Pisma



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
28. prosinca, 2006.

01 / Pisma

USTAŠLUK NA KRKU
28. prosinca, 2006.

Zdravo, moje ime je Marija Tietze. Rođena sam Kragujevčanka, imam srpski pasoš sa nemačkim "aufenthaltserlaubnis" a moj jednogodišnji sin ima nemački dečiji pasoš. U subotu 16. decembra smo putovali na relaciji Koln-Rijeka (ostrvo Krk tačnije, naziv aerodroma je "Rijeka") i na dotičnom aerodromu smo doživeli sledeće; kada smo stigli na red za pasošku kontrolu (ja sa detetom od 15 kila i ručnim prtljagom od 10 kila u rukama), carinik mi je rekao, bez da pogleda pasoše, da stanemo sa strane i "sačekamo malo". Stala sam sa strane i posle par minuta ga pitala koliko dugo ću da stojim i da li mogu negde da sednem jer me bole ruke a on mi je odgovorio da ću da čekam dok svi ostali ne prođu pasošku kontrolu, drskim tonom. Pitala sam ga zašto čekam a on mi je odgovorio "zato". Ja sam ga tada pitala da li ja tu čekam samo zato što imam srpski pasoš jer vidim da nikoga sa hrvatskim i nemačkim pasošem nije zaustavio, a on mi je na to odgovorio, razdrao se u stvari, da ću sada da budem tu najmanje do večeras, da će on da pozove sudiju za prekršaje zbog "teških uvreda na nacionalnoj osnovi" kao i socijalnu službu da mi odvedu dete dok ja budem kod sudije za prekršaje. Sve to jednim drskim i povišenim tonom.
 
Ja sam tada rekla da mi pozove svog šefa ili ću zvati srpsku i nemačku ambasadu zbog maltretiranja, a on mi je odgovorio "svi ste vi Srbi isti, zašto uopšte dolazite u Hrvatsku sa nacionalnim predrasudama..." ...tada je stigao i šef, zapamtila sam da se zove Zoran i počeo još gore da se ponaša... pitao me je, između ostalog i kako se uopšte zove ta zemlja sa čijim pasošem putujem, gde putujem i kako ću da dokažem da putujem stvarno tamo gde kažem. Ja sam rekla da putujem u Sloveniju i da mogu da pozovem dečka koji me čeka, Slovenca i da će on da pokaže slovenački pasoš. On je rekao da ga baš briga i za Sloveniju i za Slovenca i nastavio da mi priča gluposti tipa; da li ja znam da mi za svaki dan u Hrvatskoj treba (da pokažem) 100 evra i da moram da dokažem gde ću da boravim.
 
Ja sam mu ponovila da ne ostajem u Hrvatskoj već da odmah putujem dalje u Sloveniju, kao i da odavno ne koristim keš već kartice... sve to je trajalo nekih 35 minuta, bilo je jako neprijatno i ja već danima razmišljam da sličnu neprijatnost nikada u životu nisam doživela i koga da obavestim o tome. Odlučila sam da obavestim i vas i njihovu unutrašnju kontrolu jer ja bukvalno imam strah da ponovo dođem na riječki aerodrom a to mi je najpovoljnija varijanta za dolazak kod prijatelja u Sloveniji kojeg posećujem često.
 
Pozdrav

-- Marija Tietze



SVE HRVATSKE POBJEDE
28. prosinca, 2006.

Pokušavam analizirati (mada i nisam baš neki politički analizator već više rock terminator) to što je Mesić u Sydneyu izrekao, i čini mi se da tu očito jebe lud zbunjenog.

Rekao je da su Hrvati u dva navrata pobijedili.
 
Što se to pod pobjedom smatra u njegovom izljevu uvjeravanja. Priznavanje države. Hrvati su dakle konačno dakle imali priznanje od strane fašističkih gnjida (dakle prvi put) i kasnije u antifašističkom pobjedničkom naletu učestvovali u pobjedi nad pobjedama na pravoj strani i uvalili se u državu koja je završila tako kako je završila u toj tužnoj Hrvatskoj priči (dakle drugi put). I tako Hrvati su dva put imali priznatu kakvu takvu državu. Ako se ne slažete prestanite čitati, ali tako je kako je.
 
No što je sporno u tome da Mesić priznaje dvije notorne činjenice koje same sebe isključuju, iz razloga što smo mi kao narod takvi kakvi jesmo (nedefinirani od stoljeća sedmog).
 
Mesić u to vrijeme kupuje to što kupuje ali ne govori neistinu iliti laž on jednostavno priznaje da smo u to vrijeme (četrdesetih godina kada su se svi nastojali opredijeliti ali su to nastojali učiniti bez isuviše rana – no kasnije tijekom prvih pet godina četrdesetih su se opredijelili) priznavani sa svih strana, a državi koja to nikad nije ni bila je to kao melem na ranu i konačno joj je i kao narodu  imponiralo (ne fašizam, i ne ustaštvo, i ne partizanstvo već saznanje da imaš državu).
 
Osobno moj antifašizam ne da nije neupitan već moje slobodno izražavanje misli proističe od granice Andy Warholovskog – Bobby Brawnovsko (long live Zappa) - TBF–ovskog – ludila i jednostavno nema veze sa fašizmom ali moje logičko isčitavanje iskaza meni srodnog "tipa" govori da se u tom trenutku ne lažući strmospizdio niz padinu iskrenosti iz koje ga sada, u davnoj budućnosti izvlače i krivo interpretiraju politički konvertiti i ini novinarski istraživači na kratke staze.
 
No daljnji razvoj događanja iskazuje moju tezu da su  kratke noge laži kvazi novinarskih istraživača jer ne uspijevaju stići dalje od oku umilnih perverznih tumača Mesićeva djela koji će neprimjećeni proći a njegovo djelo i lik ipak ostaju.
 
I konačno gdje su bili četrdesetih (da o njima mogu suditi) i gdje su bili devedesetih (dobro, ajde  toga se mogu sjećati... i svaka im čast na tome...ako su bili tamo gdje se branila Hrvatska – ma što to značilo).
 
Mesić bi rekao "Hrvatska je treći put pobijedila!"

-- Vanjo Žuvela



PREŽIVJETI BOŽIĆ
28. prosinca, 2006.

Štefanje je, drugi dan Božića. Jedva sam ga preživjela, kao i većinu dosadašnjih. Želim da sljedeći Božić vjernicima bude sretan, a nama "nevjernicima" i spretan, tj. da dokučimo način kako se zaštititi od medijskog zlostavljanja, poticanoga (i) od "sekularne" vlasti slizane s crkvom. Atak na naša čula i živce višednevnim(tjednim) bombardiranjem božićnim pjesmama (meni, istina, lijepim u malim dozama), crkvenim podukama o ćudoređu (haha, našao se pravi učitelj) i reklamnim porukama (bît i jest u tome) prevršio je svaku mjeru i dobar ukus.

Je li ikada nekom popu palo na pamet da se pokrije ušima i upita se čime ga je Bog, u kojega (ako) vjeruje, ovlastio da zadire u njegove poslove? Jer, ako je Bog ljudskome rodu zadao Deset zapovijedi, na ljudima je samo da ih slijede, a ne da Boga ucjenjuju prigodničarskom "humanošću" i iznuđuju zagrobnu milost. To je licemjerje koje izaziva mučninu kod svakoga pravog vjernika, a to je, za mene, onaj (čovjek) koji vjeruje u svoju dobronamjernost, što dakako ne isključuje i poneku lošu procjenu. U svakom slučaju, svima želim sretnu Novu godinu.

-- Čitateljica iz Zagreba


________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA
br_1110_150.jpg