Nerado se upuštam u polemike, pogotovo s kritičarima posve drugačijih svjetonazora od moga, ali me na to sile stručni i moralni poticaji. Magister Mirko Petrić, u svezi s mojim kritikama novih projekata stare splitske obale izjavljuje, u ovom tjedniku, neke sudove s kojima se ne mogu složiti, ni kao Splićanin, ni kao stručnjak. Da sam zaljubljen u ranije urbanističke i graditeljske vrednote starijega Splita, to priznajem, a volio bih kada bih i o novima mogao pohvalnije pisati.

Što se "vlastitih političkih stavova tiče", o tome ne želim raspravljati, ali se ni jednog svog koraka u daljoj i bližoj prošlosti ne moram stidjeti, a ako dotični želi, mogu mu ih uvjerljivo i dokazati.
 
U vezi s kritikom "razine primjerenosti vlastite stručnosti za rješavanje suvremenih zadataka urbane regeneracije", mogu ga podsjetiti da sam tijekom više od pedeset godina objavio dvije obimne knjige suvremenih urbanističkih problema, uglavnom Splita, u odnosu na tradicionalne vrednote ("Grad za čovjeka" i "Borba za grad") te stotinjak napisa u stručnim publikacijama i u dnevnom tisku, također povijesne, urbanističke i arhitektonske tematike.
 
Osuda mog "generacijskog šovinizma" je neobrazložena podvala.
 
Uvijek sam isticao da većinu Splićana (a pogotovo Bračana) tvore došljaci iz kontinentalnih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Ti su se došljaci tijekom nekoliko generacija potpuno suživjeli s ovim gradom i smatraju se isključivo Splićanima. Međutim, u doba moje mladosti Split je brojio oko 40 tisuća stanovnika, a danas preko 200 tisuća. Meni je shvatljivo da netko kome su još uvijek misli i srce u zavičaju rjeđe može osjetiti tradiciju ovoga starog grada, ali zato možda može i bolje osjetiti njegovu sadašnjost i budućnost. Postoji od pradavnih vremena nešto što se nazivalo "genius loci". O privrženosti dijela njegovih stanovnika tradiciji Splita najočitije svjedoči desetak knjiga o jučerašnjem i onom ranijem Splitu, što su ih Splićani "starije" generacije u posljednjih desetak godina napisali i objavili. Ne radi se, dakle, o nekakvom šovinizmu, nego o očitim demografskim činjenicama.
 
Ja bih od mladih generacija Splićana očekivao više zanimanja i zalaganja za bolju izgradnju i bolji život u novijim gradskim četvrtima, koje zapremaju tri četvrtine današnjega Splita, a kojima ni suvremeni urbanisti, arhitekti ni mjerodavni općinari ne pridonose koliko bi trebalo i kako bi trebalo. Ne može cijeli taj današnji prostrani i stanovništvom brojni Split usredotočiti svoj boravak, život, rekreaciju, promet i zabavu na splitskoj obali. Zašto se ne raspisuju regulacijski natječaji za nove četvrti, zašto se Žnjan ne projektira kao suvremena luka, šetnica i mjesto rekreacije? Zašto se moderne fontane, parkovi, šetnice i javni spomenici ne projektiraju i izvode u novim dijelovima grada? Ja se prvi za to zalažem.
 
Općinari tvrde da nema novaca za obnovu srušene fontane. A da li je bilo novaca za projekte i izvedbu rive, kojoj su bila nužna samo temeljita razumna uređenja. Zašto se nisu raspisali natječaji za projekte istočnog i zapadnog dijela splitske luke, koji su još urbanistički i graditeljski nedovoljno oblikovani?
 
Moj pristup nije "pasatistički", kako veli autor napisa, ali priznajem da jest "historicistički", kako veli, ako se pod tim pojmom shvaća poštivanje historije (pa i "historicističkog" stila 19. stoljeća, danas vrednovanog u cijelom kulturnom svijetu).
 
Što se natječaja za modernizaciju splitske obale tiče, ne ulazim više u to. Čudi me stav splitskih konzervatora, ali ne mogu shvatiti ni to da se od 250 splitskih arhitekata ni jedan nije prijavio za natječaj, a jedina dva splitska arhitekta, člana žirija, nisu prisustvovala odlučivanju.
 
Kritičareva usporedba obnove rive s obnovom Jelačićevog trga ne stoji, jer je posljednji tek dotjeran, ali u suštini nije izmijenjen (čak je i ranija fontana obnovljena - ali ne lasvegaska ili diznijevska, nego primjerena trgu i životu na njemu).
 
Konačno, da ne govorim preopćenito, kazat ću što me u praktičnoj opremi nove rive smeta (iako priznajem da drugi mogu imati i drugačija mišljenja).
 
Zapušteni asfaltni pod rive svakako zahtijeva obnovu, ali me nikako ne privlači pod od "tehnobetona"; usto na južnom dijelu raznobojan, obrađen sitotiskom s "različitim temama". To može biti atraktivno na nekoj suvremenoj izložbi, ali ne na tradicionalnoj rivi.
 
Ne privlače me ni nosači rasvjetnih tijela riješeni poput nekih vješala, mimo svih dosadašnjih oblika. Posebno mi je sumnjiva podna rasvjeta, a reflektorska rasvjeta nekih građevina pokazala je u Marmontovoj ulici i loše rezultate.
 
Namjeravana, urbanistički smiona, skalinada obale prema moru srećom je odbijena. Osobno mislim da splitskoj rivi treba barem donekle vratiti njezin pristanišni karakter, što bi je oživjelo.
 
Smatram da pristanišnim obalama, kao što je i splitska luka (a ne onim izrazito šetališnim) ne odgovaraju zemljani cvijetnjaci (pa čak ni s mediteranskom florom), a njih i inače pokosi svaka lebićada, nego eventualno kamene, glinene (pa ako treba i betonske) "žardinijere", velike, slobodno stojeće posude sa cvijećem ili grmljem.
 
Konačno, ne slažem se s hvaljenim novim klupama na rivi od letava na betonskim kubusima. Zašto tražiti "kruha svrh pogače", kada već imamo duž čitave splitske obale lijepe i praktične klupe, oblikom stare preko stotinu godina, a uvijek jednako udobne. Te gradske i vrtne klupe iz 19. stoljeća još nisu udobnošću nadmašene novim kreacijama. Dovoljno je pokušati sjesti na kamene blokove bez naslona u obnovljenom gradskom parku ili na jednako kamene na vrhu Marmontove ulice, da se požali za udobnim, iako "staromodnim", ali nikako ružnim starim klupama.
 
O urbanističkoj, spomeničkoj i skulptorskoj vrijednosti srušene splitske fontane neću ni govoriti, jer je to danas u ovome gradu uzaludno.

-- Duško Kečkemet

BUREK I FIRENZA
13. rujna, 2006.

Jednom zgodom, prilikom posjete Firenzi nesmotreno sam sjela za stolić na Piazzi della Signoria. Kad je stigao račun, shvatila sam zašto je kavana gotovo prazna: za isti iznos mogla sam kupiti cipele! U kafićima na Trgu svetog Marka u Veneciji nećete vidjeti niti jednog Talijana, jer svaki pošteni Mlečanin zna da je kava, pet ulica dalje od trga pet puta jeftinija. Cijene u dućanima također padaju recipročno udaljenosti od San Marca.

Novinari koji se svake godine ritualno zgražavaju nad cijenama pića na Stradunu, morali bi napokon shvatiti da je Dubrovnik u percepciji turista stao uz bok Venecije. Na takvim "turbo hit destinacijama" gosti uz kavu plaćaju i ambijent.
 
U divljini Kornata postoje restorani izdvojeni iz masovnog turizma jer do njih ne vodi cesta. Opremljeni su vezovima za luksuzne jahte i nema podataka da se klijentela žali na uistinu astronomske cijene. Naime, takvi restorani nisu ni predviđeni za goste koji bi u gumenom čamcu došli na burek.
 
Razumljivo je da se teškom mukom još uvijek izvlačimo iz komunizma u kom smo "svi bili jednaki, a naročito neki". Pa ipak i u tom i takvom komunizmu je cijena ručka u hotelu Palace bila viša nego u pajzlu na gumenjaku, dok u Esplanadu nitko nije došao trgnuti mirogojček. Socijalistički svjetonazor, međutim, tugaljivo odudara od čeških i ruskih jahti koje uplovljavaju u naše lučice.

-- Ingeborg Glušac, Zagreb