IGOR ŠTIKS: ELIJAHOVA STOLICA; FRAKTURA, ZAPREŠIĆ, 2006.

PRIČA KOJA PROŽDIRE

Štiksova, kako je sam naziva, "priča koja proždire svoje likove" govori o gotovo nevjerojatnim zbivanjima koja izmiču kontroli protagonista. Likovi romana definitivno nisu gospodari vlastite sudbine. Autorove ambicije nisu male, podrazumijevaju priču od egzistencijalnog značaja, zaplet razrađen prema obrascima iskušanima u zapadnoj kulturi. Sve je logično, objašnjeno, dorečeno, nema u ovoj prozi neurotičnosti možda očekivane s obzirom na teške ratne i poratne situacije koje tematizira. Višak dopadljivosti, pa i patetičnosti, zapravo ne smeta

"Do sada sam bio vješt zapisivač tuđih sudbina i lukav kompilator", zapisao je Richard Richter, glavni lik drugog romana Igora Štiksa. Richter je vrlo uspješan pisac na pragu pedesetih godina koji, nakon bračne kalvarije i usred spisateljske krize, iznenada otkriva tajnu svog podrijetla. U Beču, u stanu u kojem je odrastao, prilikom rušenja zida pronađe maleni sef a u njemu majčino pismo njegovom pravom ocu, sarajevskom Židovu Jakobu Schneideru. Potraga za ocem vodi ga u Sarajevo baš na početku rata 1992. godine. Roman se sastoji od Rukopisa Richarda Richtera i Epiloga, za čitatelja neočekivanog i zato intrigantnog, Richterova sarajevskog prevoditelja, mladog Ivora, kojemu je nesretni Richter oporučno ostavio svoj posljednji rukopis.

Siguran mamac

Richterov rukopis nastaje po povratku iz ratnog Sarajeva u Beč, kada napokon pohvata sve konce drame koje se zbivala u bečkom opozicijskom, antinacističkom kružoku godine 1941., kojem su pripadali njegovi roditelji, ali i kada shvati kakvu je novu obiteljsku dramu sam proizveo u Sarajevu 1992. uz golemu pomoć nesretnog spleta okolnosti. Richter dakle piše u trenutku kada je već odabrao samoubojstvo kao jedini izlaz, no stalno evocirajući vrijeme kada nije shvaćao u što se u Sarajevu upleo, otkrivajući naknadno znakove, nagovještaje, upozorenja, predbacujući si da je katastrofu možda mogao izbjeći. I dok nesretni Richter ostaje u neznanju dovoljno dugo da mu se dogodi istinska drama koja mu čitav njegov dotadašnji spisateljski rad učini smiješnim i nevažnim, čitatelj će ipak ubrzo pogoditi kakva to užasna, tragična zbivanja, koja pisac neprekidno najavljuje, zapravo slijede. Prije ili kasnije povezat će nagovještaje drame koja se Richteru dogodila u Sarajevu, usred potrage za pravim ocem, s aluzijama na Edipa, a kasnije i na Maxa Frischa i njegov roman "Homo Faber" i slavnu Schlöndorfovu ekranizaciju.

Roman je ambiciozan na dva, možda i nespojiva načina. Bavi se jednom od ključnih, tragičnih situacija ljudske sudbine, temom koja je svakome bliska i prepoznatljiva, i koja dira nepovredive zabrane koje čine samu osnovu civilizacije, a koja je istodobno nebrojeno puta obrađena. Nakon uspješnog prvijenca "Dvorac u Romagni", čak i prevedenog na svjetske jezike, koji je prije svega pokazao da mladi autor kani solidno uvježbati mornarske čvorove prije nego se otisne u narativnu plovidbu, "Elijahova stolica" djeluje kao ambiciozni ulazak u evropsku kulturu, na velika vrata. No istodobno, teme nepredvidivosti života i (nehotičnog) izazivanja tabua mogu biti siguran mamac za vrlo široku publiku, upravo kao što je Schlöndorfova ekranizacija Frischova romana lako mogla izmamiti gledateljske suze.

Štiksova, kako je sam naziva, "priča koja proždire svoje likove" govori dakle o gotovo nevjerojatnim zbivanjima koja izmiču kontroli protagonista. Likovi romana definitivno nisu gospodari vlastite sudbine. Autor gotovo školski preuzima klasične, antičke postupke i situacije, poput prepoznavanja oca Laerta i sina Odiseja, i poput susreta Edipa i proroka Tiresije, pri čemu starac Simon, koji u ovom romanu ima funkciju proroka, funkcionira kao osobito originalan, upečatljiv lik. Gotovo klasičan zaplet, čija nas razrada lako može podsjetiti čak i na Aristotelovu "Poetiku", spaja dva rata iz XX. stoljeća. Tragična obiteljska priča počinje u Beču 1941. godine, u opozicijskom kružoku, kada se apsolutno povjerenje i intimnost ljubavnika pokažu kobnima, opasnima, potpuno neprimjerenima nacističkom dobu, a još tragičnije završava u Sarajevu 1992. Štiksov roman uspijeva u svoju priču skrojenu prema arhetipskom obrascu uplesti mnogo toga: sudbine ratnih izbjeglica, iskustvo Beča i Pariza, ratne djece koja tragaju za tajnom svojeg podrijetla, zatim i milje stranih novinara, okorjelih ratnih reportera, koji fabriciraju visokotiražna pojednostavljenja a ne uspijevaju se upustiti u osobnu prosudbu stanja. I dakako, potraga za tajnom vlastitog identiteta istodobno je i potraga za mjestom koje je moguće osjećati svojim, za gradom koji je domovina, s onu stranu nacionalističkih isključivosti.

Posveta gradu

Opsjednut svojom osobnom pričom i tajnom rođenja, Richter se vezuje za grad i žali što ga nije bolje upoznao. Roman je snažna emotivna posveta gradu u kojemu usred "povremene paljbe" ne zamire ni kozmopolitski duh ni građanska svijest. Richter svoje sarajevske dane provodi "gluh za stvarnost, s onu stranu straha od rata i smrti". U miljeu mladih, kreativnih ljudi, koji odbijaju etnička svrstavanja, Richer upoznaje ljubav i prijateljstvo. U malo idealiziranoj, i malo knjiškoj maniri, veza između Alme i Richtera počinje salonskom diskusijom o granicama racionalnog europskog homo fabera.

Salonskim razgovorom počinje i Richterovo upoznavanje sa zagonetnim Simonom, koji mu iznosi svoja razmišljanja o bolesti modernoga doba koja uništava gradove-svjetove, suvremene Babilone, kakvo je i Sarajevo. U sinagogi, gdje će upoznati Simona, i gdje u knjizi sarajevskih Židova stradalih u 2. svjetskom ratu traži ime svog oca, Richter slučajno sjedne u Elijahovu stolicu, stolicu za obrezivanje. Stolicu koja dakle osigurava etničku obilježenost, onu istu koja je otvarala mogućnost izdaje u doba nacizma, izdaje koja je uostalom odredila tragičnu sudbinu Richterove obitelji.

Dvije izdaje koje označavaju početak i kraj romana zapravo su dvije zabune. Kao što je stari Schneider čitavog života vjerovao da ga je nacistima izdala Paula, Richardova mati, tako je i Ivor, Richterov sarajevski prevoditelj, piščev iznenadni odlazak doživio kao okrutnu izdaju, razlog za srdžbu a zatim i prezir. Odnos između pedesetogodišnjeg pisca, donedavno "lukavog kompilatora", a onda iznenada glavnog protagonista životne drame, i mladog Ivora, s literarnim ambicijama koje mu se usred rata odjednom čine zastarjelima, i "smušenih ljevičarskih usmjerenja", čini mi se najintrigantnijim odnosom u romanu. Richter je stalno podržavao Ivora, vjerujući u njegov talent, a Ivoru je tek Richterov rukopis prava literarna inicijacija. Spoznaja da Richter nije izdao svoje sarajevske prijatelje iz nekakvog intelektualističkog hira kao i rukopis koji otkriva pojedinosti Richterove drame pravi su poticaj Ivoru, koji na koncu u Beču završava istražiti ono za što Richter više nije imao snage. I zatim, "mukotrpno", "pazeći na svaku riječ, svaki zarez", Ivor, baš kao i Igor, uz pomoć Richterova rukopisa, "uči zanat pisca".

Zanat kao tema

Zanat pisca jedna je od bitnih tema romana: pisanje se ovdje nipošto ne želi svesti na "dovitljivo pripovijedanje". Ivorove, Igorove, to jest Štiksove ambicije nisu male, podrazumijevaju priču od egzistencijalnog značaja, zaplet razrađen prema obrascima iskušanima u zapadnoj kulturi. Sve je logično, objašnjeno, dorečeno, nema u ovoj prozi neurotičnosti možda očekivane s obzirom na teške ratne i poratne situacije koje tematizira. Višak dopadljivosti, pa i patetičnosti, zapravo ne smeta.

S unutrašnjim svjetovima Richarda, starog Schneidera, Bečanke Ingrid koja čuva tek na kraju otkrivenu tajnu, pa i same Alme, Ivor, to jest Igor, zapravo uspješno izlazi na kraj. Možda i previše uspješno, kao što je i samo pripovijedanje na trenutke previše tečno. "Elijahova stolica" roman je kojem bi bilo teško uputiti prigovore, premda je malo neočekivano to što u tekstu nema nejasnih, neobjašnjenih mjesta, praznina ili dvosmislenosti koje bi mogle potaknuti na još jedno čitanje.

________________________________