REZALIŠTE

LJUBAV U ZALEĐU

TEREN SPREMAN ZA IGRICE

Hoće li velika ljubav Ante Đapića (HSP) i Branimira Glavaša (HDSSB) ovjenčana koalicijskim brakom u osječkom Gradskom vijeću definitivno puknuti, znat će se teka kada ovaj broj Ferala bude na kioscima. U srijedu kasno popodne, u vrijeme predaje ovog rukopisa, ni Anto Đapić nije bio siguran hoće li od Nove 2007. još biti gradonačelnik Osijeka, ili će platiti ceh zbog svojih ambicija da postane hrvatski premijer. Naime, upravo mu je to – juriš na Banske dvore - najozbiljnije zamjerio Branimir Glavaš, najpoznatiji bolesnik Kliničke bolnice Osijek, u kojoj se ovaj okrivljenik za ratne zločine, na intenzivnoj njezi nalazi od 2. prosinca, nakon što je otpušten iz zagrebačke Zatvorske bolnice u Svetošimunskoj.

Kako kažu izvori iz KBO-a Glavaš je zamjerio Đapiću, koji ga je u osječkoj bolnici posjetio neposredno pred sjednicu Gradskog vijeća 21. prosinca, na kojoj je valjalo donijeti proračun grada za 2007., da na njegovoj grbači i nesreći sebi gradi put do premijerske fotelje. Đapić, koji je Glavaša branio upinjući se iz petnih žila, zaboravio je da njegov koalicijski partner u Osijeku ne trpi društvo u kojem on nije najjači.

Taj stav, Đapić je zorno shvatio na sjednici Gradskog vijeća prošlog četvrtka. Vijećnici Glavaševog HDSSB-a, na osnovu miga iz Kliničke bolnice, zatražili su više novca za adaptaciju stadiona u Gradskom vrtu od onoga što je bilo dogovoreno. Kada je Đapić to odbio prihvatiti, sjednicu su napustili vijećnici HDSSB-a (ima ih, zajedno s Glavašem, devet, pa s Đapićeva četiri, čine većinu), a potom ništa drugo nije preostalo ni Đapiću. I njegovi su napustili sjednicu, a nastavak je zakazan za 28. prosinca. Bila je to, koliko se zna, jedina sjednica u povijesti demokracije u kojoj vijećnicu napušta većina.

Kako je Đapić u međuvremenu održao sastanak s predsjednikom Županijskog odbora HDZ-a, Tomislavom Ivićem o mogućoj tehničkoj koaliciji koju bi podržao HDZ, te kako o tome navodno postoji i blagoslov Ive Sanadera, najpoznatiji bolesnik KB Osijek, dodatno se ražestio te je odlučio disciplinirati Đapića. Ne održi li se sjednica do kraja godine, a HDSSB izgleda želi upravo to, neće biti izglasan ni proračun, pa time pada Đapićeva vlast. Uslijedilo bi imenovanje povjerenika i novi izbori. Osokoljen rezultatima za nedavne izbore u gradskim četvrtima gdje je dobio najviše glasova, Glavaš se nada da bi isti rezultat mogao postići i na izvanrednim lokalnim izborima i tada ponovno odlučivati o sastavu vlasti, ali tada bez Đapića. Uz to, vjeruje, bila bi to i nova poruka Sanaderu, da je Glavaš, unatoč opetovanom štrajku glađu, u izbornoj godini, još uvijek na nogama.

D. HEDL

BRANITELJSKE POVLASTICE

BUĐENJE PRAVNE DRŽAVE

U jeku vremena darivanja, tri dana prije Božića, kad bi glasačko tijelo sklono potkupljivanju taman očekivalo da se vlast isprsi s kakvim nedvojbenim znakom dobrote i ljubavi, uskočio je na blaženu adventsku scenu sam Ustavni sud Republike Hrvatske i jednim potezom uzdrmao temelje društva. Njegovom odlukom ukinut je, naime, članak 53. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, po kojem se u protekla dva ljeta bez polaganja prijemnog ispita na fakultete upisalo desetak tisuća studenata, a što je izazvalo kaos bez premca na ionako kaotičnim hrvatskim sveučilištima. Dio fakulteta je kolabirao, neki su se branili upisom djece branitelja unutar redovne kvote, neki su zaoštrili bodovne kriterije za upis neprivilegiranih, no upalio je tek zahtjev za ocjenu ustavnosti spornog članka zakona koji su podnijeli Nezavisni sindikat znanosti i visokog školstva te Hrvatski helsinški odbor.

Sve to nije potreslo samo vladajući HDZ, koji je i smislio te donio na svijet bezočnu povlasticu za odabrane, mimo jasno garantirane ravnopravnosti u obrazovnom sustavu, ili pak Ivo Sanader i Jadranka Kosor žele baš pod svaku cijenu prikriti da ne znaju što bi sad, poručujući da će svejedno "pronaći rješenje za djecu branitelja". Za nevolje i troškove koje su svojim zanemarivanjem ustavnih odredbi nanijeli sustavu, ionako neće odgovarati prije izbora kroz nešto manje od godinu dana. Samo, s onim što dotad pronađu kao rješenje, svejedno bi za promjenu trebali povesti malo više računa o Ustavnom sudu, ako već ne o Ustavu samom, jer će ih tamo i dalje od 13 sudaca čekati samo dvojica apriorno benevolentnih, one dvije pravosudne i civilizacijske karikature od Vice Vukojevića i Milana Vukovića. A koji su i ovom prilikom, naravno, digli svoj glas protiv jedanaestorice kolega što su konačno ipak odlučili o ukidanju.

I. LASIĆ

SISAČKE LIKVIDACIJE

ĐURO BRODARAC NA IGLAMA

Informacije koje dopiru iz Državnoga odvjetništva kažu da bi se uskoro moglo početi razmotavati klupko ubojstava više desetaka srpskih civila u Sisku, ubojstava što su se događala početkom devedesetih: slične najave u proteklih su pet-šest godina u nekoliko navrata curile iz tužiteljstva, pa stoga i ovoga puta valja zadržati nužnu dozu rezerve u vezi s informacijom da će istražne radnje o sisačkim likvidacijama početi u siječnju 2007. godine. No, da se nešto uistinu događa, svjedoči nervoza nekadašnjeg sisačkog šerifa, u ratu formalno smještenog na položaj šefa tamošnje policije, Đure Brodarca koji je u potpunosti iščeznuo iz javnoga života, te prima plaću posebnog premijerova savjetnika za razminiranje, šalje prijeteće poruke potencijalnim svjedocima zločina u Sisku i moli Boga da ga mimoiđe sudbina Branimira Glavaša, njegova velikog prijatelja kojemu je – iz razumljivih razloga – propustio uputiti izraze podrške.

Načuvši da bi Ljuban Zorić zvani Grančica (nekad se zvao Mirko Marjanović) – koji je nedavno osuđen na trideset i pet godina robije zbog ubojstva svoje nevjenčane supruge i njezine kćeri iz prvog braka – da bi, dakle, Zorić istražiteljima mogao ispričati sve što zna o likvidacijama Srba u Sisku, a o tome – sva je prilika – zna jako puno, Brodarac je pohitao da ga posjeti u zatvoru, te da u podužem razgovoru provjeri utemeljenost glasova što kruže po Baniji. Nije poznato što je tko kome rekao, ali nije teško pogoditi da je Brodarac zahtijevao šutnju: od svih zamislivih oblika pomoći njemu je, naime, u ovom trenutku najkorisnija šutnja svjedoka.

I. ĐIKIĆ

DIPLOMATSKE AFERE

HRVATSKA NARODNA BIANCA

Prema informacijama kojima raspolaže Feral, jedino što je premijera Ivu Sanadera istinski naljutilo u novinskim pričama o narkomanskim navadama Bernarda Barišića, muža službenice u hrvatskom konzulatu u Los Angelesu Božice Barišić, bilo je upetljavanje šefice premijerova kabineta Biance Matković u tu storiju u kojoj nije osobito važno da je dotični Barišić kupovao drogu, nego je važno to što je njegovo hapšenje u LA-u zataškano, a zataškano je zato da gospođa Barišić – bliska prijateljica Matkovićeve – ne bi ostala bez lagodnog i unosnog mjesta u konzulatu: Sanader se nije uzbuđivao zbog prozivki na račun ministrice vanjskih poslova Kolinde Grabar-Kitarović, koja bi zasigurno bila smijenjena da iduća godina nije izborna, ili zbog optužbi protiv bivšeg državnog tajnika u MVP-u i sadašnjeg veleposlanika u Ankari Gordana Bakote, te niza nisko pozicioniranih činovnika u vanjskopolitičkom resoru, već je sve poluge režimskog utjecaja u medijima upregnuo u zaustavljanje širenja diplomatskih aferaških mrlja prema liku i djelu Biance Matković.

Ova neosporna činjenica – koja je najkardinalniju potvrdu dobila u premijerovim fanatičnim pokušajima da zaustavi objavljivanje teksta o Matkovićevoj u jednom domaćem političkom tjedniku – govori, naravno, o tome da predstojnica premijerova ureda spada među pet-šest najmoćnijih persona u izvršnoj vlasti i HDZ-u i da se od svih ministara s Matkovićevom po utjecaju može mjeriti jedino Božo Biškupić, ali mnogo kazuje i o nakaradnom sistemu po kojemu funkcionira Sanaderova Vlada. Sistem je, naime, uspostavljen tako da o svemu bitnome presuđuje premijer osobno, a u krug osoba čije savjete pritom uvažava spada troje Vladinih činovnika (uz Biancu Matković, tu su glasnogovornik Ratko Maček i šef e-Hrvatske Miro Kovačić), trojica saborskih zastupnika (Luka Bebić, Mario Zubović i Petar Selem) te spomenuti ministar kulture Biškupić.

Ovakva vladarska logika izvire iz premijerova shvaćanja politike, po kojemu nije važno što se radi i kako se radi, nego je jedino bitno da neugodne informacije ne cure u javnost, a to se može postići samo tako da se maksimalno suzi krug u kojemu kolaju relevantne informacije i da u tom krugu budu isključivo oni kojima je jedina kvalifikacija za bavljenje politikom beskrajna odanost Ivi Sanaderu koji napad na bilo koga od izabranih doživljava izravnim napadom na sebe, dok napade na većinu svojih ministara i HDZ-ovih glavešina ne primjećuje ili u njima potajno uživa.

I. ĐIKIĆ

PREDIZBORNA MOSTOGRADNJA

KLIZNI TROŠKOVI

Dan prije Badnjaka u Jutarnjem listu oglasio se glasoviti mostograditelj dr. Jure Radić, ističući da bi gradnja mosta Pelješac mogla početi u rano ljeto sljedeće godine, a cjelokupni most bi mogao biti završen za tri do četiri godine. Most će inače biti gredni, ovješeni, dugačak 2300 metara, visok 55 metara iznad mora, nosit će ga 10 stupova, na sredini će biti postavljena dva pilona visine 170, odnosno 115 metara iznad trase mosta, raspon među tim pilonim bit će 568 metara "što je drugi najveći raspon u Europi"... Nakon godinu i po dana pregovaranja između RH i BiH je postignuta suglasnost o visini mosta i plovnog puta podno njega, a dr. Radić tvrdi kako je projektirana cijena takvog mosta između 200 i 220 milijuna eura.

Dakle, novi i po mnogo čemu zahtjevniji četverotračni most, ili "po veličini drugi most u Europi" prema tim bi informacijama hrvatske porezne obveznike mogao koštati cijelih stotinjak milijuna eura manje od ranije projektiranog i za koji su lani početkom studenoga svečano otvoreni pripremi radovi na gradnji pristupnih cesta s neretvanske strane Malostonskog kanala. Tada je novinarima službeno rečeno da je dr. Radić sa svojim timom završio idejni projekt dvotračnog pelješkog mosta s 13 morskih stupova, visokih stotinjak metara, da će na sredini mosta visina iznad mora biti 35, a duljina između dva središnja luka 170 metara... te da će takav objekt koštati od 250 do 350 milijuna eura.

Kako će sada "drugi po veličini most u Europi" koštati znatno manje to vjerojatno zna samo dr. Radić i njegov projektantski tim, ali ni takvu mogućnost ne treba uzimati zdravo za gotovo. Naime, isti taj dr. Radić je 5. studenoga ove godine Jutarnjem listu izjavio kako će pelješki most u svom plovnom profilu (prolazu za brodove) biti visok 51 metar, dok će duljina između dva središnja luka iznositi 200 metaras "što je najveći europski standard". Kani se, dakle, graditi "kapitalni hrvatski projekt" koji je u kratkom vremenu doživio toliko izmjena da od toga naprosto boli glava! Ne samo u pogledu izvođenja više nego zahtjevnih podmorskih i ostalih radova, nego još više financijskom smislu. Naime, isti je onaj dr. Jure Radić u veljači ove godine, nakon što je BiH tražila podizanje visine mosta na 55 metara kako bi se riješilo pitanje nesmetanog prilaza velikih brodova Neumu istaknuo da to nije problem, "ali da svaki metar visine podrazumijeva po dodatnih milijun eura za svaki stup mosta". Sada je ta Jurina projektirana cijena cijelog znatno višeg i šireg mosta svedena na samo 200 do 220 milijuna eura, iako su se u međuvremenu bitno povećali rasponi pilona, udvostručen je i broj voznih traka kojima će 2008. prosječno dnevno prema stručnim procjenama prolaziti 4488, a godine 2027. tek oko 10 tisuća vozila. Inače, ako se jednoga dana taj most i izgradi zaobilaženjem Neuma vožnja po "prometno cjelovitoj Hrvatskoj" iz pravca Splita do Dubrovnika bit će dulja za oko dvadesetak kilometara...

L. BRAILO

INTEGRACIJE I SKEPTICIZAM

REFERENDUMSKO POTPITANJE

Građani Dalmacije podijeljeni su u podršci euroatlantskim integracijama pokazalo je, prenosi Slobodna Dalmacija, i najnovije istraživanje agencije "Puls" provedeno na uzorku od 500 ispitanika od Zadra do Dubrovnika. Za pristupanje Europskoj Uniji zauzima se 44, dok je protiv 55 posto ispitanika. Gotovo identični rezultati su i za pristupanje NATO savezu; za je 43 posto ispitanika, protiv je 48, dok je neodlučnih 9 posto.

Ništa nova pod kapom nebeskom što bi se reklo, budući da i građani Dalmacije slijede već poznata opredjeljenja s tim u vezi i na državnoj razini. No, gotovo blokovska izjednačenost ispitanika koja se u posljednje vrijeme javlja u spomenutom "Pulsovom" i sličnim istraživanjima ukazuje na to da "nešto nije u redu s komunikacijom između hrvatske političke klase i biračkog tijela", rekao je, uz ostalo, nezavisni politički analitičar Davor Gjenero komentirajući rezultate očito sve izraženijeg euroatlantskog skepticizma.

S tom se ocjenom lako složiti, ali bi trebalo i dometnuti kako spomenuti skepticizam raste posljednjih mjeseci, i to od trenutaka kada su se u državno-političkom vrhu, što službeno, što neslužbeno, počelo razmišljati kako zaobići obećano referendumsko izjašnjavanje građana Hrvatske o prihvaćanju ulaska u EU i NATO. Pritom se smišljaju formule i pravno-stručno tumačenja o tome jesu li EU ili NATO neke nove zajednice država kojima hrvatski Ustav priječi "utapanje" u njih, ili su to pak samo savezi modernih država današnje civilizacije kojima se može pristupiti i donošenjem odluke većinskom voljom parlamentarnih zastupnika. Također se pritom i najavljuju glasovite komunikacijske strategije prema biračima kojima se još nije na jednostavan i prihvatljiv način objasnilo što su prednosti, a što slabe strane ulaska u EU i NATO.

Bez takvih razumnih objašnjenja provjerljivih na referendumu, i bez barem okvirne računice koliko će pristupanje euroatlantskim integracijama stajati hrvatske porezne obveznike, gotovo beskrajna priča o pristupanju EU i NATO-u služit će uglavnom dnevno-političkim potrebama lidera oba suprotstavljena bloka.

L. BRAILO

SELEKTIVNA PAMET ZLATKA MATEŠE

SVE ZA DINAMO

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša upustio se u blagdanskom intervjuu jednom dnevniku u zanimljivo tumačenje privatizacije nogometnih klubova prema Zakonu o sportu, što stupa na snagu 1. siječnja 2007. Prema Mateši, pretvorbu iz udruge građana u dionička društva Zakon zapovijeda svim klubovima koji imaju dugove, a njih imaju svi klubovi koji u Hrvatskoj nešto znače, osim - zagrebačkog "Dinama".

"Dinamo kakav danas egzistira već je prošao stečajni postupak i ne mora se pretvoriti u trgovačko društvo", poručio je Mateša, potvrdivši kako klub iz Maksimira može nastaviti funkcionirati kao udruga građana pod kontrolom uprave grada Zagreba i u slučaju da, prema svemu sudeći, svi njegovi konkurenti u 1. Hrvatskoj nogometnoj ligi obave pretvorbu u trgovačka društva. Mateša je posebno apostrofirao Hajduk, kao klub koji mora pod pritiskom dugova postati dioničko društvo. I prema Dinamu postoje potraživanja u milijunima eura bivših igrača, trenera i drugih klubova, ali ona se, prema predsjedniku HOO-a, ne tiču zagrebačkog kluba "kakav danas egzistira", već nekog trećeg. Drugim riječima, Robert Prosinečki, Dražen Ladić i drugi vjerovnici maksimirskih "modrih" mogu zaboraviti svoje pare, jer su stečajna masa onoga oko čega se vodi pripadajući sudski postupak nekoliko stolica i pisaća mašina.

No, tumačenja Zlatka Mateša nisu zanimljiva samo zbog selektivnog pristupa gubitašima u hrvatskom sportu, već i zbog toga što je HOO značajno sudjelovao u kreiranju novog Zakona o sportu. Pritom nije bila presudna "struka", već hadezovske veze Mateše i aktualnog vodstva Ministarstva znanosti iz kojeg je iznjedren nastupajući zakon s odredbama koje su Zdravku Mamiću i Milanu Bandiću plasirali Dinamo očišćen od dugova koje, istina, nisu oni stvorili, ali nisu ni ostali upravljači klubovima nabili baš sve dugove koji će biti pretvoreni u dionice.

V. MARJANOVIĆ

ULOGA IVANA TURUDIĆA U NOGOMETNIM MUĆKAMA

MLADOST 127 I LUDOST

Ivanu Turudiću, sucu Županijskog suda u Zagrebu koji je nedavno potvrdio svoju presudu Hrvoju Petraču za otmicu maloljetnog Tomislava Zagorca otpravivši ga na šestogodišnju robiju, dan je na izmaku godine veliki prostor u svim hrvatskim medijima da se ispovijeda o detaljima svoje životne i profesionalne karijere. To što se Turudić nije libio svoje napredovanje prema zagrebačkom Županijskom sudu i u posjed predmeta kao što je "slučaj Petrač", pripisati i dobrom "vjetru u leđa" koji mu je devedesetih puhao od strane HDZ-a, sugerira da ovaj sudac nije u brojnim recentnim istupima imao selektivno pamćenje. Pa ipak, nešto je, ističući vazda svoju privrženost nogometu, i prešutio.

Osim što je bio, kako kaže, talentirani nogometaš u virovitičkim nogometnim okvirima, Ivan Turudić bio je, što u pravilu ispušta spomenuti, i dopredsjednik nogometnog kluba Mladost 127 iz Suhopolja pokraj Virovitice. U vrijeme kada je već bio sudac u Virovitici, i u vrijeme kada je gazda Mladosti bio lokalni moćnik, bivši virovitičko-podravski župan sklon aferama i incidentima, Đuro Dečak.

Možda i najveća afera župana Dečaka bila je sama Mladost 127, odnosno način kako je u taj nižerazredni ligaš upumpano na desetine milijuna kuna novaca tamošnjih poreznih obveznika i reketiranih poduzeća, kako bi se ostvario naum čelništva kluba o ulasku u Prvu ligu. Osim Dečaka i Turudića, čelništvo je činio još samo direktor kluba Zdravko Grbac, pa bi odgovor na pitanje kako je taj klub nakon ispadanja iz Prve lige koncem devedesetih doslovce propao i koliko je ta avantura koštala stanovnike Virovitičko-podravske županije, mogli dati samo Dečak, Turudić i Grbac.

No, koga to uopće zanima danas kada na stadionu Mladosti 127 igra trećeligaš NK Suhopolje, kada je Đuro Dečak zaslužni umirovljenik s najvišim civilnim i vojnim počastima i kada Ivan Turudić napreduje prema imenovanju u Vrhovnom sudu. Koga, konačno, zanima u kakvom je kadrovskom rezalištu završio Zdravko Grbac?

V. MARJANOVIĆ