Osoba tjedna: STIPE MESIĆ
17. siječnja, 2007.
Bilo je stanovitih dilema koga ovog tjedna uglaviti u ovu
rubriku. Čovjek najprije danima pišti od bijesa zbog nečuvene bezobraštine
Igora Zidića, koji je u darovanome HRT-terminu na sva usta hvalio
Horvatinčićevu luksuznu interpolaciju u srcu Zagreba, i pri tome zatajio
"sitnicu" da sjedi u žiriju istog tog Horvatinčića.
Dakle, ovdje se po prvobitnom planu trebao pojaviti tekst o
jednom od šampiona patriotskog rentijerstva, koji nam je stotinu puta ispričao
dirljivu baladu o svojoj ljubavi prema domovini, a nepogrešivo je začepio prvom
prilikom kada je voljenim Hrvaticama i Hrvatima trebao odati koliku pinku odatle
vuče. Ali, u međuvremenu je puhnula tramuntana novih tema, koja je malo
ohladila srdžbu prema ovome zidaru vlastitih probitaka, a osim toga čovjek
shvati da se ova priča može ispričati i na drugi način.
Ovih dana pala je poluokrugla, petnaesta godišnjica osamostaljenja
Hrvatske, i prvo što upada u oči je neobično puno običnih ljudi koji suho
komentiraju da im je bilanca petnaestog rođendana hrvatske države
razočaravajuća. Jedna Zagrepčanka čak misli da je Hrvatska proigrala
međunarodno priznanje i da nije zaslužila da ga onako rano dobije.
Ovi sumorni tonovi našli su odraza samo u prigodnome govoru
Stipe Mesića, koji je također mišljenja da je međunarodnim priznanjem dobijen
kredit koji još nije otplaćen. Jer, kaže, još su preduboki tragovi
nedemokratskog, nacionalno netolerantnog društva, a ni ljudi nisu ginuli zato
da neki danas gladuju, a drugi plivaju u nezasluženom i nezasitnom bogatstvu.
Ukratko, "narod je nezadovoljan Hrvatskom" (kako
su u Novome listu stavili naslov na
izvještaj), za što je Mesić otvorenije nego ikad prije optužio hrvatsku
političku klasu. Okrivio je političke stranke da misle samo na sebe, tj. kako
će proći na izborima i zato se razmeću obećanjima za koja i same znaju da su
neostvariva.
Isto to, samo još otvorenije, ponovio je i Milan Kučan (gostujući
kod Bage), koji smatra da u državama ex-Jugoslavije caruje najprizemnije
podilaženje biračima, zbog čega su nacional-populistički galamdžije na vlasti
zapravo patuljci, nesposobni za nove ideje i za rješavanje ijednog pravog problema
svojih zemalja.
Ipak, najrazorniju kritiku ovdašnjih političkih elita dao je
bivši makedonski predsjednik Kiro Gligorov, prepričavši zgodu kada su
predstavnici Evropske Unije nudili tim elitama da će, pod uvjetom da izbjegnu
rat, države ex-Jugoslavije biti smjesta kolektivno primljene u EU, plus dobiti
bespovratnih pet milijardi dolara. Ali, Milošević i Tuđman to su prezrivo
odbili, veli, dok nazočnog Kučana nije spomenuo, ali vjerujemo da je i njegova
uloga u tome bila manje slavna nego u Baginoj emisiji.
Fini gospodin Gligorov nije to izravno rekao, ali se dalo
osjetiti da i u današnjoj Hrvatskoj vidi ostatke tog autizma, tj. objašnjenje
zašto je Tuđman s tolikim gađenjem odbio ponudu iz Bruxellesa. Kakva Evropa,
kakvi bakrači, ne treba nama nikakva EU, barem ne dok kod kuće ne zavedemo red,
tj. odredimo tko zapravo "ima Hrvatsku". Jer, samo takvima će
pripasti lovorika koliko im stane za vrat i novca koliko im stane u džepove.
Eto, tko kaže da ovo nije priča o Igoru Zidiću?!
Marinko ČULIĆ