Picaskandal



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
2. studenoga, 2006.

01 / Picaskandal
2. studenoga, 2006.

REZALIŠTE

MIJENJANJE DRESOVA

SVE KOTROMANOVIĆEVE FRAZE

kotromanovic_ante_120.jpg Friški socijaldemokrat Ante Kotromanović, bivši zapovjednik Četvrte gardijske brigade i umirovljeni stožerni brigadir, ovih dana barata interesantnom tezom koja bi trebala opravdati njegove pučističke aktivnosti iz 2000. i 2001. godine: objašnjava, naime, da je vatrene govore protiv tadašnje Vlade i tadašnjeg/sadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića držao zato da bi izrazio narodno ogorčenje i da bi – verbalizirajući to ogorčenje – spriječio da se zbiju i nešto krvaviji oblici nezadovoljstva navodnim režimskim izostankom razumijevanja za ratne heroje i sveukupnu braniteljsku populaciju.

Konstruktivni Kotromanović, međutim, zaboravlja jedan podatak iz svoje pučističke faze što bitno narušava sliku koju kratkotrajni alkarski vojvoda sad želi stvoriti o sebi, a to je slika čovjeka u potpunosti odanog toleranciji, idealima pravne države i kažnjavanju odgovornih za ratne zločine, bez obzira iz koje nacionalne skupine dolazili.

Kad je, naime, godine 2001. obznanjena optužnica protiv generala Rahima Ademija za zločine nad srpskim civilima u operaciji "Medački džep", Kotromanović je bio u nevelikoj skupini ražalovanih i aktivnih visokih časnika i vojnih špijuna koji su pohodili Ademija i koji su ga otvoreno nagovarali da se ne preda Haaškome sudu. Ademija se na takav potez nije pokušavalo motivirati samo korištenjem isprazne patriotske retorike, nego mu je ponuđeno konkretnih pola milijuna njemačkih maraka i trajna zaštita za vrijeme skrivanja na lokaciji koju bi, također, osigurali Kotromanović i njegovi kompanjoni iz državotvornog podzemlja.

Ademi je, pak, ponudu odbio najviše zahvaljujući porukama suprotnog sadržaja koje mu je slao predsjednik Mesić, a Kotromanović danas, vrlo vjerojatno, ima neko novo i originalno objašnjenje koje bi njegove nekadašnje aktivnosti usmjerene protiv Haaga i ostvarivanja pravde predstavile u svjetlu skrbi za izbjegavanjem krvoprolića.

I. ĐIKIĆ

POLITIKA BEŠĆUTNOSTI

ĐAPIĆEV HUMANITARNI JAD

djapic_3_120.jpg "Bila je to vrlo neugodna i mučna pozicija u koju me stavila gospodična Hrga", požalio se prošlog utorka u slavonskom izdanju Večernjeg lista, kojeg ostatak Hrvatske nije imao prilike vidjeti, na svoje sudjelovanje u emisiji Epicentar, na Novoj TV, osječki gradonačelnik i šef HSP-a, Anto Đapić. U kakvoj se to dakle "neugodnoj" i "mučnoj" situaciji našao osječki gradonačelnik i u što ga je to, uvalila voditeljica te emisije, Mirjana Hrga? Za one koji emisiju nisu gledali, valja ukratko pojasniti o čemu se radi.

Gošća u spomenutoj emisiji bila je i Osječanka Marija Lovrić, čiji je suprug potkraj studenoga 1991. odveden s kućnog praga i likvidiran na obali Drave. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, a serija takvih osječkih likvidacija danas se bezazleno naziva "akcija selotejp", zato što su žrtve, nakon odvođenja i maltretiranja u Dubrovačkoj ulici 30 u Osijeku, bile vezane selotejpom, prije nego što su na obali Drave dobile metak u potiljak.

No, tragedija Marije Lovrić nije bila samo u stravičnoj egzekuciji njenog supruga. Ona je ostala s dvoje malodobne djece, od kojih jedno ima tešku bolest – cerebralnu paralizu. Bez zaposlenja i ikakvih izgleda da ga tada dobije, bez pomoći tvrtke u kojoj je radio njen suprug – a riječ je o osječkoj Pošti koja nikada nije oskudijevala u novcu – živeći u kući razbijenoj granatama, lavovski se borila da prehrani djecu i omogući im školovanje. Njen bolesni sin prošao je sedam teških operacija, ali je i pored toga završio fakultet. On je danas diplomirani pravnik, bez zaposlenja.

Marija Lovrić, tiha i samozatajna žena prava je Majka Hrabrost, ono što Bertolt Brecht naziva Mutter Courage. Takva je bila i u emisiji u kojoj je sudjelovao Đapić. Hrabra, staložena, samozatajna, ponosna. Voditeljica Mirjana Hrga, čuvši priču Marije Lovrić, reagirala je posve ljudski – upitala je Đapića, bi li sad, kad je čuo što se sve dogodilo toj ženi, mogao nekako pomoći da se zaposli njen sin.

Đapić je to međutim doživio kao "neugodnu i mučnu situaciju". Iako kao gradonačelnik Osijeka, saborski zastupnik i šef jedne parlamentarne stranke, sigurno može pomoći osobi s takvom teškom bolešću, osobi koja je unatoč fizičkom hendikepu uložila silan napor da završi fakultet, osobi čiji je otac ubijen bez ikakva razloga, on je ostao posve bešćutan, krajnje hladan i bezosjećajan, ni na koji način ne pokazavši suosjećanje s tom ženom, njenom sudbinom i njenim bolesnim sinom.

Gradonačelnik Đapić do sada je, mnogo puta, znao reći "nekoliko lijepih riječi" kad je u pitanju njegova rodbina, njegovi stranački drugovi, čak i supruge njegovih nekadašnjih tjelohranitelja… I svi su oni nakon tih "nekoliko lijepih riječi" dobili posao. Uglavnom bez natječaja, ponekad i u poodmaklim godinama, ponekad i bez potrebnih kvalifikacija. Tada se, začudo, nije osjećao "mučno" i "neugodno", kao kad ga je voditeljica Epicentra upitala bi li mogao pomoći i sinu jedne osječke ratne žrtve, osobi s posebnim potrebama koja već i zbog toga zaslužuje iznimnu pozornost.

D. HEDL

PRAVNA POTPITANJA

VATROGASNE METODE U SABORU

jukic_hsp241006_slendler_150.jpgVlado Jukić, saborski zastupnik HSP-a, nije se prošlih dana, u jeku afere Glavaš, skidao s tv-ekrana, dajući stručna tumačenja pojedinih zakona. Dok su se Županijski sudovi u Zagrebu i Osijeku, ali i pojedini članovi saborskog Mandatno-imunitetnog povjerenstva (među kojima je prednjačio Jukić) rukama i nogama borili da Branimira Glavaša, po struci diplomiranog pravnika, ostave na slobodi, Jukiću su puna usta bila "merituma stvari" i drugih izraza koje kod manje upućenih, valjda, trebaju ostaviti dojam iznimne upućenosti. Svojim stalnim pojavljivanjem u medijima Jukić je čak zasjenio i stranačkog kolegu - također vrlo agilnog u obrani Glavaša - diplomiranog pravnika, Peru Kovačevića, koji međutim nije član Mandatno-imunitetnog povjerenstva.

Zgražanje u javnosti, koje je izazvala posve suprotna odluka Mandatno-imunitetnog povjerenstva, kada su prvi put vratili rješenje istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, Zdenka Posavca, a potom dva dana kasnije posve isto rješenje prihvatili, pa Glavašu skinuli imunitete, odnosno ispisali mu uputnicu za Remetinec, možda objašnjava i činjenica da je agilni tumač pravnih propisa, Vlado Jukić, po struci – vatrogasac.

No, ni to nije najžalosnija činjenica cijele te priče. Uvaženo saborsko povjerenstvo koje odlučuje o mandatima i imunitetu zastupnika nema, naime, ni jednog jedinog pravnika! Ili preciznije rečeno – ima ga samo pola i to u liku predsjednika povjerenstva, Damira Sesevečana, koji je upravni pravnik, sa završenim prvim stupnjem Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Ostalih osam članica i članova Mandatno-imunitetnog povjerenstva nema apsolutno nikakve pravne naobrazbe. Uz vatrogasca Jukića, u spomenutom povjerenstvu sjede još Ivica Klem, koji je po struci KV-stolar; Vladimir Kurečić sa završenom gimnazijom; Biserka Perman, brodostrojarska tehničarka i profesionalna kuglačica; Ivana Posavec-Krivec, profesorica povijesti i zemljopisa; Ivana Sučec-Trakoštanec, umirovljena diplomirana ekonomistica i Tomislav Tomić, diplomirani inženjer poljoprivrede.

D. HEDL

RATNI ZLOČINI

GOTOVINA, ADEMI I ROJS PRED SUDOM?

mrkonjic_120.jpg Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine primilo je dopunjenu kaznenu prijavu koju je, protiv petnaestak visokih časnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, podnijela policija Republike Srpske: prema informacijama iz Sarajeva, prijava se tiče ratnih zločina koje su združene hrvatske trupe počinile u operacijama "Maestral" i "Južni potez" što su se odigrale u BiH kasnog ljeta i rane jeseni 1995. godine, a bosanski će tužitelji – među kojima ima i inozemnih pravnih stručnjaka – sad razmotriti ima li u banjalučkim papirima dovoljno elemenata za krivično gonjenje nekadašnjih hrvatskih vojnih glavešina.

Po podacima kojima raspolaže Feral, dopunjena kaznena prijava (ili, kako se to u BiH zove, izvještaj o počinjenom krivičnom djelu) najvećim se dijelom odnosi na ratni zločin što se sredinom listopada 1995. dogodio u Mrkonjić-Gradu, u hrvatskoj vojnoj operaciji "Južni potez": nakon što je, naime, na prilazima spomenutom gradu poginuo zamjenik zapovjednika Četvrte gardijske brigade Andrija Matijaš, krenula je osveta u kojoj je pobijeno više od stotinu i osamdeset srpskih civila i ratnih zarobljenika. Ovdje, inače, baratamo terminom "dopunjena kaznena prijava" zato što je prva prijava nastala još 1996. godine, a isti taj dokument prije koju godinu iz Haaga je proslijeđen bosanskohercegovačkom tužiteljstvu na daljnje razmatranje.

Sad će se, dakle, razmotriti hoće li biti pokrenut postupak protiv generala Ante Gotovine, Rahima Ademija, Ljube Ćesića Rojsa i Željka Glasnovića, koji su činili stožer operacije, te protiv zapovjednika postrojbi što su sudjelovale u "Južnom potezu": Damira Krstičevića iz Četvrte gardijske brigade, Ivana Koradea iz Sedme gardijske, Milenka Filipovića iz Prvog gardijskog zdruga, Ivice Dekalića iz Izviđačko-diverzantske satnije Glavnog stožera HV-a, zatim protiv Ante Luburića, Stanka Sopte i Ilije Nakića, koji su zapovijedali trima gardijskim brigadama HVO-a, te Davora Dodiga iz 60. gardijsko-desantne bojne HVO-a i Zlatana Mije Jelića, zapovjednika hercegbosanskih policijskih specijalaca. Malo je vjerojatno da će svi ovi ljudi biti procesuirani zbog zločina u Mrkonjić-Gradu, ali je neosporno da se zločin dogodio i da će za nj netko morati odgovarati.

A oni kod kojih se pronađu temelji za podizanje optužnice sigurno neće biti izvedeni pred bosanskohercegovački sud: svi časnici čija smo imena ovdje naveli imaju hrvatsko državljanstvo i odlučit će se za proces u Hrvatskoj što im omogućuje i nedavno potpisani sporazum tužiteljstava Hrvatske i BiH.

I. ĐIKIĆ

GRADITELJSKA MEGALOMANIJA

KALMETINA NEDOSLJEDNOST

kalmeta_privatizacija21070_120.jpg Gradnja autoceste Zagreb–Sisak kasni, a zato je odgovorna Zagrebačka županija jer nije na vrijeme donijela izmjene prostornog plana, ustvrdio je na sisačkoj sjednici Vlade RH ministar prometa, mora, turizma i razvitka Božidar Kalmeta. Reagirao je ubrzo zagrebački župan Stjepan Kožić, po kojemu "stvari ne stoje tako", dodavši da čekaju suglasnost za deponij od Ministarstva zaštite okoliša, te kako su "jednake planove radi gradnje autoceste donosili i u Splitsko-dalmatinskoj županiji, pa im nisu postavljani ti uvjeti".

Iščekujući razrješenje tog spora, za što je Zagrebačka županija spremna sazvati i izvanredno skupštinsko zasjedanje da bi famozni plan bio donesen, valja recimo podsjetiti i na Vladin "povijesni projekt" gradnje pelješkog mosta s pristupnim cestama za koju šef mega-ministarstva Kalmeta ni izdaleka ne pokazuje onoliku dozu dosljednosti iskazanu prema auto cesti Zagreb-Sisak.

Primjerice, u lokacijskoj dozvoli za "Most kopno – Pelješac s pristupnim cestama" koju je izdalo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 29. rujna 2005. Godine, stoji da se spomenuti zahvat izvodi u skladu s Prostornim planom Dubrovačko-neretvanske županije. No, stanje u prostorno-planskim dokumentima i ono koje se u proteklih jedanaest mjeseci vidi na samom gradilištu - ne podudara se. Radovi su, naime, izvedeni posve drugim koridorom (gradilište uredno miruje), suprotno onome koji je utvrđen u lokacijskoj dozvoli, i to istočno od mjesta Komarna, preko poluotoka Međed. Upravo zato su vlasnici tog privatnog zemljišta podignuli tužbu zbog smetanja njihovih preko 40.000 metara četvornih, lociranih baš na mjestu budućeg premoštenja Malostonskog kanala.

No, ni to nije sve; dosad izvedeni radovi na pristupnim cestama i koridoru za pelješki most nisu u suglasju ni s trasom premoštenja predviđenom u prostornom planu općine Slivno, na čijem se području nalazi početak premoštenja do Pelješca. Izvedeno stanje na terenu odgovara koridoru ustanovljenom prema "Stručnoj podlozi za izdavanje lokacijske dozvole", a koja je, eto, nekim čudom uspjela zaobići dvije predviđene i moguće trase početka povezivanja doline Neretve i Pelješca. Kako je prostorno-planski i zakonski moguće izvesti takav "zahvat u prostoru", zahvaljujući šutnji Kalmetina ministarstva i dalje ne znamo, ali se čini da malo dosljednosti u cestovnim prometnim projektima ne bi bilo naodmet.

L. BRAILO

SLUČAJ "KRVNIKA IZ BOROVA SELA"

ČANČAREVIĆ JE NEVIN

Poštovana gospođo Gačić,

nova_logo_150.jpg U vijestima Nove TV od 29. listopada i 30. listopada objavljeni su prilozi o Dragiši Čančareviću. Čančarević se obratio Građanskom odboru prije više od tri godine s tvrdnjom da je nevin osuđen. Godinu dana smo proučavali njegov predmet i našli dokaze da je presuda protiv njega donesena na osnovu krivotvorenih dokumenata i vrlo dvojbenih svjedočenja.

U najgledanijoj emisiji vijesti od 29. listopada o Čančareviću se govori kao o "krvniku iz Borova sela". Kad bi optužbe protiv njega i bile točne, što po mom uvjerenju, koje sam stekao na osnovu dokumenata koje posjedujemo, nisu, one ga terete da je istukao dvojicu zatvorenika.

U vijestima od 30. listopada navodi se kao krunski dokaz da se Čančarević u zatvoru nije pokajao ni popravio, to što sad kad ga je Predsjednik pomilovao on tuži one koji su svjedočili protiv njega i krivotvorili dokumente na osnovu kojih je osuđen. To je njegovo pravo kao građanina i zapravo logičan postupak nekog tko tvrdi da je nevin osuđen. Te tužbe Čančarević je podnio prije nekoliko godina i nemaju baš nikakve veze s odlukom Predsjednika.

Odluka Predsjednika o pomilovanju (Čančarević je pomilovan godinu dana od deset godina na koliko je osuđen i još je u zatvoru) akt je predsjedničke milosti koji se ne donosi na osnovu uvjerenja o nečijoj krivnji ili nevinosti, nego iz humanih razloga (bolesti zatvorenika ili teške obiteljske situacije,...). Ali organizacija za zaštitu ljudskih prava zalaže se za nekog čovjeka tek onda kad je uvjerena da su njegova prava kršena, a jedan od najtežih oblika kršenja tih prava je biti nevin u zatvoru.

Na čas probajte zamisliti što ste vi učinili tom čovjeku i njegovoj obitelji ako se pokaže da je vijest koju ste brzopleto objavili u udarnom terminu, o Čančareviću kao "krvniku iz Borova", laž. Tada se ne bi radilo samo o manjku profesionalizma i elementarne korektnosti da se takva vijest provjeri prije nego se servira gledateljima nego o pravom pozivu na linč jedne moćne institucije prema čovjeku koji se ne može braniti.

Stojim vam na raspolaganju s dokumentima o slučaju Čančarević koji pokazuju da ste upravo to učinili.

S poštovanjem,

Zoran Pusić
Predsjednik GOLJP-a

PS.

Nekoliko činjenica o svjedocima koje tuži D. Čančarević zbog lažnog svjedočenja.

1. Krešimir Strganac izjavljuje da poznaje D. Čančarevića jer su zajedno radili u policijskoj stanici u Dalju 1990. i '91. i da su zajedno išli u patrole. Iz radne knjižice D. Čančarevića vidljivo je da on nikad nije radio u Dalju. Zapovjednik policijske postaje u Dalju iz tog vremena, Željko Vajda, dao na sudu izjavu da D. Čančarević nije radio u Dalju.

2. Tomislav Kilić, koji tereti D. Čančarevića, na upit kako je prepoznao D. Čančarevića rekao da mu je došla policija u kuću, pokazala sliku D. Čančarevića i rekla mu da je to čovjek koji ga je maltretirao. Inače T. Kilić je osuđen na 12 g. zatvora zbog grabežnog ubojstva u Osijeku.

3. Marinko Bertić teretio D. Čančarevića zbog maltretiranja u Dalju(?) i tvrdio na sudu da je protiv njega podnio kaznenu prijavu policiji u D. Miholjcu 1993. Međutim takva prijava ne postoji! Tvrdi da poznaje D. Čančarevića jer su 1975. zajedno radili u kombinatu Borovo i da je D. Čančarević tada imao guste smeđe brkove. Međutim, 1975. Čančarević ima 14 godina i ide u osnovnu školu!

PPS.

Kad bih dijelio ne tako usamljeno mišljenje da je Nova tu iskoristila priliku da ocrni Predsjednika, ne mareći puno za "kolateralne žrtve", ne bi vam se, iz prezira, ni obraćao.

SISAČKA SJEDNICA VLADE

BRODARAC SE VRAĆA U IGRU

sisak_80.jpg Prošlotjedna sjednica Vlade u Sisku još uvijek je tema dana u Sisačko-moslavačkoj županiji, ne samo zbog poniženja koje je tamošnjem gradonačelniku Dinku Pintariću priredio premijer Ivo Sanader, grubo mu oduzevši riječ kada je postavio pitanje o dugovima sisačke "Željezare" prema lokalnoj administraciji. Siščane svakako golica i dilema čime je Pintarić zaslužio da ga Sanader javno šikanira – je li, recimo, u pitanju nezadovoljstvo središnjice HDZ-a nasiljem i korupcijom pomoću kojim se lokalni ogranak dokopao vlasti u Sisku – ali puno ih više zaokupljaju dvije informacije, izložene na sjednici Vlade. Prva kaže kako se dovršetak autoceste Zagreb-Sisak ne treba očekivati prije 2008., a druga da će Vlada oprostiti dugove lokalnom proizvođaču alkoholnih pića "Segestici".

Odgoda dovršetka autoceste kojom bi se putovanje od Siska do glavnoga grada skratio na pola sata vožnje očekivana je, koliko god to teško pada žiteljima jedne od prostorno najvećih hrvatskih županija. Država naprosto nema novaca i manevra za novo zaduživanje i to je prevladalo očevidnost kako je Zagreb-Sisak, građevinski i financijski, najmanje zahtjevna autocesta koju je ova država gradila dosad.

Što se tiče "Segestice", situacija nije baš tako jasna. Prema pisanju portala "Sisak.info", neposredno uoči sjednice Vlade u Sisku, država je blokirala račun "Segestice" zbog dugovanja za trošarine. I ranije ovo poduzeće sa 142 zaposlena nije uredno izvršavalo svoje obaveze prema državi, a dug se prebijao dionicama "Segestice", pa je na taj način već 21 posto kapitala tvrtke prešlo u državno vlasništvo. Sisački portal prenosi informacije iz "Segestice" kako je, prvo do blokade njihova računa, a zatim i do oprosta dugova došlo na inzistiranje jednog lokalnog moćnika koji se želi ubaciti u vlasničku i upravljačku strukturu "Segestice", zasad u rukama samih radnika. Pametno je vjerovati kako se iza termina lokalni moćnik koji oprezno rabi i "Sisak.info" i njegovi izvori u "Segestici", krije ratni šerif i poratni kalif ovog dijela Hrvatske Đuro Brodarac.

V. MARJANOVIĆ

ZAŠTITA ŽIVOTINJA

ŽIVJELA NAVODNA KULTURA

kolinje_150.jpg Nisu sve žrtve klanja koja povremeno evociramo u rubrici Rezalište ljudske, imamo za promjenu i životinjske: konačni prijedlog Zakona o zaštiti životinja, o kojemu se priča ovih dana, dakle, ne štiti životinje (barem) od surovog narodnog veselja zvanog kolinje iliti koljevina, kad su npr. svinje u pitanju. Točnije, ovaj će zakon štititi životinju od "nepotrebna nanošenja boli, patnje, ozljeda ili straha" pri čovječjem oduzimanju njezinog života, ali njim nije predviđena kontrola samog načina ubijanja, pa će u praksi svakom domaćinu ponaosob ići na dušu izbor metka ili noža, sa ili bez omamljivanja... Prijašnji su prijedlozi, usklađeni s EU-zahtjevima, mahom ubrajali angažman veterinara ili druge stručne osobe, a konačni zanemaruje čak i onaj aspekt veterinarske kontrole koji ide u prilog ljudskoj zaštiti od zaraznih bolesti, kako upozoravaju iz udruge Prijatelji životinja. Sve je tako palo, interes ljudski i životinjski, pred ljepotom tradicijskog skvičanja prasadi vijane nožinom po blatnom hrvatskom dvorištu, običajem što predstavlja svakako moćniju kulturnu instituciju od, recimo, Alke ili Matice hrvatske. A moglo bi se i manje napadno te više suptilno kad bi se htjelo - bar da im oblijepimo rila i gubice i kljunove kakvim selotejpom, bar da ih zatvorimo u neku garažu.

I. LASIĆ


________________________________
Copyright © 1993 - 2021. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA
br_1102_150.jpg