REZALIŠTE

EPILOG PROSVJEDA U TDR-u

UZALUDNOST POBUNE

Tako se, eto, završila borba četrdesetak radnika ugašene Tvornice duhana Zagreb: gazde iz rovinjske Tvornice duhana poručile su da će im isplatiti otpremnine ako se javno ispričaju zbog četveromjesečne blokade tvorničkih pogona u zagrebačkoj Jagićevoj ulici, ako se ograde od kolovođa bune i ako povuku sve svoje tužbe protiv moćnog TDR-a.

Rovinjski nikotinski gigant odlučio je, dakle, priuštiti si degutantnu proslavu pobjede nad skupinom radnika koje je država odignorirala i koje je grupica sindikalno-odvjetničkih ekshibicionista – predvođena sindikalnim liderom Marijem Ivekovićem i odvjetnikom Krešimirom Krsnikom – nimalo mudro vodila u bici s donedavnim poslodavcima: TDR se sad može iživljavati, jer na svojoj strani ima institucije sistema, a protiv sebe četrdesetak očajnika za koje nije teško pretpostaviti da nemaju izbora doli pljunuti na svoj četveromjesečni prosvjed i poljubiti prljavu ruku koja nudi milost.

Nemaju izbora zato što su se odjednom netragom izgubili svi oni njihovi dojučerašnji pravni i sindikalni zastupnici koji su prestali najavljivati nastavak radničke borbe, te sad samo gledaju kako da iz cijele priče iziđu sa što manje posljedica. Mario Iveković odjahat će na čelo novih radničkih poraza, TDR će – bez ičijih javnih osuda – uživati u radničkome samoponižavanju, a svi oni koji u ovoj zemlji žive od svoga rada već su zaprimili poruku o uzaludnosti pobune protiv divljeg kapitalizma i njegovih još primitivnijih protagonista: ono što se zbivalo u Jagićevoj ulici radničkoj će klasi ubuduće služiti kao opomena a ne kao uzor. Kad se proanaliziraju svi akteri ove priče, postaje jasno da drukčije, nažalost, i nije moglo biti.

I. ĐIKIĆ

ĐAPIĆEVE SPOMENIČKE MANIPULACIJE

ZIDANJE KULTURNE TAŠTINE

Osječki gradonačelnik Anto Đapić ustrajan je da se na središnjem gradskom trgu postavi spomenik Anti Starčeviću, a zbog upornosti kojom to čini, čak i po cijenu raskida vladajuće koalicije s Branimirom Glavašem, građani spomenik Starčeviću sve više doživljavaju kao spomenik u čast Ante (prezime mu znate).

Đapić je s priličnom rezignacijom odbacio sva tri nagrađena rada za spomenik Starčeviću, na natječaju koji je raspisalo osječko Gradsko poglavarstvo, protiveći se konceptualističkim rješenjima, a zagovarajući "realistični spomenik". Tako je upravo Đapić pozvao akademskog kipara Miru Vucu da izradi spomenik Starčeviću, vjerojatno ne znajući – s obzirom da je nakon tolikog izbivanja iz Osijeka u tom gradu nov – da je Vuco već imao jedan spomenik u Osijeku. Onaj, Veljku Vlahoviću, jednom od komunističkih funkcionara u bivšoj Jugoslaviji.

Vucin spomenik Vlahoviću u Osijeku je postavljen 1976. godine, dakle, prije točno tri desetljeća, a srušen početkom Domovinskog rata i od tada mu se gubi svaki trag. Posljednji put je viđen pred ateljeima osječkih likovnih umjetnika u Tvrđi, a gradom su kolale priče kako ga je dao izrezati jedan osječki kipar, kivan na Vucu, što mu je srušio sina na prijamnom ispitu na Likovnoj akademiji. Sudbinu Vucinog Vlahovića podijelio je još jedan njegov spomenik, onaj narodnom heroju Stjepanu Filipoviću koji je jedne lijepe ljetne noći 1991. raznesen eksplozivom nadomak Opuzena, na mjestu gdje je stajao.

Osječani koji pamte kako je Vuco izradio već jedan spomenik u Osijeku, sada se zalažu da se pronađe i iskoristi bronca nekadašnjeg spomenika Veljku Vlahoviću, te pretopi i prelije u spomenik Starčeviću. Tako bi se uštedjelo bar dio od predviđenih milijun kuna koliko Đapić, iz kase koju pune građani Osijeka, planira potrošiti za podizanje spomenika. Doduše, bronce neće biti dosta, jer je Đapić najavio kako će spomenik Starčeviću biti visok tri metra, što je prilično skromnije u odnosu na 1,80 metara koliko je otprilike bio visok Vlahović. No, bronce će dostajat barem do Starčevićevog struka.

Ima međutim i onih koji upozoravaju - s obzirom na lijepu tradiciju miniranja i uklanjanja spomenika u Osijeku – da bi izbor Vuce za autora spomenika Stračeviću, mogao biti prilično loš. Jedan njegov spomenik već je odletio u zrak, a drugi je srušen, pa vraga ne bi trebalo ponovno izazivati.

D. HEDL

DUBROVAČKE GOLFERSKE AMBICIJE

PLAN S PUNO RUPA

Dubrovačka razvojna priča koja vodi prema cjelogodišnjem turističkom poslovanju teško je zamisliva bez projekta golf terena na Srđu, jer bi se time bitno unaprijedila ponuda i privukla birana klijentela na području koje je sada potpuno neiskorišteno, često ima običaj reći gradonačelnica Dubravka Šuica (HDZ), uz gotovo redovitu poštapalicu da se sve to radi zbog boljitka dubrovačkog pučanstva. Pa je tako i u nove dubrovačke prostorne planove ušao "Golf park na Srđu" koji će se, umjesto na prethodno planiranih 100 hektara, prostirati na cijelih 310 hektara sred platoa naselja Bosanka i brda Srđ.

Tom je dubrovačkom mega-projektu jesenas potporu pružila i Vlada Ive Sanadera, na tzv. povijesnoj sjednici održanoj u palači Sponza, premijerovim obećanjem o davanju dijela državnog zemljišta u koncesiju, te sufinanciranjem gradnje komunalne infrastrukture za potrebe Golf parka.

Projekt golf parka je, dakle, razvojni i od "izuzetnog je značenja", ima punu potporu gradske i državne vlasti, pa je i razumljivo zanimanje javnosti za tako bitno unapređenje turističke ponude i stvaranje uvjeta za dovođenje birane klijentele.

S obzirom da je još 2003. godine Grad Dubrovnik s tvrtkom stanovitog Erwina Sommerfelda iz njemačkog Bad Homburga zaključio ugovor o zajedničkom interesu o ulaganju u Golf park na Srđu, novinarka Dubrovačkog vjesnika Dube Marjanović je gradskoj upravi, točnije dogradonačelniku Antunu Kisiću (HDZ) koji se "bavi projektom golfa" uputila nekoliko upita o tom povijesnom projektu. No, umjesto odgovora na pitanja, poput, kada su se i zašto njemački investitori povukli iz projekta vrijednog 80 milijuna eura, tko je sastavljao i u čije je ime zaključivao ugovore s vlasnicima zemljišta... novinarki su prijatelji aktualne gradske vlasti telefonom "preporučili" da ne otvara tu temu i o "nekim" vlasničkim promjenama u realizaciji projekta, usput joj obećavajući, je li, "buduće ekskluzive".

Govoriti, primjerice, o tome da u konkretnom slučaju gradske vlasti eklatantno krše zakonske odredbe o dostupnosti informacija je zaludan posao, no valja ga registrirati ako ni zbog čega drugog onda zato što nije prvi put da se vladajući pripadnici samozvanih pokretača Hrvatske u Dubrovniku tako bahato i oholo ponašaju prema novinarima. I usput pričaju kako oni, dakako, rade na dobrobit pučanstva i radi njegova boljitka što, eto, znatiželjna novinarka otežava postavljanjem "nedobronamjernih pitanja".

L. BRAILO

TOMISLAV MERČEP I JADRANKA KOSOR NA OBONJANU

DUBOKI OSJEĆAJI

U petak, 30. travnja 2004. godine, objavljena je vijest da je Jadranka Kosor, potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti primila Gordanu i Dušana Zec, "izrazila duboko suosjećanje zbog njihove obiteljske tragedije, te uručila odluku Vlade o dodjeli jednokratne novčane pomoći". Podsjetimo, "obiteljska tragedija" zbog koje je Jadranka Kosor toga nadnevka prosula pred Gordanu i Dušana svoju dnevnu dozu "dubokog suosjećanja" jest mučko ubojstvo njihovih roditelja Mihajla i Marije, te sestre Aleksandre počinjeno 1991. godine. Ubojstvo su priznali pripadnici tzv. Merčepove postrojbe, no zbog proceduralnih razloga ubojice nikada nisu kažnjene. Munib Suljić, jedan od istaknutih pripadnika te postrojbe, prije nekoliko dana umro je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, od posljedica teške bolesti, ostali su manje-više potonuli u građansku anonimnost...

U srijedu, 30. kolovoza, objavljena je vijest da je Jadranka Kosor treću godinu za redom otvorila Pete susrete djece hrvatskih branitelja na Obonjanu. Uz potpredsjednicu i ministricu, djecu su pozdravili lokalni dužnosnici, te Tomislav Merčep, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Nema informacija o tome je li dopredsjednica & ministrica i ovoga puta duboko suosjećala, s kim i zašto... Novine ne bilježe ni je li se, gledajući razdraganu dječicu, sjetila Gordane i Dušana, te je li o tome možda pričala s Merčepom. Ostaje nam samo nagađati.

V. MATIJANIĆ

TRGOVANJE LAŽNIM TABLICAMA

PRODAVANJE MAGLE ILI SIGURNOSTI?

"Budite sigurni na moru!", jedan je od slogana kojim se u Srbiji, posredno i besplatno, promovira hrvatski turizam. Naime, zbog iskustva nekih građana Srbije, koji su ljetujući na Jadranu ostali bez stakala na svojim automobilima ili s probušenim gumama, nekoliko se tamošnjih poduzetnika upustilo u biznis koji osigurava jednostavno postavljanje hrvatskih registracijskih pločica, preko originalnih, srpskih. Beogradska ili niška registracija, tako u tren oka, zahvaljujući "jakim italijanskim magnetima" postaje auto-tablica s oznakom Splita, Dubrovnika, Zagreba ili Rijeke.

Bar tako stoji u nekoliko malih oglasa, koji se posljednjih tjedana mogu naći u oglasnicima, poput Oglasnika kojeg izdaje najtiražniji beogradski list Večernje novosti. Samo ovoga mjeseca objavljeno je nekoliko takvih oglasa koji "na kućnu adresu" dostavljaju "auto tablice s hrvatskim registracijama", a narudžba je, osim telefonski, moguća i elektronskom poštom.

Čini se da je interes zaista ogroman jer je vlasnik jednog od telefona navedenog u Oglasniku Večernjih novosti Feralovom novinaru, koji se zanimao za cijenu i rokove isporuke, prilično očajan odgovorio kako mu telefon stalno zvoni, mada on s prodajom hrvatskih registracijskih pločica, kaže, nema apsolutno ništa. "Ne znam tko je i zašto dao moj broj u Oglasnik, ali telefon mi već danima stalno zvoni, a ja s tim poslom nemam nikakve veze", rekla je osoba uz čiji je telefonski broj u Oglasniku navedeno i ime Miloš.

Posve jednak odgovor Feralov je novinar dobio i od osobe uz čiji je telefonski broj navedeno ime Mira. Ona također tvrdi da s tim poslom nema nikakve veze i da je ljudi već danima zovu kako bi nabavili hrvatske tablice. Treći broj, također naveden u Oglasniku, bio je nedostupan, pa je moguće da je njegov vlasnik, kako bi se riješio zvonjave, jednostavno isključio svoj mobitel.

Sada se postavlja pitanje izrađuje li uopće netko u Srbiji hrvatske registracijske pločice, ili je u pitanju nečija neslana šala. No, bez obzira o čemu se radilo, vlasnici automobila u Hrvatskoj ipak će platiti ceh. Već je najavljeno kako je u pripremi izrada novih registracijskih pločica koje neće biti moguće krivotvoriti, a kao razlog jedne su novine navele navodnu poplavu lažnih tablica koje dolaze iz Srbije. Tako je bar nađen krivac za novi financijski udar na hrvatske građane, zbog čega bi, opet, ceh mogli platiti državljani Srbije kad s pravim tablicama na svojim automobilima dođu u Hrvatsku.

D. HEDL

NASTAVAK TRAKAVICE OKO "MAESTRALA"

KAD SE VLADI ŽURI

Dvomjesečna trakavica s prodajom većinskog paketa dionica dubrovačke tvrtke "Hoteli Maestral" završena je očekivano. Nakon pobune uposlenika, sindikata i branitelja iz "Hotela Maestral" koji su tražili zadržavanje kontrolnog paketa u radničkim ili rukama lokalne samouprave, te potpore koju su im u tome pružile gradska i županijska vlast, ali i predsjednik RH, Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju nije prihvatio niti jednu od sedam ponuda za privatizaciju te tvrtke.

Tim je povodom potpredsjednik Vlade RH i čelnik Upravnog odbora HFP-a Damir Polančec uz ostalo izjavio i da je novi natječaj nužan kako bi se "lokalna zajednica konsolidirala i uključila u proces privatizacije, jer za adekvatnu pripremu ovog puta nije bilo vremena". Pritom je komentare o prodajnoj cijeni pet hotela (početni iznos za većinski paket dionica bio je 72 milijuna kuna) ocijenio "nekorektnim".

Nije, dakle, bilo dovoljno vremena za tzv. adekvatnu pripremu, tvrdi Polančec, istovremeno previđajući da je Fond kojim on rukovodi natječaj za prodaju većinskog paketa raspisao bez znanja Uprave i Nadzornog odbora "Hotela Maestral", resornog Ministarstva turizma, te gradskih i županijskih vlasti. Pa će se, eto, HDZ-ova Vlada i njezin Fond sada sažaliti nad zahtjevima uposlenika te podrškom gradske i županijske vlasti dajući im šansu u novom natječaju kako bi se dotad "konsolidirali i uključili u proces privatizacije".

No, čini se da je famozna konsolidacija ponajprije potrebna Polančecu, koji je tijekom odbačenog natječaja uspio izjaviti da su "Hoteli Maestral skupina neobnovljenih hotela s dvije i tri zvjezdice". Činjenice, naime, govore da je riječ o tri obnovljena hotela s tri zvjezdice, jednom obnovljenom hotelu s četiri zvjezdice, i samo jednom neobnovljenom hotelu s dvije zvjezdice.

U posljednjih osam godina u tu je obnovu uloženo 120 milijuna kuna, čime je izravno demantirana još jedna Polančecova izjava, prema kojoj je "vrijednost hotela na natječaju realna". Činjenice opet govore da 44.000 metara četvornih građevinskog zemljišta, 50 tisuća kvadrata Park šume Petka i 26.000 metara četvornih na kojima se nalaze ti hoteli u Lapadu - smještajno gledajući, najturističkijem dijelu Dubrovnika - prema Polančecovoj "realnoj vrijednosti", u prosjeku vrijede 570 kuna po kvadratu. Inače, u tom dijelu Dubrovnika metar četvorni zemljišta cijeni se od 700 do 1000 eura, pa bi u tzv. konsolidacijskom razdoblju bilo dobro da Polančec i društvo iz Fonda potegnu na radni izlet kako bi, za početak, "on the face of the place" vidjeli gdje se tvrtka za skoru prodaju nalazi.

L. BRAILO

POLTRONI U HSP-u

PRAVAŠKA TRAVESTIJA

Od onih slavnih dana kada je organizirala HOS kao paravojsku, slala svinje preko Drine i zazivala Hrvatsku do Zemuna oslanjajući se na nauk stanovnika madridske "grobnice od zlata" Hrvatska stranka prava nikada nije bila tako živopisna kao danas. Prvo je Miroslav Rožić, predsjednik pravaškog Kluba zastupnika i prvi čovjek stranačke organizacije u Zagrebu kritizirao svojega šefa Antu Đapića da se okružio poltronima, pa su na Rožića graknuli svi iz Đapićeve blizine da bi, na koncu i sam Rožić dao pomirljivu (poltronsku?) izjavu po kojoj su se on i Đapić složili u svemu, ali će unatoč tome Rožić odstupiti s čela i Kluba i zagrebačke organizacije, a dobit će funkciju stranačkog glasnogovornika...

Unatoč tome, nejasnoće ostaju: ako se Đapić nije okružio poltronima, bilo je najlogičnije da Rožića otpremi iz stranke po hitnom postupku zbog širenja laži. Ako se, pak, okružio spomenutom vrstom višestaničnih organizama koji naročito uspijevaju u politici, onda ih je, nakon Rožićeve dobronamjerne kritike trebao rastjerati. Ako je, pak, suprotiva poltronima odlučio djelovati postupno, račanovski, onda nema nikakvog smisla da brbljavom Rožiću daje funkciju koja će mu omogućiti svakodnevno eksponiranje u medijima. Ako je Rožić rezigniran stanjem u stranci, onda je trebao istupiti iz nje, ili tražiti izvanredni stranački sabor i smjenu predsjednika...

Sve nabrojane opcije podrazumijevale bi dosljednu primjenu političkih principa kojih u valjda svim političkim strankama ima u minimalnim količinama, pa i u HSP-u koji, uostalom, vodi dokazani prepisivač i falsifikator. Poltronstvo je tamo još i najmanji grijeh.

V. MATIJANIĆ

KAKO ANDRIJA HEBRANG POMAŽE DURĐI ADLEŠIĆ

ZDRAVLJE PREKO VEZE

Ovih smo dana u paketu uz iscrpne vijesti o zdravstvenom stanju Đurđe Adlešić, potpredsjednice Hrvatskog sabora i predsjednice Hrvatske socijalno liberalne stranke, dobili informaciju da se za nju zauzeo i Andrija Hebrang, siva eminencija hrvatskog zdravstva. Naime, da bi dobroćudni tumor uspješno bio odstranjen s Đurđina mozga Hebrang je, informiraju novine, "osobno intervenirao" kod Josipa Paladina, vodećeg hrvatskog neurokirurga kojega je isti taj Hebrang prije dvije i pol godine smijenio s mjesta ravnatelja zagrebačkog Kliničkog bolničkog centra Rebro.

Hebrang je osoba bez koje nije bilo moguće zamisliti nijednu državnu intervenciju u zdravstvu od 1990. godine – s izuzetkom onih nešto manje od četiri godine vladavine Ivice Račana i njegove koalicije. Upravo, on, odgovoran za ovakvo zdravstvo kakvo imamo, otišao je u inozemstvo na liječenje kad je teško obolio i upravo on ovih dana privatnim kanalima pokušava osigurati uspješno i kvalitetno liječenje svojoj kolegici.

Poruka je sasvim jasna: da bi dobili vrhunsku medicinsku njegu morate biti pripadnik političke elite i morate potezati osobne veze. Što s ljudima koji nemaju telefonski broj vodećem hrvatskog neurokirurga? Bi li u obitelji Maškarin – obitelji dečka koji je u riječkoj bolnici tokom operacije slijepog crijeva ostao bez noge - danas bilo više sreće da su kojim slučajem poznavali Hebranga? Je li prijateljstvo s Hebrangom jedino rješenje za armiju nesretnih ljudi koji mjesecima u ambulantama hrvatskih bolnica čekaju na preglede?

Odgovore znamo, pa stoga poželimo Đurđi Adlešić brzo i uspješno liječenje, a Hebrangu brzo i uspješno udaljavanje od svih funkcija u hrvatskom zdravstvu. Zarad svih kojima treba liječenje, a nemaju veza.

V. MATIJANIĆ

SUKOB ZLATKA MARIĆA I TOMISLAVA KARAMARKA

ŠPIJUNSKO OTVARANJE

Zlatko Marić, vlasnik zagrebačke zaštitarske tvrtke "Sokol Marić", ovih se dana obratio nekolicini visokih državnih adresa s poprilično iscrpnom dokumentacijom o poslovnim aktivnostima Tomislava Karamarka, vršitelja dužnosti ravnatelja novouspostavljene Sigurnosno-obavještajne agencije: Marića je, naime, razbjesnila činjenica da firma Soboli, u kojoj Karamarko ima trideset posto vlasništva što je privremeno pohranjeno u Odvjetničkom uredu Bukovac, dobiva unosne poslove sigurnosnog konzaltinga od velikih državnih i privatnih poduzeća (INA, Sinaco, Zagrebačka banka...), to jest, iste te poslove ispred nosa odnosi njegovoj, Marićevoj, firmi.

Gazda Sokol Marića Karamarka optužuje da svoj nesumnjivi utjecaj ravnatelja moćne tajne službe koristi za namještanje poslova firmi Soboli koja, međutim, nema ljudskih potencijala za izvođenje dobivenih poslova – Soboli, naime, ima između tri i pet zaposlenih – pa onda angažira tzv. firme-podizvođače, dok Marićeva tvrtka – s više od tisuću radnika – ostaje praznih ruku.

Ako se ima u vidu da je Zlatko Marić bio sponzor prošle HDZ-ove predizborne kampanje i da dobro stoji u Banskim dvorima, i ako se zna da neki visokopozicionirani dužnosnici s kojima smo razgovarali smatraju da je Karamarko u klasičnom sukobu interesa, te da se državnim poslom može baviti jedino pod uvjetom da proda udjele u svojim trima tvrtkama, onda nije baš sasvim izvjesno da će sadašnji vršitelj dužnosti u narednih mjesec dana biti potvrđen za ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije. Karamarkova je nevolja pritom sadržana u ovome: ne bude li i dalje glavni špijun u državi, poslovi njegovih poduzeća neće cvjetati kao što cvjetaju u protekle dvije godine koliko je dotični na čelu POA-e, odnosno SOA-e.

I. ĐIKIĆ

NOGOMET I DRŽAVNI PRORAČUN

DVA VAŽNA IGRAČA S KLUPE

Na hrvatskom nogometnom tržištu ni milijun eura za jednog igrača nije više neki novac. Toliko je težila ovoga tjedna odbijena ponuda Dinama za srednjaka varaždinskog Varteksa Darija Jerteca, čiji vlasnici sada čekaju novu ponudu splitskog Hajduka, koji je za istog igrača u lipnju ove godine nudio milijun kuna i također bio odbijen. U međuvremenu je, doduše, Hajduk taj milijun potrošio na druga pojačanja (Musa, Balatinac, Bartolović), a kako barem još toliko upravo troši na sređivanje angažmana bivšeg kapetana državne reprezentacije Borisa Živkovića te povratnike iz inozemstva Juricu Vučka i Marija Carevića, pitanje je hoće li što ostati za Jerteca. No, mislilo se da je i Dinamova blagajna presušila, nakon što je zimus kupljen Brazilac Anderson za milijun dolara, a u lipnju dovedeni njemački reprezentativac Jens Nowotny, s težinom ugovora od tri milijuna eura, te Davor Vugrinec, čija godišnja gaža nije manja od milijun kuna. Ne čudi da pod dojmom ovakve platežne moći najvećih hrvatskih klubova u Varaždinu otvaraju još jedan krug dražbe za svog anonimnog "španera", ali pitanje je koliko je ovdje zapravo presudan samo novac.

Naime, i Dinamo i Hajduk trenutno vrte brojne i velike transfere novcima koje nisu sami zaradili. Njihovi milijuni pokriveni su sponzorskim ugovorima s gradskim i državnim poduzećima, koji su pak iskamčeni političkim diktatom. To ne kriju ni u Maksimiru - kada kažu da bi bez Bandića bili "goli kao pištolji" – a ni u Hajduku, čiji predsjednik Branko Grgić zahvalnost za brojne sponzorske ugovore s državnim poduzećima adresira na premijera Sanadera. Oni normalniji među upravljačima Dinama obijanje Bandićevih pragova pravdaju Sanaderovim zauzimanjem za splitske "bijele" i obratno – u Hajduku vazalski odnos s HDZ-om pravdaju neviđenom financijskom simbiozom glavnog grada i njegovih klubova. Stoga bi umjesto licitiranja oko Jerteca i sličnih, za džepove poreznih obveznika manje pogubno bilo da se Bandić i Sanader dogovore kome pripada pravo (na) prvenstva.

V. MARJANOVIĆ