ALKOHOLIZAM U RUSIJI
MONOPOL NA VODKU
Ruske državne institucije i mediji sve donedavno nisu se sustavno
bavili problemom alkoholizma, koji svake godine ubije oko 40.000 građana te
zemlje. Razlog tome, tvrde upućeni, bio je taj da je konzumacija alkohola toliko
raširena da se to smatra sramotnim, no to se nedavno promijenilo, pa ruski
državni mediji sada vrve turobnim pričama o žrtvama ilegalno proizvedenog alkohola.
S obzirom na to da je većina ruskih alkoholičara, naročito
onih koji žive izvan gradova, suviše siromašna da bi svakodnevno kupovala
legalno proizvedenu vodku, crno tržište alkohola uvijek je bilo izrazito razvijeno,
a mediji sada svakodnevno donose priče o ilegalnim proizvođačima koji u garažama
i podrumima "vodku" proizvode razvodnjavanjem čistog alkohola s vodom
iz vodovoda i pakiraju je u staklene boce na koje lijepe lažne etikete, ili,
pak, o alkoholičarima koji piju antifriz, sredstva protiv hrđe, tekućinu za
kočnice, jeftine parfeme i sredstva za čišćenje.
Ruski nezavisni mediji tvrde da iza ove kampanje stoji
Kremlj, ali ne toliko zbog brige za alkoholičare, već zato što želi uvesti
državni monopol na trgovinu vodkom, koje se, procjenjuje se, godišnje proda u
vrijednosti od 40 milijardi dolara. Samo u Moskvi, primjerice, dnevno se proda
dva milijuna boca vodke, a jedna stoji prosječno pet dolara. Na razini države
svake godine proda se između šest i osam milijardi boca tog alkohola, pa onda
ni ne čudi da država želi suzbiti crno tržište i centralizirati njegovu proizvodnju.
Ruske su vlasti još od carskih vremena eksperimentirale s
različitim kampanjama za suzbijanje alkoholizma, od prohibicije, do ograničavanja
prodaje u državnim kafićima i dućanima, no rezultati su uvijek bili
poražavajući. Vlada Mihaila Gorbačova,
primjerice, 1985. godine zabranila je destilerijama proizvodnju vodke, a nakon
kratkotrajnog prvotnog perioda poboljšanja zdravlja nacije, procvjetalo je crno
tržište, a država, koja je čak 20 posto prihoda dobivala od prodaje alkohola,
zapala je u financijske probleme.
Rusko ministarstvo zdravstva procjenjuje da u toj zemlji ima
dva milijuna alkoholičara, no u tu su brojku uključene samo osobe registrirane
u državnim klinikama za odvikavanje. Jakov
Maršak, psihoterapeut koji zarađuje ogromne novce liječeći bogate
alkoholičare u svojoj privatnoj klinici u moskovskom predgrađu, objašnjava da
je uzrok alkoholizma u "sindromu manjka zadovoljstva", pa Rusi, kao
narod koji je generacijama nesretniji od većine drugih, piju da bi osjetili
trenutno zadovoljstvo. Maršak
kombinacijom joge, pravilne prehrane i psihoterapije po cijeni od 12.000 dolara
za trotjedni tretman liječi biznismene, bankare, medijske i druge zvijezde, i
njihovu djecu, a izliječeni vlasnici kompanija i tvornica često mu pošalju i
svoje zaposlenike koji imaju isti problem.
Nanjušivši u alkoholu ogroman novac, tvrde mediji, Kremlj
sada želi za sebe zadržati što veći dio kolača, no to će, pretpostavljaju,
imati vrlo malo efekta na smanjenje problema alkoholizma. Kako to već biva u
Rusiji, kao i u slučaju nafte, samo će proizvođači s dobrim vezama u vladi
zarađivati od proizvodnje vodke, dok će svima ostalima biti zabranjen pristup
tržištu pod kontrolom države, a siromašni ruski alkoholičari i dalje će se
snalaziti kako znaju.
SIJERA LEONE
KRVAVI DIJAMANTI
Vlada Sijera Leonea, afričke države bogate dijamantima i devastirane
dugotrajnim građanskim ratom koji je završio prije četiri godine, žestoko se
pobunila protiv nedavno snimljenog hollywoodskog blockbustera "Blood
Diamond". Film, u kojemu Leonardo
DiCaprio glumi plaćenika i švercera dijamantima, opisuje kako je u ovoj
zapadnoafričkoj zemlji upravo međunarodna trgovina dijamantima dovela do krvavog
sukoba milicija koje su se borile za preuzimanje kontrole nad rudnicima. Naslov
filma inspiriran je, pak, činjenicom da je svojevrsni zaštitni znak
krijumčarskih milicija bilo odsijecanje udova nevinim civilima koji bi im se
našli na putu.
Vlada Sijera Leonea javno je izrazila svoje nezadovoljstvo
ovim filmom, bojeći se da će on zemlju ponovno postaviti u centar svjetske pažnje
"zbog krivih razloga", te da će potaknuti kupce dijamanata da svoje
dragulje kupuju drugdje. Ovo drugo, strahuju vlasti, moglo bi se dogoditi
unatoč postojanju međunarodnog sistema dodjele certifikata za dijamante, osnovanog
2003. godine pod imenom Proces Kimberley, a kojemu je cilj sprječavanje
trgovine takozvanim "dijamantima konflikta". Proces Kimberley prati
put dijamanta od iskapanja do prodaje, a dodjela certifikata znači da je
njegovo porijeklo poznato, te da nije povezan s nikakvim oružanim sukobom.
No, iako je Sijera Leone nakon rata primljena u ovu organizaciju,
Proces Kimberley ne može garantirati da je trgovina dijamantima
"čista" od svih vrsta kriminala povezanih s tim biznisom.
Krijumčarenje je, primjerice, još uvijek prisutno u Sijera Leoneu, jer su
granice sa susjednom Gvinejom i Liberijom i dalje porozne, a potpuna kontrola
nad proizvodnjom dijamanata još uvijek nije uspostavljena. Isto tako, uvjeti u
kojima rade radnici u rudnicima dijamanata daleko su od idealnih, a okoliš se
uništava bez ikakvog nadzora. Budući da Proces Kimberley potencijalnim kupcima
ne može garantirati da se ovakve stvari ne događaju, vlada Sijera Leonea zabrinula
se nakon pojave filma "Blood Diamond", pa je čak i zatražila od
producenata da na kraju filma stave napomenu da je u zemlji sada mir i da više
nema "krvavih dijamanata", no oni su se na njihove molbe oglušili.
SAD
TAJNA LISTA PUTNIKA
Novinska agencija Associated Press objavila je da američka
vlada već četiri godine potajno održava listu terorističkih sumnjivaca koji
prelaze američku granicu. Svaka osoba koja kopnom, morem ili zrakom uđe ili
izađe iz SAD-a, javlja agencija, od sustava Automated Targeting System koji
je u sklopu Ministarstva domovinske sigurnosti, dobiva određeni broj bodova,
koji je kvalificira kao manje ili više opasnu. Bodovi se temelje na analizi
putničkih navika, zemlji porijekla, načinu plaćanja putnih karata, podataka o
posjedovanju vozila, prethodnih putovanja u jednom smjeru, izboru sjedala u
prijevoznim sredstvima, odabiru jela, i slično. Vlada namjerava ove podatke čuvati
40 godina, a putnicima neće biti dozvoljen uvid u njihove
"rezultate", niti će na bilo kakav način moći osporavati njihove
zaključke.
I dok vlada tvrdi da je ovakav program "od kritičke važnosti
za nacionalnu sigurnost", organizacije i aktivisti koji se bave pitanjem
privatnosti tvrde da je ovo "možda najinvazivniji sustav koji je vlada
ikada koristila, u smislu broja ljudi na koje će utjecati". Nekim osobama,
naime, kao rezultat promatranja mogao bi biti zabranjen ulazak u zemlju, dok će
svim putnicima biti onemogućeno pravo da "putuju slobodno i bez
nedozvoljenog nadzora".
List USA Today javlja,
pak, da će Administracija za transportnu sigurnost (TSA) uskoro početi
koristiti novi model strojeva za rendgenski pregled osoba, uz pomoć kojih će pogranična
policija moći vidjeti ispod odjeće putnika, a najpoznatija američka
organizacija za građanske slobode, American Civil Liberties Union,
ovakvu vrstu pregleda smatra istovjetnim "pregledu skidanjem do
gola".
Čelnici TSA obznanili su da upotrebu ovakvih strojeva nastoje
uvesti još od 2002. godine, te da su problem prava na privatnost uspješno
riješili stručnjaci kompanije American Science and Engineering Massachusetts, koji su stroj dizajnirali tako da
se ljudsko tijelo vidi samo "u obrisima", ali istovremeno pokazuje
eventualne skrivene eksplozivne naprave i slično. Strojevi će uskoro biti
testirani na aerodromu u Phoenixu, a sumnjivim putnicima bit će ponuđene opcije
pregleda novim strojem, ili pak uobičajenim pretresom od strane policijskih
službenika.
KINA
ZAKON O ZIDU
Kineske vlasti odlučile su svoj nacionalni simbol - Kineski
zid – zaštititi zabranom uklanjanja kamenja i cigli, vožnje po Zidu, održavanja
masovnih manifestacija, te raznoraznih drugih aktivnosti kojima se on oštećuje.
Iako se Kineski zid na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika nalazi još od
1987. godine, kineske vlasti, ali ni sami Kinezi i susjedni Mongoli, nisu
sustavno vodili računa o njegovoj zaštiti, pa je Zid sada u poprilično jadnom
stanju. Nedavno je, primjerice, kineska policija uhapsila skupinu mongolskih
radnika jer su odnosili cigle iz Zida i koristili ih u nekom lokalnom
građevinskom projektu, a ovakav prijestup, koji nerijetko čine i Kinezi, prema
novom zakonu plaćat će se globom i od 50-ak tisuća eura.
Sam Zid, pak, nije cjelovita struktura, već se sastoji od
niza konstrukcija koje su građene u različita vremena, da bi se zaustavili
različiti neprijatelji, a neki dijelovi uopće nisu zidani, već se radi o hrpama
zemlje ili rovovima. Dokle seže nebriga samih vlasti za ovu jedinstvenu građevinu,
svjedoči Dong Yahui iz Društva za
zaštitu Velikog zida, koji kaže da vlasti uopće ne znaju niti koliko je dugačak
najkasnije izgrađeni zid iz vremena dinastije Ming, niti u kakvom je on stanju, s obzirom da se istraživanje
nikada nije vodilo na sustavan način.
Kineski je zid na neki način oduvijek bio žrtva zapuštenosti,
s obzirom na to da su nakon pada dinastije Ming
1644. godine, čiji su carevi izgradili najimpresivniji dio od cigle i
kamena s osmatračnicama, Kinom zavladala plemena sa sjevera, čije je prodiranje
Zid trebao zaustaviti, pa onda nisu ni osjećali potrebu da građevinu sačuvaju.
Mentalitet Kineza, tvrde arheolozi, takav je da oni nemaju naročito razvijen
osjećaj za čuvanje starog, već im je draže da stvari izgledaju svježe, tako da
je dio Zida Badaling, turistička lokacija smještena nedaleko od Beijinga, prije
20 godina obnovljen na način da izgleda potpuno novo.
Lu Zhou,
povjesničar arhitekture na Sveučilištu Tsinghua, objašnjava da su, za razliku
od Europljana, koji katedrale doživljavaju kao spomenike, Kinezima hramovi
poput odjeće, pa ih na neki način "bacaju nakon što postanu iznošeni".
Zhou tvrdi da je Kinezima funkcija
važnija od povijesti, te da zbog toga u Kini nema razvijene tradicije zaštite
građevina i spomenika. Zbog toga je i ovaj novi zakon prvi pokušaj kineske
vlade da se kompletna građevina sustavno zaštiti.
ZIMBABVE
VJEČNI MUGABE
Vladajuća stranka Zimbabvea, Afrička nacionalna unija Zimbabvea–Patriotski
front, predložila je parlamentu te zemlje ustavni amandman kojim bi se mandat
predsjednika Roberta Mugabea trebao
produžiti za dvije godine. Vječni vođa Mugabe
shvatio je, naime, da njegova zemlja još nije spremna za izbore predviđene za
2008. godinu, pa je predložio da "most, kojim bi se trebale prebroditi
dvije godine potrebne za harmonizaciju predsjedničkih, parlamentarnih i
lokalnih izbora" bude upravo on sam.
Mugabe je na
vlasti u Zimbabveu od 1980. godine, prvo kao premijer, a onda kao predsjednik,
a budući da je opozicija u toj zemlji nikakva, a parlamentom dominira njegova
stranka, kontroverzni amandman sasvim će sigurno biti odobren. S obzirom na
bijedno stanje opozicije, kao i unutarnje borbe unutar same Mugabeove stranke za njegovog
nasljednika, Zimbabve zasigurno i nakon narednih dvije godine očekuju teški
dani.
A kako Mugabe vlada
Zimbabveom posljednjih 26 godina, najbolje svjedoče statistike: nezaposlenost
je u toj zemlji iznad 80 posto, četiri petine stanovništva siromašno je, gotovo
dva od ukupno 12 milijuna stanovnika gladuje, kontroverzna poljoprivredna
reforma koja se provodi od 2000. godine nije dala nikakvih rezultata, pa je
poljoprivreda u toj zemlji, nekoć najvećem regionalnom proizvođaču hrane, u konstantnom
padu već sedmu godinu.
Osim toga, čak 18 posto stanovništva zaraženo je virusom
HIV-a, što Zimbabve svrstava u sam svjetski vrh, a samo 40.000 od ukupno
300.000 zaraženih ima pristup potrebnim lijekovima. Inflacija u toj zemlji
iznosi 1000 posto, a Svjetska banka ekonomiju Zimbabvea smatra najgorom od svih
svjetskih zemalja u kojima nije rat. Mugabe
se, pak, unutar svoje stranke već desetljećima uspijeva nametnuti kao vođa
rasističkom i antiameričkom retorikom, pa nitko u toj zemlji nije naročito
iznenađen što se ni nakon gotovo 30 godina na čelu države i sa 82 godine života
još uvijek ne želi odreći vlasti.
NOVI STUDIJ NA SVEUČILIŠTU JOHANNES GUTENBERG U MAINZU
CRNI EUROPLJANI
Nakon što je prije dvije godine ustanovilo istraživački centar
"Crna Europa", Sveučilište Johannes Gutenberg u Mainzu, uz
financijsku potporu Fondacije Volkswagen, pokrenulo je i studij o povijesti i
sadašnjosti Europljana koji potječu iz Afrike. Autori studija napominju da je
povijest crnih Europljana, kojih danas ima oko 18 milijuna, gotovo potpuno neistražena,
i to najvećim dijelom zbog nevoljkosti europskih naroda da se bave vlastitom
kolonijalnom prošlošću, te raširenog stava da se Europa sastoji od mnogobrojnih
različitih etničkih skupina, koje, međutim, sve pripadaju "bijeloj rasi",
dok se crni Europljani uglavnom doživljavaju kao stranci.
Kako stoji u opisu akademskog programa, osim nekoliko pojedinaca,
poput profesora filozofije Wilhelma
Antona Amoa, i pisaca Aleksandra
Puškina i Alexandrea Dumasa,
koji su u prošlosti postigli uspjeh, povijest većine tamnoputih Europljana,
poput Afričkih Nijemaca koje je nacistički režim sterilizirao, ostala je mahom
nepoznata. Stručnjaci su se za tu zaboravljenu prošlost zainteresirali tijekom
80-ih godina, nakon uspostavljanja crnačkih pokreta u Velikoj Britaniji,
Njemačkoj i Nizozemskoj, a povjesničari sveučilišta u Mainzu smatraju da je
ozbiljno istraživanje crnačkih populacija u Europi naročito važno danas kada
takvih populacija ima više nego ikada ranije, ali su političke i društvene
posljedice njihovog prisustva, poput izloženosti ksenofobiji, uvelike zanemarene.
Osim akademskog učenja, studij Programa crni Europljani bavit
će se i empirijskim proučavanjem života i povijesti takvih zajednica, održavat
će regionalne konferencije diljem Europe, i formirati prvi sveobuhvatni arhiv
dokumentacije o životu crnih Europljana, koja je za sada raspršena po raznim
drugim arhivima i privatnim kolekcijama.
Tena ERCEG