kojih je najaktivnija Radnička partija Kurdistana (PKK). Prije nekoliko dana u eksploziji u gradu Antalya ubijene su dvije osobe, a najmanje sedmero ih je ranjeno, dok su nekoliko sati prije toga tri bombe ozlijedile 21 osobu u Marmarisu, te još jedna dan ranije šestero ljudi u Istanbulu. Iako su odgovornost za napade u Marmarisu i Istanbulu preuzeli Kurdistanski oslobodilački sokoli, turske su vlasti uvjerene da su pripadnici PKK-a umiješani u barem neke od spomenutih eksplozija, pa su, zaključivši da diplomatski napori neće dati željene rezultate, na granicu s Irakom, u kojemu PKK ima svoje baze, poslale velik broj vojnika.

Turske su se vlasti, naime, nadale da će američka invazija na Irak, započeta prije više od tri godine, rezultirati i slabljenjem PKK-a, no to ne samo da se nije dogodilo, već je anarhija u Iraku pogodovala jačanju i boljoj organiziranosti Radničke partije Kurdistana. Turska je dodatne vojnike i tenkove na granicu s Irakom počela slati još u srpnju, a Iran, u kojemu također djeluju kurdski pobunjenici, isto tako napada sjevernu iračku granicu duž koje su smješteni kampovi PKK-a. No, ni to, a ni bliska suradnja s SAD-om i podrška američkoj vojnoj akciji u Iraku, nisu zaustavili jačanje PKK-a u posljednje dvije godine, dok turske vlasti sada nestrpljivo od SAD-a traže da im, kako su obećali, pomognu u uništenju te skupine. Američki dužnosnici, međutim, turskima su odgovorili da su svjesni njihove zabrinutosti, te da su u tijeku pregovori s europskim vladama u cilju prekida financiranja PKK-a, kao i da će uskoro imenovati specijalnog američkog izaslanika za kurdsko pitanje koji će formulirati zajedničku tursko-iračku strategiju za rješavanje ovog problema. Tursko ministarstvo vanjskih poslova, očigledno nezadovoljno ovakvim odgovorom SAD-a, najavilo je "poduzimanje svih raspoloživih mjera" protiv kurdskog pokreta, ukoliko SAD i Irak ne poduzmu konkretne mjere, no cijelu stvar turskim vlastima dodatno usporava i njihova sve intenzivnija suradnja s Iranom.

Iranska se vlada, naime, aktivno uključila u borbu protiv kurdskih pobunjenika koji djeluju u toj zemlji, a analitičari vjeruju da taj iranski angažman ima manje veze s pitanjima sigurnosti, a puno više s provociranjem sukoba između Turske i SAD-a, najvećeg iranskog političkog protivnika. Upućeni, pak, vjeruju da je većini iračkih Kurda također u interesu riješiti se PKK-a, no da oni isto tako priželjkuju rješenje koje neće uključivati njihovu direktnu konfrontaciju s tom skupinom.

IZRAEL ODGOVORIO NA NEDAVNE OPTUŽBE "AMNESTY INTERNATIONALA" ZA RATNI ZLOČIN

"LEGALNO" RAZARANJE

Izraelske vlasti odgovorile su na nedavne optužbe organizacije Amnesty International (AI) da je izraelska vojska tijekom jednomjesečnog rata s libanonskim Hezbollahom počinila ratne zločine, tvrdnjama da su svi koraci koje je izraelska vojska poduzela bili "u svrhu samoobrane", dok su civilne ciljeve gađali "isključivo zato što su iste te ciljeve koristili pripadnici Hezbollaha", što te napade čini "sasvim jasno legalnima".

Amnesty International na svojoj je Internet stranici objavio izvještaj u kojemu izraelsku vojsku optužuje za "namjerno nanošenje masovne štete infrastrukturi zemlje", te da dokazi sugeriraju da bi Ujedinjeni narodi trebali provesti detaljnu istragu o "teškim povredama humanitarnog prava od strane Hezbollaha i Izraela". U izvještaju se kao ciljevi nepotrebnog razaranja navode vodovodi, elektrane, te mostovi i ceste koji su od vitalne važnosti za transport hrane i humanitarne pomoći, a te napade AI smatra "integralnim dijelom izraelske vojne strategije", a ne slučajnom štetom.

Izraelska vlada na ove je optužbe odgovorila da je šteta počinjena nad civilnim žrtvama i objektima "rezultat činjenice da je Hezbollah civilno stanovništvo koristio kao ljudski štit", te da je "prema ratnim pravilima dozvoljeno gađati ciljeve koje neprijatelj koristi u svojoj vojnoj kampanji". Stoga ove optužbe protiv izraelske vojske teško da će biti moguće dokazati, a slično se predviđa i za nedavno pokrenutu istragu američkog ministarstva vanjskih poslova o tome je li Izrael prekršio tajni ugovor s SAD-om koristeći kazetne bombe u južnom Libanonu.

UN-ovo tijelo zaduženo za kontrolu upotrebe mina prijavilo je da su njihovi inspektori pronašli stotine neeksplodiranih bombi, mahom američke proizvodnje, na 249 lokacija južno od rijeke Litani, a pretpostavlja se da je ovo samo manji dio ukupnog broja bačenih kazetnih bombi, od kojih svaka može sadržavati i po nekoliko stotina manjih bombi.

Američki ured za kontrolu trgovine oružjem sada bi trebao istražiti je li Izrael ispravno obavijestio američke vlasti o upotrebi ovog oružja, no istraga isto tako nije javno najavljena, niti je izraelska ambasada u SAD-u o njoj javno progovorila. Neki kritičari smatraju, pak, da ova istraga neće dovesti do nikakvih američkih sankcija protiv Izraela, te da ju je Bushova administracija pokrenula samo zato da bi smirila brojne kritičare bezuvjetne podrške koju je američka vlada pružila izraelskim vojnim operacijama. Osim toga, nije sasvim jasno niti kakvu bi konkretnu akciju američka vlada mogla poduzeti protiv Izraela ukoliko bi zaključila da je ta zemlja ipak prekršila ugovor o kontroli trgovine oružjem iz 1970-ih godina, čiji cjelokupni sadržaj nikada nije ni objavljen. Zna se, međutim, da taj ugovor propisuje upotrebu kazetnog oružja "samo protiv organiziranih arapskih vojski i strogo definiranih vojnih ciljeva".

Moguća bi kazna mogla biti moratorij na prodaju kazetnih bombi Izraelu, što se jednom i dogodilo, i to nakon izraelskog napada na Libanon 1982. godine. Tada je, naime, administracija Ronalda Reagana donijela šestogodišnju zabranu prodaji takvog oružja Izraelu, no tek nakon žestokog pritiska američkog kongresa i dugotrajne istrage, za što danas, međutim, ima vrlo malo izgleda.

INDIJA

SVE MOĆNIJI MAOISTI

Indijske vlasti u ruralnim područjima zemlje suočene su sa sve moćnijim i aktivnijim maoističkim pobunjeničkim pokretom Naksalita. Pripadnici ove gerilske skupine, koji indijskim selom drmaju već desetak godina, u posljednje su vrijeme ojačali i proširili svoje djelovanje na deset od ukupno 28 indijskih država. U 165 općina osnovali su paralelne "narodne" vlade, a samo tijekom ove godine u obračunima Naksalita s državnim sigurnosnim snagama poginulo je oko 500 osoba, mahom civila.

Indijske vlasti protiv ovog se pokreta namjeravaju boriti ne samo jačanjem regularne vojske, već i sponzoriranjem drugih paravojnih skupina neprijateljski raspoloženih prema Naksalitima, no kritičari tvrde da su pravi uzroci njihovog uspjeha ruralna nerazvijenost i bijedno stanje ljudskih prava, što Naksaliti zdušno koriste kao temelj svoje propagande.

Sve raširenije prisustvo Naksalita u selima mnoge je ljude natjeralo da napuste svoje domove, pa su sad cijela pojedina sela praktički potpuno napuštena. S druge strane, u nekim su mjestima ovi gerilci među stanovništvom stekli brojne pristaše, jer im oni pomažu u rješavanju nekih životno bitnih pitanja. Primjerice, osnovali su paralelne sudove na kojima seljani mogu rješavati zemljišne i druge sporove, što je među lokalnim stanovništvom vrlo popularno, s obzirom na poslovično sporo indijsko pravosuđe. Ovi pobunjenici također sudjeluju u organizaciji brojnih protesta protiv vladinih odluka koje idu nauštrb stanovnika, primjerice, protiv rasta cijena hrane, a često i sakupljaju novac za otvaranje škola i organizaciju grupnih vjenčanja, te napadaju korumpirane lokalne funkcionare, zemljoposjednike i zelenaše. Naksaliti, naime, tvrde da se bore za uspostavu proleterske vladavine, te protiv pauperizacije indijske sirotinje u provinciji, kao i njihovih prisilnih preseljenja zbog industrijalizacije. Uz pomoć ove taktike uspjeli su znatno proširiti područje pod njihovom kontrolom, takozvanu "Kompaktnu revolucionarnu zonu", a krajnji im je cilj preuzeti kontrolu nad urbanim središtima i svrgnuti savezni parlament.

U posljednje vrijeme, međutim, njihove su akcije postale i izrazito nasilne, a u masovnim napadima deseci ljudi, što civila, što policije, budu ubijeni, dok brojni očevici tvrde da ovi gerilci imaju i dječju borbenu jedinicu. Indijske vlasti s njima se, pak, namjeravaju obračunati i naoružavanjem tisuća seljaka u kritičnim područjima, te odbijaju mogućnost da im omoguće sudjelovanje u vlasti, što se nedavno dogodilo s maoistima u Nepalu.

NEW ORLEANS: GODINU DANA NAKON APOKALIPTIČNOG URAGANA KATRINA

GRAD U MRAKU

Godinu dana nakon što je uragan Katrina poharao američku državu Louisianu i njezin nekoć najljepši grad New Orleans, to je područje podjednako devastirano kao netom nakon katastrofe, a kratkotrajna elementarna nepogoda, ma kako razorna bila, zbog nebrige vlasti prerasla je u socijalni problem s dugoročnim, dubokim posljedicama.

Američki mediji izvještavaju da je New Orleans još uvijek grad u mraku, jer osnovna infrastruktura nije obnovljena, srušene kuće i dalje trule, a napušteni automobili hrđaju, morska voda koju je donijela poplava, nafta i druge kemikalije uništile su većinu vegetacije, ulice su prepune smeća po kojemu prekopavaju psi i štakori, a ispod ruševina još su uvijek zatrpana tijela poginulih. Prema pisanju New York Timesa, populacija New Orleansa danas iznosi tek 171.000 stanovnika – kao i oko 1880-te godine, a budući da su najviše stradali siromašni i pripadnici radničke klase, koji su ujedno činili većinu stanovništva New Orleansa, pretpostavlja se da taj grad više nikada neće dosegnuti populaciju od 500.000 stanovnika, koliko ih je tamo živjelo prije uragana.

Prema statistikama Kongresnog istraživačkog centra, od oko 700.000 tisuća ljudi koji su ostali bez svojih domova, dvoje od petero su Afroamerikanci, a jedan od petero njih je siromašan, dok lokalne i federalne vlasti nisu učinile ništa da potaknu povratak upravo ovakvih ljudi. Na tragu uobičajene liberalne ekonomske politike, a bez ikakvih poticajnih socijalnih mjera, vlasti su dozvolile rast stanarina i cijena nekretnina, kao i rast poreza i osiguranja, a sve to skupa pripadnici nižih staleža sebi ne mogu priuštiti. John McIlwain iz Urbanističkog instituta u Washingtonu za ovo područje predviđa dramatične demografske promjene: "plavi ovratnici sve će teže i teže moći financijskih izdržati život ovdje, pa će s vremenom i iščeznuti; duž obale živjet će vrlo bogati ljudi, a dublje u unutrašnjosti naselit će se pripadnici radničke klase".

Do dana današnjeg nije izrađen nikakav sveobuhvatni plan za obnovu i vraćanje u život regije pogođene uraganom, a federalna vlada umjesto socijalnih mjera kojima bi pomogla povratak unesrećenih dozvolila je smanjenje plaća radnicima uključenima u obnovu, te dale poticaje građevinskim kompanijama i špekulantima. Magazin Newsweek službeni pristup obnovi pogođenih područja definirao je kao "šansu za južnjačke kompanije koje su vlasništvu Republikanskih donatora da zarade novce u New Orleansu".

U cijeloj regiji uništeno je čak 353.000 kuća i stanova, a za ponovnu izgradnju poplavom uništenih zgrada za siromašne vlada predviđa rok od najmanje tri godine. Sociolozi, pak, predviđaju da će ova kriza, koja je pogodila stotine tisuća ljudi, trajati još najmanje deset godina, a zasigurno će je pratiti masovni odlazak radničke klase u zapuštena područja unutrašnjosti. New Orleans je do prije ove katastrofe bio grad sa jednom od najjeftinijih cijena stanovanja i najboljom besplatnom zdravstvenom zaštitom, upravo zato da bi zadržao siromašne i starije stanovnike. Ironija je, pak, da je tom gradu danas najpotrebnija upravo takva radna snaga za obnovu razrušenih područja, no vlasti su je nebrigom po svemu sudeći zauvijek otjerale.

KANADSKI OTOK CAMPOBELLO

ODSJEČENI OD SVIJETA

Oko 1200 stanovnika kanadskoga otoka Campobello, do kojega se kopnenim putem dolazi preko mosta sa teritorija Sjedinjenih Država, našlo se u velikim problemima nakon što su američke vlasti pojačale pogranične kontrole i uvele obavezu pokazivanja putovnica za sve koji posjećuju otok. Najveći dio godine kratki je most koji spaja ovaj 15-ak kilometara dugačak kanadski otok s Lubecom u američkoj najsjevernijoj državi Maine, jedini način za otočane da se prebace na kopneni dio Kanade. To im je ujedno i jedini put da kupe benzin, odu u bolnicu ili u kino, za što im je dosad trebala samo osobna iskaznica, a često niti to, jer je granica uvelike bila samo virtualna.

Stanovnici Campobella i sjevernih predjela Mainea toliko su bili povezani, da su čak i vatrogasne službe jedne države priskakale u pomoć drugoj kada je to bilo nužno. Sada, međutim, a u manjoj mjeri još od terorističkih napada u SAD-u, otočani imaju sve više razloga osjećati se odsječenima od ostatka svijeta. Otok je, naime, poprilično nerazvijen, pa je po benzin, ili u malo veću "spizu" ipak potrebno potegnuti do kopna, bilo kanadskog, bilo američkog, a budući da ne postoji redovna trajektna linija koja bi otok povezivala s Kanadom tijekom cijele godine, otočani u svakom slučaju moraju prelaziti granicu. Od kraja ove godine, pak, svi turisti, stanovnici otoka, kao i svi kanadski poštari, prijevoznici, mehaničari i bilo koji drugi službenici koji budu imali nekog posla na Campobellu, tamo će moći doći isključivo uz pomoć putovnice.

Praktični problemi izazvani novom pograničnom politikom već su se počeli događati, pa su tako višesatni zastoji na graničnom prijelazu postali uobičajena pojava. Obrtnicima koji na otok dolaze nešto popraviti učestalo se pretresaju kutije s alatom, a jedan je otočanin nekoliko puta išao preko granice i nazad jer je sa sobom imao vreću pseće hrane od govedine, čiji je uvoz u Kanadi zabranjen zbog kravljeg ludila. Budući da je zaposlenost tijekom cijele godine vrlo rijetka pojava na Campobellu, a među takve sretnike spadaju jedino ribari, te da je turizam posljednjih pet godina u konstantnom padu, stanovnici se pribojavaju da bi ove mjere mogle dovesti do potpunog napuštanja otoka.

KALIFORNIJA: POLEMIKE POVODOM LEZBIJSKE SAPUNICE "THE L WORD"

PROMJENA SPOLA – IZDAJA?

U tradicionalno gay-friendly američkoj državi Kaliforniji lezbijska je sapunica "The L Word" izazvala brojne polemike, ne samo među osobama alternativnog seksualnog i rodnog identiteta na web stranicama i blogovima, već i u medijskim i akademskim krugovima. Kako izvještava New York Times, cijelu je diskusiju pokrenula pojava novog lika u spomenutoj sapunici, izvjesne Moire, koja je nedavno obznanila svoju namjeru da se podvrgne hormonskoj terapiji i operaciji promjene spola. Prema pisanju uglednog dnevnika, Moirina odluka u lezbijskim je krugovima doživjela brojne osude i pokrenula lavinu rasprava o pitanjima "rodne lojalnosti" i političkog identiteta.

Mnoge američke lezbijke promjenu spola doživljavaju kao izdaju vlastitog seksualnog opredjeljenja, a taj je revolt naročito došao do izražaja prilikom nedavnog lezbijskog glazbenog festivala, Michigan Womyn's Music Festival, na koji su bile pozvane samo "žene rođene kao žene koje žive kao žene", dok je transrodnim osobama obaju spolova bio zabranjen pristup. U San Franciscu, jedinom američkom gradu u kojemu poslodavci pokrivaju troškove operacija spola zaposlenicima, debata o tome je li promjena spola zapravo "prelazak na drugu stranu" zahvatila je sve pojedince i organizacije koje se bave pitanjima rodnog identiteta.

Pokret za promjenu spola u Americi do prije desetak godina mahom su vodili muškarci, a on se razvijao paralelno s revolucijom kirurgije ranih 1950-ih godina, kada je izvršena prva operacija promjene spola, muškarca u ženu. Među ženama se raširio relativno nedavno, također zahvaljujući daljnjem razvoju medicinske tehnologije, a neki tvrde i da je značajnu ulogu u popularizaciji i senzibilizaciji prema ovom pitanju imao i film "Boys Don't Cry" iz 1999. godine, snimljen prema istinitoj priči o ubojstvo mlade žene iz američke provincije koja je živjela kao muškarac. Službeni popisi stanovništva u pravilu ne vode evidenciju o broju transrodnih osoba, a takve osobe često ni ne žele prijaviti promjenu spola, no jedna europska studija, koju uvažavaju i relevantne američke institucije, tvrdi da u prosjeku na 11.000 muškaraca, te na 30.000 žena dolazi po jedna osoba koja je promijenila spol.

Što se, pak, tiče debata o značenju porasta broja operacija spola među lezbijkama, one se kreću od općenitih rasprava o pravima seksualnih manjina, pa do vrlo konkretnih, praktičnih problema koji proizlaze iz često nedefiniranih rodnih identiteta. Kate Kendall, direktorica Nacionalnog centra za prava lezbijki, smatra da je tvrdnja da lezbijski pokret na neki način gubi zbog učestalih promjena spola apsurdna, te da se na to pitanje treba gledati u kontekstu zajedničkog višeg cilja ostvarenja ljudskih prava svih seksualnih manjina. Psihoterapeuti koji rade s takvim osobama tvrde i da je ova pojava ponovno na površnu iznijela stare "ženske" strahove i dileme, poput onog da "žene nisu dovoljno dobre", te da žene promjenom spola mogu ostvariti neke dotad nedostupne "muške privilegije". Nemogućnost točnog definiranja trenutka kada neka osoba postaje osoba drugog spola povlači, pak, za sobom i neke konkretne, svakodnevne probleme, od korištenja javnih WC-a, pa do pohađanja istospolnih fakulteta, a ta će pitanja, zbog porasta broja transrodnih osoba, zasigurno postajati sve važnija.

Tena ERCEG