REZALIŠTE

SLUČAJ GLAVAŠ

PRIVILEGIJE NAJDRAŽEG PACIJENTA

Otkako je hrvatska javnost uskraćena za svakodnevna izvješća o zdravstvenom stanju najpoznatijeg hrvatskog bolesnika, Branimira Glavaša – koja su se do 3. siječnja ove godine redovito pojavljivala na web stranici Kliničke bolnice Osijek - može se samo nagađati kakvo je ono danas. Međutim, ono što se čuje u službenim izjavama liječničkog konzilija ili samostalnim istupima doktora, u velikoj je suprotnosti s onim što se o stvarnom Glavaševom stanju čuje iz neslužbenih bolničkih izvora. Dok neki liječnici njegovo zdravstveno stanje i dalje opisuju kao vrlo teško, iz neslužbenih se izvora čuje kako je on posve dobro.

Glavaš je jedini pacijent smješten na Odjelu intenzivne njege koji svakodnevno, bez problema, šeće hodnicima i vjerojatno jedini, koji bez obzira na uspostavljenju dijagnozu i dalje koristi jedinicu intenzivne njege, a na odjel na kojem bi mu se, s obzirom na dijagnozu, mogla pružiti bolja zdravstvena njega – tvrdi jedan neslužbeni bolnički izvor i dodaje kako bi, s obzirom da Glavaš ima uspostavljenu dijagnozu psihoorganskog sindroma, bilo primjerenije da je smješten na odjelu psihijatrije. Taj izvor tvrdi kako Glavaš za povlašteni tretman kojeg uživa može zahvaliti ravnateljstvu bolnice, koje čini sve kako bi mu izašlo u susret.

Glavaš u svojoj bolesničkoj sobi koristi mobilni telefon i laptop, što je također neuobičajeno za bolesnike na odjelu intenzivne njege, kao što je i neuobičajeno da ondje prima svoje stranačke kolege i s njima održava sastanke.

Jedan liječnik, koji želi ostati anoniman, kaže kako Glavaš normalno jede, te da uz jelo uzima i preparate za održavanje mišićne mase.

I dio posjetitelja bolnice, koji su došli u posjetu drugim bolesnicima na Odjelu intenzivne njega, tvrdi kako su vidjeli Glavaša u dobrom stanju. I oni potvrđuju već poznato: pred Glavaševom sobom i u njoj uvijek je puno posjetitelja. Jedan neslužbeni bolnički izvor čak tvrdi da je u Glavaševoj sobi atmosfera toliko opuštena da jedna gošća, koja ga često posjećuje, čak puši u bolesničkoj sobi.

Za to vrijeme fotografije izmoždenog Glavaša, koje je medijima podijelio njegov odvjetnik Dražen Matijević, a za koje dobro upućeni tvrde da su prije toga propuštene kroz photo shop i dalje kruže novinskim stupcima, prikazujući Glavaša kao osobu čiji život visi o koncu.

D. HEDL

KULT VLASTITE LIČNOSTI

ČAČIĆEVE MEDIJSKE INOVACIJE

Predsjednik HNS-ova Središnjeg odbora i premijerski kandidat rečene partije Radimir Čačić patentirao je najnoviji model opovrgavanja žurnalističkih navoda: on, naime, neutemeljenima i prljavima proglašava tekstove koji još nisu ni napisani, a kamoli objavljeni. Prošloga je tjedna tako sasuo drvlje i kamenje po jednom varaždinskom novinaru koji – zahvaljujući novcu danske Vlade i tamošnjoj organizaciji International Media Support što se bavi poticanjem istraživačkog novinarstva – prikuplja podatke o svim dosadašnjim poslovima Čačićevih firmi, a posebno o građevinskim aktivnostima poduzetnog HNS-ovca u Izraelu: premijerski je kandidat samo novinarsko istraživanje okarakterizirao organiziranim predizbornim atakom čije je naručitelje pronašao u "različitim ljudima koji rade s državom, odnosno vlašću".

Čačić je, naravno, u svojoj opsjednutosti raznorodnim predizbornim urotama protiv vlastite poštene persone zanemario da danska Vlada i spomenuta ugledna organizacija nemaju nikakva motiva da financiraju bilo čije obračune s HNS-ovim čelnikom, jednako kao što je zanemario činjenicu da Danci sponzoriraju objavljivanje jedino maksimalno argumentiranih, te dokumentima i svjedocima potkrijepljenih žurnalističkih uradaka. S obzirom na – nedavno objavljenu – informaciju da se Čačić sprema za pohađanje inozemnog komunikološkog tečaja koji bi ga trebao podučiti da smanji količinu bahatosti u javnom ophođenju, onima koji će ga educirati valja preporučiti da posebnu pažnju usmjere na to da premijerskom kandidatu pomognu u pokušajima razumijevanja novinarstva, te da prestane svako istraživanje o svojim brojnim poslovima doživljavati zavjereničkom rabotom.

I. ĐIKIĆ

LJUDSKA PRIRODA I DRUŠTVO

SVEMOĆNI VOJKOVIĆ IDE DALJE

Ni spomena više o generalnom direktoru Croatia osiguranja Hrvoju Vojkoviću i njegovu navodnom višekratno prakticiranom nasilništvu nad suprugom Dijanom: kao po naredbi nekog vrlo moćnog, Vojković je ostavljen da u miru popunjava direktorsku fotelju, da mjesečno prima više od četrdeset tisuća kuna osobnog dohotka i da se pojavljuje na glamuroznim okupljanjima domaće političko-privredno-estradne elite. Šute, inače vrlo glasne, organizacije za zaštitu ženskih prava, šuti HSLS-ova predsjednica Đurđa Adlešić, šute i ostale političarke koje su imidž izgradile na tzv. ženskom pitanju, a šute i mediji: dežurna izlika za šutnju jest navodno trajanje istražnih radnji o zbivanjima u bračnom domu Vojkovićevih, ali nitko ne pita dokle je došlo istraživanje i, uostalom, zašto traje tako dugo, ako je i laiku jasno da se radi o prilično jednostavnom slučaju.

Nitko ne pita, i to stoga što svi gore nabrojani, zapravo, priželjkuju da istražne radnje nikad ne budu okončane (ili da traju barem do parlamentarnih izbora) i da se zaboravi svjedočenje Dijane Vojković o nasilničkim navadama njezina supruga, čovjeka dovoljno moćnog da kupi šutnju i nezamjeranje svih koji mogu ugroziti njegov trenutačno nedodirljivi društveni status.

I. ĐIKIĆ

DRŽAVNA I SPLITSKA VLAST POLUDJELE ZA SPOMENICIMA

SPOMENIČKO LUDILO

Protekli je vikend, kažu u šali u Splitu, u njihovom gradu bio "dobar vikend za spomenike". Na svečanoj sjednici u povodu 17 godina HDZ-a Splita, premijer Sanader prema medijskim je izvješćima rekao da nije zadovoljan odnosom grada Zagreba prema Franji Tuđmanu, najavivši da će, kad već glavni grad Hrvatske ne želi spomenik Tuđmanu u centru grada, to učiniti Split.

Prije nego što se zapitamo zašto premijer svoje subjektivne osjećaje prema gradu Zagrebu i pokojnom predsjedniku želi riješiti predlažući spomenik u gradu čiji čak nije ni građanin, valja podsjetiti i na jedan drugi performans sa spomeničkom komponentom o kojem su novine također izvijestile potkraj prošlog tjedna. Glavnu ulogu u tom performansu odigralo je nekoliko članova lokalnog koalicijskog partnera HDZ-a u Splitu, poduzetničke Liste Velog mista, koji su se slikali na splitskoj Matejuški i najavili da će na njoj ove godine svoj spomenik dobiti Miljenko Smoje.

Stav je spomenutih poduzetnika, naime, da Smoje "pod svaku cijenu" treba dobiti spomenik na tom prostoru, pa će "na svoju ruku" raspisati pozivni natječaj za njegovu izgradnju za koju su, u okviru ukupnog uređenja Matejuške - na njihovu inicijativu - već osigurana sredstva u gradskom proračunu.

Suočeni s novinarskim stavom po kojem im se ne može zabraniti da raspišu bilo kakav natječaj, ali da konačnu riječ o tome ipak treba imati gradska Komisija za imenovanje ulica, trgova i spomenika, lokalni poduzetnici-političari odgovorili su da je predsjednik te komisije član Liste Velog mista pa vjeruju da će "Smoje dobiti zasluženi spomenik u najkraćem mogućem roku".

Ovakvo transmisijsko-interesno shvaćanje javnog djelovanja po načelu "jači ekspeditivno tlači" zanimljivo je, dakako, kao indikator o tome kako dotični "predlagači" shvaćaju prirodu politike. Međutim, njihov se prijedlog spotiče o demokratsku stečevinu o kojoj očito nisu razmišljali: urbanistički natječaj kojim bi prije bilo kakvog preuređenja Matejuške trebalo programski riješiti budućnost lokacije.

Dosadašnja, djelomična preuređenja ovog prostora, koja su se provodila kao komunalni zahvat (odnosno bez natječaja), u stručnoj su javnosti vrlo loše prihvaćena, što je razlog više da grad raspiše natječaje koje se ionako na lokacijama u javnom vlasništvu GUP-om obvezao provoditi.

Na koncu, valja odgovoriti i na ranije postavljeno pitanje o motivima premijerova nuđenja Splitu spomenika s likom prije šest godina preminulog predsjednika Hrvatske. Na takvo pitanje najlakše je odgovoriti protupitanjem: a što je drugo premijer mogao "ponuditi" Splićanima? Postotke o gospodarskom rastu, smanjenju nezaposlenosti, rješavanju krupnih ekoloških problema u okolici grada?

Ni Lista Velog mista lokalnom stanovništvu nije mogla ponuditi "kruh" iz poslovične uzrečice, a sportske "igre" u Splitu postižu sve slabije rezultate. Ostale su stoga igre oko spomenika: za razliku od "državotvornog" Tuđmana, lokalna poduzetnička inicijativa - u skladu sa svojim neprimjereno nostalgičnim imenom - nudi "lokalnog junaka". No, i ona, baš kao i premijer, ne pokazuje sklonost uobičajenoj demokratskoj proceduri i instituciji javnog natječaja.

M. PETRIĆ

NAMJEŠTANJE NATJEČAJA

USKORO INSPEKCIJA U PETROVOJ

Vijest koju je Feral objavio prije mjesec dana sada je konačno dobila i svoju službenu potvrdu: natječaj za tri specijalistička radna mjesta u najvećoj hrvatskoj klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici u Zagrebu na koji se javilo jedanaest kandidata - među kojima jedan doktor znanosti i nekoliko magistara od kojih jedna Fulbrightova stipendistica - namješten je i na posao nisu primljeni najbolji kandidati!

Iako je predstojnik Petrove bolnice dolje potpisanoj novinarki otvoreno lagao tvrdeći kako natječaj nije gotov, a ravnatelj KBC-a Zagreb Željko Reiner u maniri skliske pliskavice izvrdavao praveći se kako se ne sjeća čija je rješenja o zaposlenju samo dan ranije potpisao – potvrda o podatku, nimalo tajnom, došla je iz kadrovske službe KBC-a: timu nezadovoljnika u Petrovoj bolnici na zahtjevnom poslu praćenja kompliciranih trudnoća nepotistička je praksa mimo svih pravila natječaja pridružila ne najkvalificiranije, već po pseudomedicinskim kriterijima najzaslužnije - Nenada Večeka, Mariju Gregov i Karmen Dubretu. Potonja je nevjenčana supruga ravnatelja Petrove, Gregovljeva bliska rođakinja ministra Božidara Kalmete, a Veček Kurjakov specijalizant. I dok Ivan Kuvačić prostački poklapa telefonsku slušalicu, a Željko Reiner otužno ponavlja kako natječaj formalno nije niti morao biti raspisan jer ravnatelji imaju diskreciono pravo zapošljavati koga oni hoće, gospoda, nadmeno izigravajući smisao procedure, moralnih načela i samog diskrecionog prava koji služi za lov na najbolje od najboljih, a ne uhljebljenje svojih intimnih družica, žive u bahatom uvjerenju kako im nitko ne može ništa, proigravajući ipak samo svoj vlastiti kredibilitet. Izigrane kandidate i prezrene porezne obveznike koji zdravstveni sustav moraju plaćati bez obzira što taj sustav za njih ne selektira najbolje, pravna država, po običaju, ipak neće štititi; no na potezu da sačuva obraz "zemlji znanja", a Ivu Sanadera izbavi iz ralja nezahvalne titule promotora šupljih fraza sad je izvršna vlast - sama odgovorna za tako visoku društvenu toleranciju spram prijevare - odnosno ministar zdravstva Neven Ljubičić koji je najavio u najskorije vrijeme u KBC i Petrovu uputiti medicinsku inspekciju. A ta bi, odbaci li motive Reinera, Kuvačića i kompanije, u Petrovoj i ovom konkretnom natječaju mogla pronaći cijelu balu prljavog rublja. Ostaje samo pitanje hoće li inspekcija ustuknuti pred zagušljivom truleži, ili će, puna uvjerenja u Ljubičićevu naklonost, jednom povući crtu ispod koje se više neće smjeti ići.

Lj. LETINIĆ

KAKVA JE VEZA "STARE ŠTEDNJE" I NJEMAČKE

PREVARA LJUBLJANSKE BANKE

Da Ljubljanska banka nije ostala dužna samo hrvatskim građanima koji su štedjeli u njezinoj zagrebačkoj podružnici, već i nekima koji su toj banci povjerili novac preko njezinih poslovnica u Njemačkoj, svjedoči slučaj Ivana Maleka. Prema opsežnoj dokumentaciji koju je Feralu Ivan Malek odaslao sa svoje njemačke adrese, između 1974. i 1990. uplaćivao je štednju na račun poslovnice Ljubljanske banke u Frankfurtu, koja s pripadajućim kamatama danas predstavlja potraživanje od 99.976,92 eura. Ljubljanska banka, međutim, Maleku poručuje kako je njegovo potraživanje dio slučaja preko 140 tisuća štediša u Hrvatskoj, koji već 16 godina u ogromnom postotku bezuspješno potražuju svoje štedne uloge u negdašnjoj Ljubljanskoj banci Glavnoj filijali Zagreb.

Čak i pod uvjetom da se stav Ljubljanske banke, koja je, podsjetimo, raznim odlukama slovenskih vlasti ostrašćena od kapitala prenesenog na Novu ljubljansku banku, o sudbini štednih uloga hrvatskih štediša nekako "provari", pa se prihvati službeno stajalište Slovenije kako je to predmet budućeg međudržavnog sporazuma, ostaje pitanje kakve veze s tim imaju oni koji su štedjeli na šalterima ove banke u Njemačkoj. E, tu nastupa nadaleko poznata kombinatorika najveće slovenske banke. Prema dopisu predsjednika Uprave Ljubljanske banke Boruta Ožure Ivanu Maleku od 8. listopada 2003., njemačke uplate Maleka knjižene su preko Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb pa je tako i Malekova štednja dio rečenog problema. Zašto je Malekova štednja knjižena baš u Zagrebu, a ne, recimo, u Ljubljani i zašto "zagrebačko knjiženje" nikada nije spominjano na odgovarajućim potvrdama o Malekovoj ušteđevini; to iz dopisa Ožure nije jasno, ali drugačije ni ne može biti kada se ima u vidu dobro razrađena eskivacija Ljubljanske banke od svojih obaveza.

Istodobno, prema riječima Ivana Maleka, dio štediša Ljubljanske banke podrijetlom iz Slovenije koje su uplaćivale uloge kao i on, u frankfurtskoj podružnici banke, uredno su isplaćene.

"Svoj novac nisam slao u Zagreb, nego u Ljubljanu, za što imam dokaze. Ako su hrvatske štediše Ljubljanske banke uživale plodove kredita koje je ta banka davala u Hrvatskoj, ja nisam. Sa svim tim nemam nikakve veze", tumači Malek.

Da ne bude zabune, Ljubljanska banka priznaje Ivanu Maleku deviznu štednju u spomenutom iznosu, ali ga uporno upućuje na čekanje donošenja "zakonske regulative stare devizne štednje Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb". Dok se takav zakon ne donese, Maleku ostaje mogućnost pravne bitke na nekom od međunarodnih sudišta, ali, sudeći po, za štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj, negativnoj nedavnoj odluci Europskog suda za ljudska prava u "predmetu Kovačić", ni takva mogućnost ne obećava puno.

V. MARJANOVIĆ