JURICA PAVIČIĆ: "CRVENKAPICA", VBZ, ZAGREB, 2006.

LIGA ZA BORBU PROTIV STILA

Problem je ovog romana u tome što nije uspio spojiti sve ono što je pokušao: detektirati glavne i tipične tranzicijske probleme, psihološki razraditi i motivirati likove, opisati crnu atmosferu društva u kojem su ljudska solidarnost i moralne vrijednosti iščeznule, a etička pitanja više se ni ne postavljaju. Roman se doima neredigiranim, nezgrapnih je formulacija doista previše. Ipak, "Crvenkapica" je napeto i vješto strukturirano štivo za trenutke dokolice

Nakon prošlogodišnjeg romana "Kuća njene majke", bljedunjavog izleta u žanr obiteljske priče s elementima melodrame, Jurica Pavičić vratio se trileru, žanru u kojem njegov smisao za suvislo pripovijedanje napete priče više dolazi do izražaja. "Crvenkapica" bi mogla obnoviti, vjerujem, poljuljano povjerenje publike, to jest onih koji su pročitali "Kuću njene majke", prema ovom piscu, tim više što, čini mi se, doista postoji određena glad čitatelja upravo za domaćim trilerom, žanrom koji s lakoćom ostvaruje socijalnu autentičnost, i poprima značajke socijalnog romana.

Autorov četvrti triler bizarnog naslova ne upušta se, što je dakako očekivano, u složenija poigravanja sa žanrom bajke, nego posuđuje tek glavne likove, odnose među njima i osnovne situacije.

Za razliku od šarmantne djevojčice s košaricom iz bajke, Mare je neugledna provincijalka iz neimenovanog mjesta u blizini Jadranske magistrale, koja putuje staroj teti u Zagreb, kojoj će u znak zahvalnosti za vezu s liječnicima uručiti torbu s namirnicama iz kućne radinosti njezine oboljele majke. Majka je jedan od autentičnijih likova u romanu: naporna je, nepodnošljive naravi, a njezina pozicija moći u tradicionalističkoj južnjačkoj obitelji uvjerljivo je prikazana. Puna je raznovrsnih savjeta, ali zaboravlja na onaj koji je u bajci ključan, "ako sretneš putem bilo kakvog neznanca, nemoj razgovarati s njim". Mare, pretjerano naivna i prostodušna, stiže u veliki grad potpuno nepripremljena za iskušenja koja slijede. Već u autobusu susretljivi starac ukrade joj stotinu pedeset kuna, usput ostavivši na nju odličan dojam.

U Zagrebu, doista kao u kakvoj opasnoj, mračnoj šumi, Mare tako ostaje bez novca, premorena i prevarena, s teškom torbom iz koje kaplje zaleđena riba koja se počinje otapati, inače zamotana u najlonske vrećice. Luta ulicama u kojima susreće prosjake, džepare, slike tranzicijskog grabeža, ali i hladne, distancirane ljude koji neljubazno odgovaraju na njezine upite. Marino tumaranje neprijateljskim krajolikom tranzicijskog velegrada tek je uvertira u krvave događaje koji slijede.

Iskvarene žrtve

Dosadašnji autorovi trileri otvoreno i učestalo upućivali su na političke dimenzije priče, amnestirajući donekle "malog čovjeka", pa bio on i ubojica. Ovoga puta priča se zbiva isključivo na razini običnih ljudi. Primjerice, u romanu "Nedjeljni prijatelj" u zlodjela su bili upleteni pojedinci iz vrha vlasti, a sitni lopovi bili su tek izmanipulirani izvršitelji zločina. U "Crvenkapici", pojedinci su ponovno prikazani kao žrtve sustava, no sada su već posve iskvareni, i zaboravljeno je što je do toga dovelo. "Crvenkapica" je priča o običnim ljudima i socijalnom stanju koje pridonosi njihovoj preobrazbi u zločince. Ujedno je i priča o nekažnjenom zločinu, i zločincu koji čak uspijeva artikulirati pseudo opravdanje zla.

Likovi su tipični izdanci mračnog socijalnog trenutka. Odnosi među pojedincima su ledeni, obilježeni jedino sebičnošću. Nesnošljivost i kalkulacije određuju odnos između dvije sestre, zagrebačkog odvojka južnjačke obitelji. Odnos između taksista i njegove lijepe, trudne supruge zasjenjen je njegovim tajnim dugovima. Prikazujući socijalni i psihološki mrak, roman na trenutke poprima značajke noirovskog trilera, no autorov reduciran pa i nezgrapan izričaj ne uspijeva uvjerljivo dočarati mračnu atmosferu.

Primjedba koju bismo mogli uputiti svim Pavičićevim romanima je odsustvo upečatljivih protagonista, tipiziranost likova, koji su definirani isključivo u odnosu prema socijalnoj zbilji, do te mjere da se tjeskoban i mučan društveni trenutak činio glavnim protagonistom romana. Ovoga puta nije baš sasvim tako: vitalna starica Olga kojoj Mare nosi torbu s darovima zanimljiv je lik. Marina majka, premda tek skiciran, sporedan lik, uvjerljiva je i duhovito opisana kao tipična predstavnica tradicionalističke južnjačke obitelji. Mare je neobična glavna junakinja i dvije transformacije koje doživljuje nisu baš uvjerljivo prikazane. Ona je sušta suprotnost svim ostalim likovima u romanu, puna suosjećanja za druge, tolerantna, ali i mazohistički pokorna svojoj majci. Izaziva samo prezir – to jest, kako autor piše, prijezir - upravo svih koji ju poznaju ili susreću, konobara, taksista, čak i tete Olge.

Problem je ovog romana u tome što nije uspio spojiti sve ono što je pokušao: detektirati glavne i tipične tranzicijske probleme, psihološki razraditi i motivirati likove, opisati crnu atmosferu društva u kojem su ljudska solidarnost i moralne vrijednosti iščeznule, a etička pitanja više se ni ne postavljaju.

Sjever i jug

Odnos sjevera i juga u ovom se romanu prikazuje u suprotnosti s vladajućim stereotipima. U evropskoj je kulturi uobičajena slika juga kao opasnog kraja. No, ulogu velike, mračne šume ovoga puta igra veliki grad na sjeveru; a nakon što se riješila zločestog vuka, junakinja se uspijeva skrasiti na jugu, vrativši se u zavičaj. Tamo je čak čeka, izgleda, svijetla budućnost, jer, optimistično i lokalpatriotski sugerira pisac, i jug se izgleda mijenja ili može promijeniti, zajedno s junakinjom.

Na početku romana, jug je prikazan kao zaostao kraj religioznih ljudi i tradicionalističkih odnosa među generacijama. Iz perspektive stare Olge, Mare je majci "poslušna i odana do debilnosti". Na sjeveru, u velikom gradu u koji se doselio dio južnjačke obitelji, Olga je stekla svoju samosvijest, ali i agnostičku skepsu, i također, kako grubo i gotovo vulgarno kaže pisac, "uzela crvenu knjižicu" i "vjerovala u budućnost u kojoj neće biti cura kao Mare". Obrazovana, samostalna Olga ne može se načuditi konzervativnosti, zatupljenosti, bogobojaznosti svoje nećakinje. No djevojku, kako ćemo vidjeti, neće trebati dugo nagovarati da prilično radikalno odbaci okove koje joj je odgoj nametao, toliko radikalno da rasplet romana gotovo da podsjeća na ono kada Crvenkapica i bakica izađu iz utrobe strašnog vuka malo umorne, ali sretne što su spašene. Samo što bajci takva rješenja ipak bolje pristaju.

Odnos mladih i starih je leitmotiv romana, motiv kojim uostalom roman i završava. Efektno skiciran odnos Mare i njezine majke dopunjuju ostali odnosi starih i mladih: Olge i Mare, taksista i bogatih bakica koje iskorištava, starca iz autobusa i njegove ne znamo da li kćeri ili unuke s kojom nema više nikakvih kontakata, ali se ipak hvali njezinom slikom koju nosi u novčaniku, i naposljetku taksistove udovice Sandre i njezine bebe. U ciničnoj, no svakako efektnoj završnici, jedini preostali ljudski osjećaj, nakon izgubljenog poštenja, ostaje tek ljubav prema svojima, prema mlađima, djeci, na kojima svijet, kao da sugerira jedna od junakinja, ipak ostaje, pa ta utjeha nadilazi sve što se dogodilo i što se može dogoditi, čak i ako dotični potomci, da bi preživjeli, počine zločin, pa čak i ako ostanu nekažnjeni.

Cinizmu završetka pridonosi i primjesa "urbanog rasizma", jer osoba koja ubojstvo savršeno isplanira moralne će dvojbe zbog mogućnosti da lažno optuženi završi u zatvoru otkloniti čim u novinama ugleda njegove privatne fotografije koje prikazuju njegovu pripitu i razularenu rodbinu, predstavnike primitivne većine. Nema nevinih, kao da poručuje pisac, čini se da mu je jako stalo i ovim romanom polemizirati s uvriježenim stereotipnim podjelama na sjever i jug, doživljujući ih kao pogrešna i pojednostavljena gledišta.

Da je autor više ustrajao na atmosferi noirovskog trilera, zagonetne promjene likova, to jest glavne junakinje, bile bi čitatelju prihvatljivije, ali crna atmosfera ne prožima čitav roman, više je tek naznačena. Autoru je izgleda više stalo do toga da romansira tipične tranzicijske drame, a u takvom tipu trilera, koji se približava socijalnom romanu, očekuju se ipak psihološki motivirani karakteri. Pavičićev triler nije uspio pomiriti oprečne autorske namjere koje su u njemu naznačene.

Forsiranje banalnosti

Triler svakako ne zahtijeva ušminkan stil, ali kulturno pisanje bilo bi dobrodošlo. Namjerno forsiranje banalnosti u maniri jednoga Inga Schulzea moglo bi biti dojmljivo, ali nije dosljedno provedeno, a k tome ne dolazi do izražaja zbog brojnih nezgrapnih formulacija, zbog kojih se i te možda namjerne banalnosti doimaju tek kao dio općeg jezično-stilskog nemara. Zato, kada naiđemo na opis wc školjke ("Mlaz vode zbrisao je nečistoću i ponirući nestao u grotlu"), ili pri kraju romana, na opis kolodvorskih toaletnih prostorija, jednostavno nismo sigurni je li riječ o forsiranju banalnosti ili bezvezariji koju se moglo i precrtati.

Autorova je nakana pisati jezikom svakodnevne komunikacije, koji lako apsorbira dijalektalne izraze, istrošene metafore, najraznovrsnije kolokvijalne fraze koje se u nekom trenutku mogu učiniti prikladnima. U takvom tipu diskursa neobično je naići na jezično-pravopisno čistunstvo, poput riječi "prijezir", koja bi bila očekivana u nekom arhaičnijem, tradicionalnijem tipu literarnog teksta.

Primjeri nemuštog stila su nespretna ponavljanja, primjerice "nasmiješio se ugašenim smiješkom", pleonazmi, primjerice torba koja ostavlja "vlažnu lokvicu", ne baš uspjele slike, primjerice: "Ono manje glamurozno bio je Verin stas: rekao bi čovjek da svoju sestru Vera može pojesti za užinu" ili čudne, pretpostavljam, metafore: "Uzroci su imali svoje posljedice, posljedice pak svoje posljedice, u točnom i razložnom plesu koji je vodio predviđenom cilju." Jedna se boljka ponavlja u Pavičićevim romanima: kada mu se svidi neki izraz ili postupak, uporno ga ponavlja bez mjere i razloga, ovoga puta tako je s opisivanjem obrva njegovih junaka. Saznajemo tako da pojedini likovi imaju "pravilno iscrtane obrve", "čupave obrve", "fino nadsvođene obrve", "ptičje obrve", "oči svijetle, ali nadsvođene tamnim, orijentalnim obrvama", zatim se opet spominju "tamne obrve" istog junaka, i opet njegove "zavodničke oči, i tamne obrve koje su ih ljupko nadsvodile" – što bi to trebalo predstavljati, upute za casting?

Oponašanje filmskog pripovijedanja uspješno funkcionira, ali na trenutke potiče pitanje da li se radi o literarnom postupku ili prečici do budućeg filmskog scenarija. Dinamičnost narativnih situacija, efektni dijalozi i spretno organizirano pripovijedanje, koje naizmjence prati kretanje Olge, Mare i taksista, svakako pridonosi tome da s lakoćom možemo zamisliti prenošenje ovog romana u filmski jezik.

Slabosti su romana u prvom redu na stilskoj razini. Roman se doima neredigiranim, nezgrapnih je formulacija doista previše. Ipak, "Crvenkapica" je napeto i vješto strukturirano štivo za trenutke dokolice.

Gordana CRNKOVIĆ

NEDŽMA: "BADEM", OCEANMORE, ZAGREB, 2006.

IZMEĐU SPERME I MOLITVE

Način na koji je knjiga napisana, put kojim se "odvojila" od tematiziranja ženskih nesloboda i zaputila priči o ljubavi i senzualnosti, pijedestiraju je na nivo koji ju uistinu čini ravnom nekim nenadmašnim knjigama toga "žanra", poput "Ljubavnika" Margarete Duras

Autorica, koja svoj identitet sakriva iza pseudonima "Nedžma", u prologu ove knjige lijepo "definira" njen put i smisao – "ova priča pripovijeda ponajviše o duši i puti. O ljubavi koja izriče svoje ime, često okrutno, neopterećena nikakvim moralom osim onim srca". Malo dalje, autorica kaže da slijede reci u kojima se "prepleću sperma i molitva", da je svojim pisanjem "pokušala srušiti zidove koji danas dijele nebesko od zemaljskog, tijelo od duše, mistiku od erotike".

Nedžma je autorica koja porijeklom pripada nekoj od zemalja Magreba. Njen je roman "Badem", dijelom vjerojatno autobiografski, pisan ispovjednim tonom, već zabilježio uspjeh u "zapadnim zemljama". Roman tematizira intiman život mlade žene, pripadnice arapskog, muslimanskog svijeta i kulture, njeno odupiranje ropstvu u koje je gura tradicija, odupiranje tome da postane "mumija praznih očiju", i bijeg u slobodu. Roman je našem, površnom kapitalističkom svijetu, atraktivan zbog dva momenta – govori o islamskome svijetu, i to iz ženskog rakursa, i pripada onome što se može nazvati "iznimno erotiziranim štivom". No, ovaj roman svoj uspjeh može opravdati i nečim drugim – riječ je o tekstu pisanom kao da dolazi iz nekog "drugog svijeta". Taj "drugi svijet" može biti odsjaj pripadnosti drugoj kulturi, ili je on naprosto odbljesak autorske individualnosti, odluke da se u načinu izražavanja, stilu, bude vjeran sebi, a ne trendovima i "uobičajenim horizontima očekivanja".
 
Uistinu, autorica već u prologu knjige kaže da joj se živo "fućka za sve" - za Kartagu, kao i za Rim, za Istok i Zapad, za Galileja, za Jeruzalem, za Alberta Camusa, za Sankt Peterburg, za Apollinairea itd., zaključivši kako je "odlučila pisati slobodno, bistre glave i drhtava spolovila".
 
Osobodivši se bremena tradicije i veličina kojima bi se trebala "klanjati", Nedžmin stil ipak duguje više "starinskim piscima" nego onim suvremenim – njegova izravnost, neuvijenost, jednostavnost, odlučnost da se govori o ljudskim primarnostima, o stvarima koje se mogu nazvati "arhetipskima", čine je bližom klasicima erotske literature i literature uopće, osobito ako se uzme u obzir i sama tradicija arapskog svijeta u kojem je slobodan govor o ljubavi i seksualnosti bio nešto posve "prirodno", neka vrst vjerske obveze. S druge strane, iste te karakteristike, osobito govor izravnosti, lišen intelektualiziranja, kao i vitalistični humor, a ne pesimistični cinizam, ovu literaturu na neki način udaljava od onoga što zovemo "visokim stilom" u književnosti, smještajući je pogrešno na jednu marginu gdje se na ovu knjigu gleda kao na nekakav "manifest emancipacije žena islamskoga svijeta", ili pak kao na "kulturološki vodič po arapskom životu i tradiciji", ili kao na "knjigu o seksu iz pera žene lica prekrivena feredžom".
 
Svakako da ovo jest priča koja ima i svoju društveno-političku važnost, jer naprosto govori o životu i iskustvu u muslimanskom svijetu na način na koji do sada nismo imali prilike čitati – lišena svih tabua. Sama autorica kaže da joj je želja da ženama vrati govor koji su im oduzeli njihovi očevi, braća, muževi… No, način na koji je knjiga napisana, put kojim se "odvojila" od tematiziranja ženskih nesloboda i zaputila priči o ljubavi i senzualnosti, pijedestiraju je na nivo koji ju uistinu čini ravnom nekim nenadmašnim knjigama toga "žanra", poput "Ljubavnika" Margarete Duras.
 
Njezin slobodan, grub i poetiziran govor i ljubavi i tjelesnosti iznimka je ne samo po tome što dolazi iz istočne kulture – tu vrst oslobođenog govora rijetko srećemo i u našoj, takozvanoj "civiliziranoj" kulturi, gdje se glasan govor o seksualnosti, osobito iz usta jedne žene, već dugo prešutno i posve previdno smatra stvari koja je "prevaziđena". Potvrđuje to i naš tihi interes i titrava "uzbuđenost" kojom prilazimo štivu poput "Badema". Zato treba reći da ovaj roman nije samo priča o islamskom svijetu – on je, nažalost, priča o našem svijetu, koji se možda služi drugim modelima represija, ali jednako  konzervativno razmišlja, upravo kada je riječ o ljudskoj, napose o ženinoj seksualnosti.
 
"Badem" je poetično štivo, čak i kada govori jezikom grubosti, pa čak i kada govori o tiraniji patrijarhata i neslobodi, tekst koji posjeduje neobičnu životnost, i kada govori o strahotama života u ropstvu tradicije, i kada govori o nepopravljivoj tragici ljubavi. Najljepše stranice ove knjige ispisane su upravo u čast jedne tragične ljubavi, ali ne da bismo nad njome plakali, već da bismo u njenoj ljepoti uživali.
 
Što je sreća? Autorica romana "Badem" sreću opisuje riječima koje govore o ljubavi njene junakinje i njezinog muškarca. Ona kaže da je sreća "voditi ljubav ljubavlju". Sve ostalo su, kaže dalje tajnovita Nedžma, "masovne grobnice i javna smetlišta".
 
Tatjana GROMAČA

NAGRADA FERALOVU KOLUMNISTU

"KOČIĆEVO PERO" MILI STOJIĆU

Ovogodišnja nagrada "Kočićevo pero", koju dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić Banja Luka - Beograd za najbolju knjigu, pripala je Mili Stojiću, kolumnistu Ferala, za zbirku poezije Večera bez politike u izdanju zagrebačkog VBZ-a. Žiri u sastavu Stevan Tontić, Ljiljana Šop i Nikola Vukolić u obrazloženju ističe da Stojićevo poetsko djelo predstavlja visoko dostignuće u suvremenoj književnosti južnoslavenskih naroda. Nagrada će autoru biti uručena 7. studenoga na Interliberu u Zagrebu. Knjiga Večera bez politike proglašena je, također, od kritičara zagrebačkog Jutarnjeg lista za najbolju poetsku knjigu objavljenu u Hrvatskoj u protekloj godini.

"FANTOM SLOBODE"

NEUMIVENA BILJEŽNICA

Kao što ni život nisu samo štrudle i kolači, tako ni pisanje o njemu ne može bez usta puna krvi koju neprestano ispiremo ali nekako bez uspjeha. Tako je i novi broj Fantoma slobode neuredna kronika o neurednom bivstvu da bi s tim ludilom u glavi, ošamućeni od neprestanog cereka stvarnosti, nekako izašli na kraj. Iskrenost njegovih proznih tekstova i eseja etička je i estetska kategorija u isto vrijeme ili pozicija u kojoj nam ništa drugo ne preostaje: Fantom nije umivena bilježnica u kojoj je svaki zarez na svom mjestu jer bi to bilo nepristojno, već razbacani prozni herbarij uzaludnih sjećanja, putokaza koji nikuda ne vode i nadanja koja smo davno pretvorili u vic. Fantomova proza je ona iz drugog ugla, mrtvi junaci stvarniji su od punokrvnih klauna današnjice, ali ako je točan Borhesov stih da "ničeg nema veličanstvenijeg od dostojanstva poraza" kako piše Faruk Šehić u in memoriam Farah Tahirbegović, onda je Fantom slobode intelektualni underground kao jedino moguće mjesto dijaloga oči u oči sa životom i svijetom.

Od elegičnih proznih tekstova Balše Brkovića i Vladimira Arsenijevića, preko otrovom zalivenih pjesama i foto-albuma tandema Dick Cheney-Dubravka Šuica pa do junačke poezije Borisa Dežulovića, Fantom slobode je kružok superiornih melankolika koji život shvaćaju kao eksces u kojem topline ima samo ako što preostane od sumpornih para koje svakodnevno gutamo. Drama Predraga Lucića započinje "kako je srndać u gulašu susreo srnu svog života", tu je ulomak iz nove proze Ivice Đikića, tekst Ahmeda Burića o nogometu nosi naziv "Dragi Diego", "Odrastanje jednog Pudara" u Mostaru kreće se od prvog ožiljka do prve granate, a blok poezije (uz CD u prilogu) grupe "Skaramuži" (Karlo Nikolić, Damir Horvat, Danijel Rodik, Vjekoslav Crljen i Edo Tomany) funkcionira kao zezancija na temu svakidašnje jadikovke. Ovaj broj ima i svoj miroljubivi, transnation dio, ali i onda kada je sve okrenuto na glavu i onda kada se misli ozbiljno kao u eseju o fašizmu Ignazija Silonea ili produktivno kao u razgovoru s multi-art-frikom Željkom Zoricom, u Fantomu sve počinje i završava s mišlju da se od ovog lažljivog života moramo odmaknuti u cinizam, sjetu i očaj da bismo stigli u njegovo istinsko središte.
 
Bojan MUNJIN

________________________________