TOP-LISTA 12 NAJBOLJIH STRANIH FILMOVA U 2006. GODINI

WHISKY NA LETU 93

Precizne rekonstrukcije povijesnih događaja filmski su trend sezone, a "Let 93" iznimno potresna ljudska drama — * Umjesto tipične filmske krimi-akcije, "Poroci Miamija" ispali su tipičnim mannovskim filmom: cerebralnim, smrtno ozbiljnim, i izvanredno emocionalnim; "München", pak, ulazi među Spielbergove najbolje filmove, kojim ovaj slavni redatelj osuđuje izraelsku politiku odmazde i tajnog rata —* Iako bez radikalno nove teme ili poetike, i bez velike medijske eksplozije, urugvajski "Whisky" se nameće kao jedan od najznačajnijih suvremenih filmova, dok je drugi dio Woodyjeva "Završnog udarca" mala bravura prema modelu art-krimića iz 50-ih i 60-ih, ali još bolje izgleda prvi dio filma

1. LET 93 United 93

Precizne rekonstrukcije povijesnih događaja filmski su trend sezone. Oliver Hirschbiegel snimio je "Hitler: konačni pad", a ove se godine počeo pripremati za rekonstrukciju tragičnih događaja u Beslanu. Stephen Frears je prije par godina snimio docudramu o laburističkom tandemu Tony Blair – Gordon Brown. Ove godine pojavio se s "Kraljicom", filmom o događajima nakon smrti princeze Diane. No, krunski naslov ovog trenda je "Let 93".
 
Paul Greengrassova rekonstrukcija rušenja aviona otetog 11. rujna nije povijesno precizna. Film opisuje događaje za koje se samo može pretpostaviti kako su se uistinu dogodili. U tom smislu "Let 93" je pseudohistorijski film katastrofe. Greengrass je mogao koristiti samo postojeće činjenice, zapise telefonskih razgovora putnika i posade nakon otmice, te zapis s crne kutije zrakoplova. No njegova namjera nije bila manipulacija događajem – ni u povijesnom, ni u političkom, ni u propagandnom smislu. Premda bi se moglo tako zaključiti, "Let 93" nije politička drama, već iznimno potresna ljudska drama.
 
2. POROCI MIAMIJA Miami Vice
 
Michael Mann je film prema likovima iz istoimene serije osamdesetih – kojoj je bio izvršni producent i scenarist – trebao snimiti kao nastavak poznate franšize. Budžet "Poroka Miamija" s Colinom Farrellom, Jamie Foxxom i Li Gong popeo se do 135 milijuna. U film se utrpalo i lokacija, i brzih glisera, i sisatih statistica sa zadatkom. No film je ispao grdnim podbačajem.
 
"Poroci Miamija" trebali su biti "normalan" film, komercijalna pucačina, žanrovska atrakcija, ali jednostavno nije išlo. Mann ima taj svoj prepoznatljivi stil, svoj redateljski "štos", i možda on i ne zna snimiti "normalan", komercijalan film. No fala bogu što se Manna ("Vrućina", "Probuđena savjest"...) ne može naučiti uobičajenim redateljskim trikovima. Umjesto tipične filmske krimi-akcije, "Poroci Miamija" ispali su tipičnim mannovskim filmom: cerebralnim, smrtno ozbiljnim i izvanredno emocionalnim. Slične priče gledamo skoro svakodnevno na televiziji i u kinu. Ono što je u filmu izvanredno jest režija koja od žanrovskih stereotipa radi neponovljive, duboko proživljene likove.
 
3. MÜNCHEN
 
Filmom o terorističkom napadu na izraelske olimpijce i valu odmazde koji je uslijedio Spielberg problematizira državni terorizam kao jedno od temeljnih političkih i etičkih pitanja Izraela. Sa svojim humanističkim autorskim paketom lakše kategorije, obilježenim filmovima poput "E.T.-a", "Boje purpura", ili "Terminala", Spielberg se teško može nositi s tako zahtjevnom "robom". Toga kao da je i sam svjestan, pa u filmu u kojem Eric Bana glumi vođu jedne od izraelskih grupa za likvidaciju, uvelike suspendira neke od svojih prepoznatljivih autorskih karakteristika. Prije svega doslovnost emocionalnih, etičkih i ideoloških pozicija.
 
Nekad je u tome bolji, nekad slabiji, a kada mu uspije zadržati distancu prema materijalu, onda "München" ulazi među njegove najbolje filmove. U ilegalnom ratu sviju protiv svih fini obiteljski ljudi ubijaju fine obiteljske ljude, a kolateralne žrtve broje i jedna i druga strana. Banin lik, tajni agent Avner Kaufman, izraelski je Charles Bronson. Anđeo osvete. Ali i lik preko čijih moralnih dvojbi, i naposljetku odlaska iz Izraela, Spielberg osuđuje izraelsku politiku odmazde i tajnog rata.
 
4. WHISKY
 
Amerikanci kod fotografiranja kažu "cheese". Francuzi "petit pomme". A Urugvajci – "whisky" (viki). Viki će za svoju lažnu bračnu fotografiju izgovoriti i ostarjeli vlasnik male tvornice čarapa (Andres Pazos) i njegova predradnica (Mirella Pascual).
 
Juanu Pablu Rebelli i Pablu Stollu "Whisky" je drugi film. Urugvajski redateljski par poetiku američkog nezavisnog filma (Jim Jarmusch) prenosi u latinskoameričku kinematografiju. Svakodnevica iz male tvornice i staračkog života, dokumentaristički i poetski izvanredni komadići života, uvezuju se u veliku životnu dramu. I nakon završetka priče mnogo toga će ostati nedorečeno. No drama "Whiskyja", najvećeg iznenađenja u Cannesu 2004., jest poput bezglasnog krika. Naizgled se ništa nije dogodilo, a sve se dogodilo... Sličan efekt film ostavlja i u svjetskoj kinematografiji. Iako bez radikalno nove teme ili poetike, bez velike medijske eksplozije, "Whisky" se nameće kao jedan od najznačajnijih suvremenih filmova. On je i posljednji zajednički film redateljskog tandema - 5. srpnja Juan Pablo Rebella je počinio samoubojstvo.
 
5. ZAVRŠNI UDARAC Match Point
 
Woody se vratio!... Koliko puta je to već napisano? Woody Allen se vraćao s "Annie Hall", s "Broadway Danny Roseom", "Hannom i njenim sestrama", "Zločinima i prekršajima", "Mecima iznad Broadwaya"..., uglavnom, Woody se vraća već gotovo trideset godina. Pravilno poput kometa. U svakom desetljeću najmanje jedanput. No i opet možemo napisati: Woody se vratio!
 
"Završni udarac" se može podijeliti na dva filma. Prvi, u stilu Jane Austen, gdje pratimo propalog irskog tenisača u njegovom vrtoglavom usponu kroz englesko visoko društvo. I drugi film, klasični krimić s dva ubojstva, i nekoliko efektnih obrata. Drugi dio mala je bravura prema modelu art-krimića iz 50-ih i 60-ih, ali još bolje izgleda prvi dio. Woody je Jonathan Rhys-Meyersov lik postavio kao čovjeka bez ikakvih svojstava, bez vidljive inteligencije, šarma, duhovitosti... No ta bezlična figura vrti oko sebe čitav film. Privlačeći poput crne rupe sve likove i svu građu filma.
 
6. SKRIVEN Cache
 
Pobjednik prošlogodišnjeg Cannesa, film godine prema izboru kritičara Sight & Sounda, film godine prema izboru Jutarnjeg lista... - "Skriven" Michaela Hanekea, najzvučniji je art naslov godine. Izvrstan Hanekeov film poklopio se s neredima u pariškim predgrađima. Grijehovi bijele, kršćanske i kolonizatorske imperije došli su na naplatu, pa se "Skriven" gledao kao nastavak tekućih televizijskih vijesti.
 
Međutim, iza napetog i formativno savršenog trilera, u maniri filmskih ratova Claudea Chabrola s francuskom višom klasom, ili transcendencije Davida Lyncha, krio se pomalo antiklimaksni politički film. Koga zapravo Haneke optužuje? Trebaju li odgovornost za napetost koja se stvorila između bijele i imigrantske Francuske preuzeti svi Francuzi, i rođeni i nerođeni? Ili odgovornost leži na onima koji danas optužuju i koji su francusko društvo doveli u opsadno stanje? Haneke je preozbiljan autor da bi si dopustio lepenovsku ksenofobiju. Ali i isto tako, da bi se izgubio u jednoznačnoj liberalnoj korektnosti. No u svojoj političkoj konačnici, sve je to previše dvoznačno. Pravi političarski tuc-muc.
 
7. PLANINA BROKEBACK Brokeback Mountain
 
Nebojša Pajkić je svoje prve filmove odlazio gledati sa sestričnom. Sestrična je volila ljubiće, a Pajkić westerne. Na filmovima koje je sestrična birala jako se zlopatio. No onda je s godinama skužio da su svi filmovi zapravo ljubići. Westerni možda i najviše od svih. Od tog Pajkićevog otkrovenja pa do Ang Leejeove "Planine Brokeback", samo je jedan mali korak.
 
Homoerotizam je latentan westernu. Isto kao što je westernu imanentan prostor divljine kao prostor posljednjeg raja. Ang Lee je spojio taj western-homoerotizam s westernom kao prostorom neograničene slobode – i iskre su počele frcati. "Brokeback planina" s Heathom Ledgerom i Jakeom Gyllenhaalom, film je kojeg smo čekali da se dogodi cijeli život. Film koji je Nebojši Pajkiću pao na pamet još u vrijeme dok je sa starijom sestričnom morao gledati srcedrapateljne ljubiće. Dakle, riječ je o happyendu. Možda i jednom od najvećih i najduže očekivanih u povijesti westerna i filma uopće.
 
8. PONOS I PREDRASUDE Pride and Prejudice
 
Televizijski redatelj Joe Wright nije čitao "Ponos i predrasude" Jane Austen. Čak nije niti gledao televizijsku seriju. Dapače, usudio se to i javno priznati, rekavši da je roman pročitao tek kad mu je ponuđena režija. No brzo je pokopčao stvari. "Ponos i predrasude" s Keirom Knightley odličan su komad ekranizirane literature. Izvanredni socijalni zoo engleskih viših klasa s kraja XVIII. stoljeća, i njegov ženidbeni poker u kojem su glavni čipovi bili materijalno bogatstvo i društveni status, Wright režira vrlo precizno. Interesi se isprepliću s romansom, razum s osjećajima, ponos s predrasudama... a na podlozi glavnog onodobnog socijalnog rituala pojavljuje se veliki ljubić, prava bajka svog vremena.
 
Literatura Jane Austen odlično korespondira sa sadašnjošću. Gledatelji je potpuno "kuže" ("Ponos i predrasude" su u vrijeme premijere bili daleko najgledaniji nezavisni film u Britaniji), a čak i manje poznati redatelji poput Wrighta s lakoćom razbijaju šifru njenog teksta.
 
9. BORAT Cultural Learnings of Amerika for make Benefiet Glorious Nation of Kazakhstan
 
Goran Milić i Sacha Baron Cohen gotovo su u isto vrijeme putovali Amerikom. Milić je na put krenuo nakon SP-a. Cohen nešto prije. Smjer putovanja im je bio sličan: od New Yorka prema Zapadnoj obali i Los Angelesu. I ideja im je bila slična: hvatati po putu Amerikance i stavljati im "krušku po njušku". Milić je putovao sa svojim snimateljem Ramadžom, Borat s Azamatom Bagatovom... I tu prestaju sve sličnosti. No nakon Boratova filma i Milićeve su reportaže dobile neki komični štih. Razlike možda i nisu tako velike? Pa baš i ne. Prije će biti da je Boratova satira toliko razorna da je nakon nje teško ne gledati Ameriku Boratovim očima.
 
Borat razgovara sa studentima koji žale što u Americi više nema robova. Neki kauboj mu priznaje da bi i u Americi trebalo vješati homoseksualce kao i u Kazashtanu. Uglavnom, "Cultural Learnings of Amerika for make Benefiet Glorious Nation of Kazakhstan" čista je "kazahstanizacija" Amerike.
 
10. BABEL
 
Američka srednja i viša srednja klasa još uvijek putuje svijetom. Turistički konzumerizam se mora obaviti. Na Keniju, Italiju, Tajland mora se staviti recka... No sve je na rubu histerije. Strah od terorizma postaje jednak statusnom i potrošačkom impulsu. Kada u filmu Alejandra Gonzalesa Inarritua jedna Amerikanka slučajno biva ranjena u Maroku, njenu turističku grupu obuzima strah koji izvanredno opisuje suvremenu civilizacijsku shizofreniju: sukob konzumerističke opsesije i političkih paranoja.
 
Dramaturška logika "Babela" vodi se logikom "teorije kaosa". Ono što će u marokanskoj pustinji biti nesretan slučaj, širom satelitske televizijske mreže zabrujat će kao "teroristički napad". Intervenirat će američka ambasada, pokrenuti se marokanska policija, a prava tragedija tek će uslijediti. Dramaturgija "teorije kaosa", dramaturgija "bez granica", sudarit će se sa svijetom granica i političkih paranoja.
 
11. POKOJNI The Departed
 
Jasno je zašto je Martin Scorsese poželio snimiti remake hongkonških "Paklenih poslova". Koji redatelj ne bi želio imati takav film u svom portfelju? Umjesto pucačine, "Pakleni poslovi" su bili telefonijada. Najnapetiji trenutak krimića nije bio kad se policijski i gangsterski doušnik nađu oči u oči, već kada otkriju međusobne telefonske brojeve. Coltovi su nestali. Umjesto njih stigle su Motorole, Nokie i Samsunzi...
 
"Pokojni" su superioran krimić. Leonardo DiCaprio i Matt Damon odlični su u svojim doušničkim ulogama i karakternim suprotnostima. Mobiteli praše kao i u hongkonškoj verziji. Čak i već poslovično naporni Jack Nicholson ne ruši previše balans film (Scorsese je kanio "spustiti" njegov nastup, ali se ovaj nije dao). Ipak, kome je do originala, u doslovnom i kvalitativnom smislu, na kraju se mora vratiti "Paklenim poslovima".
 
12. TRANSAMERICA
 
Naslov filma je dvosmislen. On određuje žanr filma ceste, ali i transseksualnost glavne junakinje. Bree Osbourne (Felicity Huffman) rođena je kao Stanley Shupack: zajedno s jajima, pimpekom i ovime što stoji u njenom prezimenu. No nakon četrdesetak godina Stanley je odlučio dvije stvari: promijeniti svoje prezime i otići na operaciju promjene spola.
 
Kao i dvosmislen naslov, tako je i priča filma dvojaka: gorka i slatka, sarkastična i komična. Redatelj i scenarist Duncan Tucker ne ustručava se u priču uvesti dječakovo seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, ulično prostituiranje i nastupanje u porno-filmovima, ali ne ustručava se niti jednog općeg laganog tona filma s puno humora. U "Transamerici" sve ima svoju drugu stranu, baš kao i junakinja Bree.

________________________________