MANIFEST AMERIČKIH LIBERALA
SAD – BUSHOVA
MONARHIJA!
Bruce Ackerman,
profesor prava i politologije na Sveučilištu Yale i Todd Gitlin, profesor novinarstva i sociologije na Columbiji, u
magazinu The American Prospect objavili
su svojevrsni liberalni manifest u kojemu žestoko kritiziraju Bushovu administraciju, ali i čitav
američki konzervativni pokret, te pozivaju sve američke liberale da se vrate
originalnim vrijednostima liberalizma i na izborima za Kongres svrgnu sadašnju
vlast.
Sam tekst, koji je dosad potpisalo nekoliko stotina intelektualaca
i drugih građana, zapravo je odgovor na esej Tonyja Judta, objavljen u magazinu London Review of Books, u
kojemu je autor američke liberale optužio za "pristajanje uz Bushovu katastrofalnu vanjsku politiku",
pa Ackerman i Gitlin smatraju da je "došao trenutak da liberali definiraju
sami sebe", te ponovno oživotvore liberalne principe nužne za oporavak zemlje.
"Manifest" započinje kvalifikacijom iračkoga rata
kao "nezakonitog, nepromišljenog i destruktivnog", budući da je samo
pojačao nesigurnost Amerikanaca i njihovih saveznika, prouzročio nepotrebno
nasilje i produbio mržnju ekstremista. Liberali, nadalje, potvrđuju pravo
Izraela na sigurno i mirno postojanje, ali isto tako Bushovu administraciju optužuju za "obeshrabrivanje mogućnosti
dostojanstvenog izraelsko-palestinskog pomirenja" i "ohrabrivanje
nesrazmjernog napada na Libanon, koji je rezultirao razaranjem i brojnim
civilnim žrtvama". Autori pritom nisu protiv upotrebe sile na razini principa,
već smatraju da je ona ponekad opravdana, kao u slučajevima Bosne, Kosova i
Afganistana.
No, vojna intervencija trebala bi biti posljednja opcija,
dok oslanjanje Bushove
administracije na nju samo "proizvodi neprijatelje, degradira nacionalnu
sigurnost, odvraća pažnju od istinskih prijetnji i ignorira potrebu stvaranja
međunarodnog poretka koji se miroljubivo nosi sa rastućim silama u Aziji i Latinskoj
Americi". Ackerman i Gitlin napominju i da nekontrolirana
upotreba sile ugrožava i slobodu samih Amerikanaca, budući da predsjednik uzima
sebi za pravo zatvaranje građana bez saslušanja, ilegalno prisluškivanje bez
naloga koje je u direktnom sukobu s kongresnim pravilima, te izbjegavanje
vladavine prava samostalnim izdavanjem brojnih uredbi.
Autori nadalje Bushovu
"politiku panike" optužuju za skretanje pozornosti javnost s važnih
pitanja kao što su socijalna pravda i zaštita okoliša, kršenje principa po
kojemu su svi građani jednaki pred zakonom, te za rezanje poreza za bogate,
čime se jaz unutar društva samo produbljuje. U tekstu se spominje i prezir
prema znanosti, bilo da se radi o znanstvenim istraživanjima, evoluciji,
kontracepciji, vanjskoj politici ili lijekovima. Drugim riječima, Bushova se administracija konstantno
protivi dokazima logike, sabotirajući vlastite stručnjake, i time prkosi
razumu, koji je osnova demokratskog upravljanja. Bushova administracija nije zaštitila američke građane ni od
terorista, niti od elementarnih nepogoda, a njezina politika sigurnosti temelji
se na mučenju i kršenjima međunarodnog prava i time samo oduzima SAD-u moralno
pravo da se suprotstavi nasilnim ideologijama.
Američka je država, tvrde autori, republika, a ne monarhija,
a Bushova je administracija napose,
ali i konzervativni pokret općenito, ugrozila sposobnost vlade da se ponaša
razumno i za dobrobit svih, te time osramotila Ameriku i njezinu ulogu
demokratskog uzora u svijetu.
ŠPANJOLSKA
PREGOVORI S ETA-om
Europski parlament tijesnom je većinom podržao prijedlog
španjolske vlade za početak pregovora s baskijskom separatističkom organizacijom
ETA, unatoč navodima da je upravo ta organizacija odgovorna za krađu 350 komada
vatrenog oružja iz jednog skladišta u Francuskoj samo dan prije sjednice europarlamenta.
Iako je rezolucija prošla glasanje, taj događaj podijelio je i španjolsku politiku
i europske parlamentarce, budući da je rezolucija izglasana sa samo 10 glasova
više u njezinu korist.
ETA je, naime, početkom godine u španjolskim medijima formalno
najavila prestanak svih kriminalnih aktivnosti, što je vladi premijera Joséa Luisa Zapatera dalo
nadu da bi se višedesetljetni problem s baskijskim separatistima konačno mogao
razriješiti mirnim putem. Navodna krađa oružja, međutim, zaoštrila je razdor
između Zapaterovih socijalista i
konzervativne Narodne stranke, koja je, pišu španjolski mediji, ponovno počela
podgrijavati u javnosti "frankoističku paranoju", među ostalim i
upornim tvrdnjama da baskijski radikali zasigurno imaju svoje prste u
terorističkom napadu u Madridu u ožujku 2004. u kojem je ubijena 191 osoba.
Neki analitičari tvrde da je s ovom rezolucijom unutrašnji
španjolski sukob oko pristupa ETA-i prenesen na širi front, čime mu je dat
dodatni legitimitet, s obzirom da je, s jedne strane, i sama Narodna stranka
krajem 90-ih godina 14 mjeseci pregovarala s ETA-om, dok, s druge strane,
njezini teroristi nisu aktivni još od svibnja 2003. godine.
Zbog posljednjeg incidenta s krađom oružja, koju španjolski
desničari zdušno koriste za svoje političke ciljeve, španjolska je javnost opet
sve sklonija mišljenju da se s ETA-inim separatistima treba obračunati putem
represivnih institucija, a ne pregovorima. Toj tezi u prilog ide i činjenica da
se ETA kao organizacija itekako promijenila od vremena njezinog osnutka 60-ih
godina, kada je prva generacija ETA-inih boraca započela oružanu pobunu protiv Francove diktature. Danas je ona, tvrde
upućeni, sastavljena mahom od mladih, agresivnih vandala koje kontroliraju
mafijaški bossovi i koja se specijalizirala za reketarenje i ucjenjivanje putem
takozvanog "revolucionarnog poreza".
SOMALIJA
ISLAMISTI OPKOLILI
VLADU
Posljednjih tjedana zaoštrili su se sukobi između somalske
vojske i islamskih militanata okupljenih u Uniji islamskih sudova (UIC),
uzrokujući sve veći priljev somalskih izbjeglica u obližnjoj Keniji. Prema
podacima UN-a u Keniji se sada nalazi oko 130.000 somalskih izbjeglica, a
očekuje ih se još tisuće, dok mediji izvještavaju o prestrojavanju boraca Unije
islamskih sudova, koji su prije nekoliko dana zauzeli i grad Buur Hakaba
smješten samo 30 kilometara od sjedišta privremene somalske vlade u Baidoi.
Islamisti su, osim toga, u lipnju ponovno zauzeli i glavni somalski grad
Mogadišu i time proširili kontrolu nad južnim i središnjim dijelom zemlje,
opkolivši krhku vladu sa tri strane.
Agencija Reuters izvijestila
je i da su u blizini najvećeg vojnog kampa državne vojske uočeni i vojnici
vlade Etiopije, pa je prošlog mjeseca UIC objavio sveti rat protiv te zemlje,
optuživši je za miješanje u unutarnja pitanja Somalije. UIC inače stanovništvo
Etiopije poziva i na rušenje vlade premijera Melesa Zelwija, što bi moglo ozbiljno ugroziti tu zemlju u kojoj je
polovica od 77 milijuna stanovnika islamske vjeroispovijesti.
Države smještene u susjedstvu Somalije pribojavaju se nestabilnosti
koju bi im moglo donijeti prisustvo fundamentalističke islamske države u
njihovoj blizini, pa je lako moguće da se i one uključe u eventualni otvoreni
sukob somalske vojske i UIC-a. Američka je vlada u izvještaju o regiji istočne
Afrike predvidjela da bi se u ponovni rat u Somaliji moglo uključiti čak 12
drugih država, uzrokujući humanitarnu krizu širih razmjera. Izvještaj američkog
Ministarstva vanjskih poslova spominje Etiopiju, Keniju, Ugandu, Eritreju,
Tanzaniju, Đibuti, Sudan, Egipat, Jemen, Libiju, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene
Arapske Emirate, Iran i SAD. Neke od ovih zemalja graniče sa Somalijom i imaju
direktne interese podržati jednu od dvije zaraćene strane, dok ostale financijski
i na druge načine podržavaju ili prijelaznu somalsku vladu ili Islamske sudove.
VELIKA BRITANIJA
PROTIV DISKRIMINACIJE
STARIJIH
U Velikoj Britaniji na snagu je stupio zakon kojim se zabranjuje
diskriminacija na temelju dobi, a taj se zakon prije svega odnosi na
diskriminaciju u zapošljavanju. Na ovaj potez britanske su vlasti potakle sve
ozbiljnija nemogućnost osoba "u godinama" da se zaposle, kao i
činjenica da britansko stanovništvo postaje sve starije, zbog čega se omjer radno
sposobnog stanovništva i umirovljenika sve brže mijenja u korist ovih drugih.
Kao i u većini drugih, posebice bogatih zapadnih zemalja,
kompanije i agencije za zapošljavanje sve češće odbijaju uopće uzimati u obzir
aplikacije osoba starijih od 45-50 godina, dok većina oglasa za posao u
uvjetima navodi i osobine poput "mlad", "energičan", a
rjeđe i one koje se odnose na starije osobe, poput "zreo". Odsad će,
međutim, upotreba ovakvih epiteta u oglasima za posao biti zabranjena, a tražitelji
posla koji smatraju da su diskriminirani moći će od kompanija sudskim putem
tražiti odštetu.
Osim dobnih odrednica, novim se zakonom zabranjuje i otpuštanje
osoba starijih od 50 godina kao "tehnološkog viška", te sistem
nagrađivanja starijih zaposlenika, pa su ga stručnjaci ocijenili kao
najradikalniji potez u politici zapošljavanja od uvođenja zakona protiv rodne i
rasne diskriminacije, donesenog prije nekoliko desetljeća.
Britanska vlada za ovu se legislativu odlučila prije svega
zbog toga što rastući broj penzionera prijeti krizom mirovinskih fondova, koja
se može spriječiti zapošljavanjem "starijih", s obzirom da danas
ljudi žive dulje i zdraviji su. Britanski ministar trgovine i industrije Alistair Darling objasnio je da
ignoriranje cijele jedne generacije radno sposobnog stanovništva nema nikakvog
smisla, tim više što će kroz samo 15 godina 50-godišnjaci i oni stariji činiti
više od jedne trećine radne snage. Da takve osobe zaista i žele raditi,
potvrđuje nedavno provedeno istraživanje britanskih sindikata, koje je pokazalo
da jedan milijun osoba starih između 50 i 65 godina želi raditi, a taj broj
iznosi više od jedne trećine ove dobne skupine.
Za razliku od američkog, kao i zakona nekih drugih europskih
zemalja, britanski je zakon o dobnoj diskriminaciji osmišljen tako da štiti i
mlade zaposlenike, koji su također česte žrtve diskriminacije poslodavaca.
Skeptici, međutim, napominju da samo donošenje zakona ne znači nužno i prestanak
diskriminacije, s obzirom da je u Velikoj Britaniji i danas uobičajeno da žene
zarađuju manje od muških kolega na istim pozicijama, unatoč 30-godišnjem
postojanju zakona o rasnoj i rodnoj diskriminaciji. Budući da Velika Britanija,
poput SAD-a, ima vrlo razvijenu "kulturu kompenzacija", neki stručnjaci
očekuju da će ovaj zakon, kao i u Americi, najviše koristiti bolje plaćenim,
starijim, bijelim muškarcima na viskom pozicijama, koje se često zamjenjuju
mlađima i koji najčešće podnose tužbe za dobnu diskriminaciju.
SKANDALOZNO PRIZNANJE AMERIČKOG POTPREDSJEDNIKA DICKA
CHENEYJA U JEDNOM RADIJSKOM INTERVJUU
INKVIZICIJSKO MUČENJE
Američki potpredsjednik Dick
Cheney u intervjuu WDAY Radiju u Fargu, Sjeverna Dakota, radijskom je
voditelju priznao da se američki istražitelji prilikom ispitivanja osumnjičenih
za terorizam koriste tehnikom potapanja, takozvanog waterboardinga. U intervjuu, koji je voditelj Scott Hennen započeo obaviješću Cheneyju da mu "slušatelji poručuju da ga svi oni, ukoliko je
potrebno teroriste potapati u vodu, podržavaju, ako će to spasiti američke
živote". Prema transkriptu razgovora, koji je i Bijela kuća objavila na
svojoj Internet stranici, Cheney je
potvrdio voditeljevu sugestiju da je diskusija o upotrebi mučenja "pomalo
blesava", s obzirom na prijetnje s kojima su SAD suočene, te da Bijela
kuća waterboarding ne smatra
mučenjem, pa ga i dopušta CIA-inim agentima uključenima u ispitivanje
osumnjičenika.
Ta se "tehnika ispitivanja" sastoji od držanja
glave osumnjičenika pod vodom, ili, pak, simuliranja utapanja prolijevanjem
vode po nosu i ustima prekrivenima celofanom, a može rezultirati stresom i
drugim psiholoških traumama, kao i oštećenjem pluća i mozga uslijed gubitka
kisika. Civilizirani svijet, s izuzetkom SAD-a, tu metodu drži "okrutnim,
nehumanim i ponižavajućim postupanjem" i shodno tome zabranjuje
međunarodnim pravom. Osmislila ju je španjolska inkvizicija u ranom 16.
stoljeću, a poput ostalih tehnika mučenja, i ova se održala sve do danas, ali
je nakon Drugog svjetskog rata zabranjena. U Americi je izvan zakona stavljena
nešto kasnije, za vrijeme Vijetnamskog rata, da bi s nedavnom donesenim Zakonom
o vojnim komisijama ponovno bila dozvoljena, i to člankom zakona koji američkom
predsjedniku daje ekskluzivno pravo da sam odlučuje što jeste, a što nije mučenje.
Osim što je sadistička, neki stručnjaci tvrde i da metoda
potapanja nije ni naročito učinkovita, budući da osobe podvrgnute takvom
mučenju zbog ekstremne patnje i boli često istražiteljima priznaju bilo što.
Televizija ABS News izvijestila je, pak, da su CIA-ini volonteri u prosjeku
izdržali oko 14 sekundi prije nego što bi popustili, dok je Kalid Šeik Mohammed, takozvani mozak
operacije 11. rujna, navodno izdržao skoro 2 i po minute prije nego je
istražiteljima dao tražene informacije, te time zaradio njihovo divljenje.
PROJEKT AMERIČKOG MAGAZINA ZA POP-KULTURU "VICE" I
REŽISERA SPIKEA JONZEA
DVD-VODIČ PO
OPASNOSTIMA
Urednici magazina za pop-kulturu Vice i režiser Spike Jonze,
poznat po filmovima "Adaptacija" i "Biti John Malkovich",
zajedno su izdali DVD turistički vodič pod naslovom "Vice Guide to
Travel", koji je u mnogo čemu netipičan za žanr putopisa, ali i zanimljiv
upravo zbog svog neobičnog pristupa. Umjesto za uobičajena otkrivanja
prirodnih, kulturnih i drugih znamenitosti, autori Viceovog vodiča odlučili su se za prikazivanje neobičnih, ali i
opasnih detalja. Tako su Viceovi reporteri,
među ostalim, posjetili švercere oružjem u Pakistanu, snimali radioaktivne
veprove u Černobilu, u Paragvaju su posjetili preživjele stanovnike nacističke
komune Nueva Germania, koji su im pričali o posljednjim danima dr. Jozefa Mengelea, a u Bugarskoj pronašli
trgovca takozvanim "prljavim bombama". U Libanonu su se družili s
pripadnicima terorističke skupine Brigade mučenika al Aqsa, a u Rio de Jeneiru
prisustvovali rave partyju u
organizaciji lokalne bande zloglasne favele Božji grad.
Osim što donosi nepoznate informacije na zabavan način, tvrde
recenzenti, ovaj DVD vodič otvara i pitanje kako to da ovakva skupina
amaterskih i mahom neiskusnih novinara uspijeva pristupiti ljudima i mjestima
kojima se ne mogu približiti ni svjetski poznate najmoćnije medijske kuće,
poput BBC-ja i CNN-a. Tajna njihovog uspjeha, objašnjava Njujorčanin Shane Smith, izdavač magazina Vice i jedan od autora dokumentarca,
leži u činjenici da na svakoj lokaciji ekipa ima takozvane fixere, mlade lokalce koji im savjetima i prisustvom pomažu
pristupiti određenom društvu. Osim toga, objašnjava Smith, prednost ovakve "neprofesionalne" ekipe je i u
tome što se oni oblače na način koji nikome nije upadljiv, za razliku od velikih
TV-ekipa koje svi zapaze i koji mahom sa sobom ne vode insidere.
Još jedna posebnost ovog turističkog vodiča je i da, unatoč
tome što se bavi izrazito ozbiljnim temama, situacije koje snima komentira
duhovitim i pomalo blesavim opservacijama. Autori smatraju da je ovaj pristup,
sasvim različit od konvencionalnog TV-novinarstva, njihova prednost, a ne
nedostatak, budući da im je cilj prikazati "vlastite osjećaje, načine na
koji reagiraju kao ljudska bića", a ne toliko biti objektivan, s obzirom
da se ne smatraju ekspertima za terorističke skupine, bliskoistočnu politiku i
ostale stvari kojima se bave. U sljedećem nastavku, međutim, ipak će izvještavati
analitičnije, dok će pojedini segmenti biti duži, a posjetit će sudanski
"odred smrti" Janjaweed, tokijsku javnu kuću s robotima i zabave u
Iranu, a oko 2500 slobodnih suradnika iz cijelog svijeta poslali su im i brojne
druge ideje.
Tena ERCEG