Ponovno su ga stisli oko Sunčanog Hvara, što je afera koja nije sasvim jednoznačna, i u neku ruku moglo bi je se podvesti i pod nepotrebno potkopavanje privatizacije i puntarstvo protiv kapitalizma. Ali, ta afera došla je nakon što se hrvatska politička klasa pretvorila u pukog agenta stranog kapitala, prodajući po hreljićkim cijenama najbolje komade obiteljskog srebra, tako da joj se sada skače u oči i za što treba i ne treba.

Isto vrijedi i za priču o Sanaderovim satovima. To što on nosi skupu kucalicu od 20-ak tisuća eura (a zajedno s ostalima u kućnoj zbirci navodno i cijelih 150 tisuća) išlo bi na dušu njegovog pubertetskog statusnog egzibicionizma da nije jedne prokleto važne sitnice. Ovim premijer otvoreno demonstrira da se osjeća sijamski bliskim novoj hrvatskoj maybachovsko-kulmerovskoj kapitalističkoj aristokraciji, a ova druga cifra bogami otvara i pitanje nije li ta ljubav nečim podmazana.

Naravno, to se nikada neće dokazati ni ozbiljno islijediti. Vlada je upravo uplatila USKOK-u 1,8 milijuna kuna da istraži ima li u Hrvatskoj korupcije (!), pa neće valjda glavom premijer biti izvučen kao primjer da ima. Ali, zavrtao USKOK Sanaderu rukave ili ne, i dalje ostajemo kod mišljenja da nije problem u tim vražjim urama, nego u potpuno promašenoj filozofiji društva koju otkucavaju te ručne vekerice.

Prihvaćajući, naime, statusne stereotipe jednog Keruma, premijer šalje preciznu poruku da su junaci našeg doba beskrupulozni mlatipare koji se razlikuju od lopova samo po tome što država ne sankcionira, a itekako bi trebala, eksploatiranje zaposlenih na rubu, ili čak ispod ruba, fizičkog preživljavanja. Tim galijotima hrvatskog kapitalizma ponekad uskaču u pomoć samo mediji (ali i oni sve manje), i nitko više, i tek ako ih pogodi teška bolest ili slična nesreća tu su telefoni solidarnosti i ostale dude-varalice, kao već uhodani oblici javne milostinje.

I upravo o tome se ovdje radi. Kerumovska bižuterija oko zgloba ljudi na vlasti nije tek nekakav modni body language, to je i sasvim jasan svjetonazorni stav. Po kojemu je hrvatskom kapitalizmu dozvoljeno da buja na jadu radničkih kmetova i sirotinje, i da o njima brine samo u vidu pojedinačnih gesta milosti (što se posebno zorno vidjelo na primjeru nedavne dodjele prvog azila, kućnoj pomoćnici iz Sudana).

Što je najgore, u te našopane bogatune ne ugrađuje se ni minimum odgovornosti za razvoj zemlje, niti se vidi tko bi to napravio. Sanader je na otvaranju HDZ-ove izborne kampanje u Splitu sasvim napustio retoriku iz prethodne kampanje, kada su mu bila puna usta ekonomskog preporoda zemlje.

Sada su u srcu izborne promidžbe Tuđman, Hrvati iz BiH i papa, što je isto kao da se reklo da ćemo odsad ići u budućnost stražnjicom, a ne prsima. Uostalom, samo stražnjicom premijer se mogao i domisliti da dva najveća hrvatska grada, Zagreb i Split, koji bi trebali biti motori razvoja, natjera u trku tko će izgraditi veći i ljepši Tuđmanov spomenik.

Dobro, možda malčice ipak pretjeruju prestižne svjetske novine kada zbog ovoga i drugih stvari Hrvatsku opet nazivaju "gnjecavim dnom Evrope". Ali, bogami, ni Sanader ne zna, i pored svih svojih preskupih kucalica, koliko je sati.

Marinko ČULIĆ