Poštovani,

U zadnjem broju mog omiljenog lista u rubrici “Rezalište” osvanulo je i moje ime u uratku cijenjenog novinara V. Matijanića (“Spomenik neprijatelju”). Vlado je, kako to on samo zna, sjajno uočio nakaradan odnos nekada i danas spram velikom M. Smoji. No čitanjem teksta, neupućen neko može lako konstatirati da su dva spomenuta lika (Krželj, Tešija) ustvari isto lice koje pokušava steći neke poene preko M. Smoje. Pa zato želim iznijeti neke detalje koji će, nadam se, pojasniti moju ulogu nevinosti u iznijetom.
 
A. Tešija nije pripadao godinama različitim liberalnim strankama već je pristupio LS-u velikog V. Gotovca 1998., a samim tim znači da do tog datuma politički nije bio aktivan. I ta moja politička aktivnost do 2003. godine bila je beznačajna jer osim pukog člana nešto važnije nisam obnašao. I poslije prodaje LS-a (Buličić-Kramarić), Vlado zna da sam ostao u istoj stranci, dodavši samo D(LS). Tim podatkom jest vidljivo da nisam mogao bitno utjecati na liberalnu vladavinu Splitom pa da mi se na pleća ne može natovariti nevolje koje su Smoji nanesene.
 
Ja sam Smoju upoznao u mojoj i njegovoj Slobodnoj Dalmaciji, sretali smo se diljem Dalmacije, po splitskoj Rivi, u Dalmatinskoj zagori, na Matejušci i kaletama geta gdje živim. Ja sam zadnji stanovnik Splita komu se može natovariti mržnja i neljudski odnos prema Smoji. No, potrebno je istaknuti da sam zajedno sa mojim liberalima pokrenuo ideju da se tom našem velikanu postavi bista na Matejušci. Prije i poslije mene to nikomu nije ni palo na pamet. Danas je Matejuška, našom zaslugom, uređena. Barem onaj dio koji pripada gradu. Danas je našom zaslugom sasvim izvjesno da će u parku na Matejušci osvanuti spomenik našem Smoji. Ja nisam policajac da bih utvrđivao tko je i koliko naudio Smoji, ma sam prihvatio gostovanje na Radio Splitu kako bih svoju ideju što prije realizirao. Prihvatio sam gostovanje na istom radiju sa društvom: Podrug, Jerkov i Krstulović (kod njih Smoje nije ni među 200 zaslužnika za spomenik) opet s istim ciljem kako bi se taj plemeniti naum ostvario.
 
Pokrenuo sam potpisivanje peticije za spomenik, 2004. godine, i samo u roku tri dana (po par sati) prikupili smo 1500 potpisa. Potom smo iskamčili obećanje od tada aktualne vlasti u Splitu da će se taj naš zahtjev i realizirati. Naručena je izrada spomenika kod, također, velikog umjetnika i Splićanina V. Lipovca. No, nažalost, bolest nam ga je otela i ostala je samo ideja u gipsu. I opet smo javno zapitali gradsku vlast (u međuvremenu se promijenila) što je s našim zahtjevom.
 
Nova vlast je odlučno rekla - ne. Ostalo nam je da ponovo pokrenemo potpisivanje peticije te smo u samo jedan i po sat na Matejušci dobili 300 potpisa. Iskoristio sam poziv sa Radio Splita da učestvujem u radio referendumu te sam i tu dobio stopostotnu podršku građana. Iskoristit ću svaki poziv medija kako bih ostvarenju ove ideje bio što bliže.
 
I konačno možemo "odahnuti" jer politička grupa koja vlada Splitom a koja je posudila ime svoje stranke baš od Smoje ("Velo misto"), odlučila je da će o svom trošku izraditi spomenik, a sa političkom moći koju ima kroz Gradsko vijeće će tu ideju i realizirati.
 
Tim činom je naš posao završen no moram reći da ostaje tuga i da nije onako kako smo htjeli i kako je moralo biti.
 
Na Matejušci će osvanuti privatni spomenik i mnogi Smojini poštovaoci će se osjećati nelagodno spoznajom da se grad ipak nije odužio svom velikanu na primjeren način. Grad je trebao financirati i postaviti taj spomenik, jer gradski proračun je proračun nas građana Splita i sasvim je sigurno da je taj novac čist.
 
A Smojin život je bio pošten i izuzetno čist.

-- Ante Tešija, predsjednik DLS-a

OPORTUNIZMOM DO ROPSTVA
2. studenoga, 2006.

Prvi hrvatski predsjednik u ime države i jedinstva nametao se iznad i izvan svega. Dakle, u ime onih ideja koje su oduvijek utvrđene kao diktatorske odskočnice. Sve one koji su bilo što kritički kazivali o takvom vladanju označavani su kao izdajice, kao oni koji su protiv države i protiv sloge. U takvoj državi jedinstva, narod se morao odreći svih onih ideja i pobuda koje jedno drugo pouzdanije i odgovornije jedinstvo ne bi dovelo u pitanje.

Država jest stvorena, no stvorena je država diktature u kojoj je predsjednik svoju stečenu superiornost i poziciju održavao tutorstvom i silom. Da je poživio duže, za svoga života vjerojatno ne bi bio srušen. Njegovom smrću rodila se nada u jednu bolju, slobodniju, demokratičniju Hrvatsku. No, je li tome tako??
 
Prvi cilj, stvaranje države, jest ostvaren, no konačni cilj, ostvarenje slobodarskog sustava koji je preduvjet za blagostanje i sreću naroda, još nije ostvaren. Nije ostvaren, jer u Hrvatskoj gotovo da i nema slobodarskih snaga. Svi koji su nekada služili predsjedniku, danas su našli nove gospodare i njima služe.
 
To potvrđuje pravilo da se snage koje u sebi nose ideju slobode ne rađaju iz diktature i totalitarizma. Iz takvih sustava rađaju se i takve snage. Primjer tome je SDP koji, iznjedren iz jednog komunističko-totalitarnog sustava, došavši na vlast nije imao onu snagu koja bi mogla izbrisati i uništiti povijesnu i naslijeđenu diktaturu i totalitarizam. Novi HDZ pokušava, no vidljivo je da u sebi nema onih razvijenih snaga koje bi potpuno odbacile totalitarne sklonosti naslijeđene iz Tuđmanovog doba.
 
I jedni i drugi, ne samo da još nisu usvojili ideju hrvatske slobode kao apsolutnu ideju hrvatske politike u onakvom općem smislu kako je to usvojeno u svim slobodnim narodima, nego se snažno odupiru onima koji takve ideje propagiraju.
 
Pitanje je da li je i sam narod dozrio do tog stupnja u kojem je pleme spremno i odlučno zbaciti gospodare. Nosi li u sebi ideju slobode i, ako nosi, je li toliko dozrio da ta njegova ideja i politička ideja gospodara kao dvije različite ideje ne mogu više zajedno.

-- Mirko Omrčen