Inače nemam naviku pisati ama baš nikakve mailove medijima i slično iako u svojih 26 godina postojanja na ovom nam jedinom planetu, zadnjih 15 sam sigurno proveo svakodnevnim praćenjem medija kako tiskanih tako i tv i radija, može se reći da sam freak za "informacijama". Da ne duljim, sigurno ste ovo vidjeli već tisuće puta, al evo današnji dan mi se sastojao od pauze u 12 kada sam uz svoj ručak progutao i izdanje Jutarnjeg i Večernjeg lista, došao na posao i vratio se svom ekranu sa hrpom podataka itd... nakon što mi je mozak "prokuhao" od previše razmišljanja reko idem provjerit ima li Feral uopće svoj sajt, i na moje veliko iznenađenje, našao sam se na vašim stranicama, iskreno, nakon dva spomenuta lista, čitati vaše kolumne, komentare, općenito vaš sadržaj, način pisanja, itd. ma jednostavno sam vam samo htio reći da ste terapija za moj mozak, jer nakon gutanja propagandnih agencijskih priopćenja, prepisanih izjava sa konferencija za novinare i slično, gore spomenutih listova, jako je lijepo vidjeti primjer istraživačkog novinarstva, lijepo je vidjeti nečije analize aktualnih događaja, za koje je moje osobno mišljenje, da su definitivno u krajnjem slučaju pod manjim utjecajem cenzure negoli u gore navedenim listovima.

Lijepo je saznati da u ovoj našoj RH postoji još normalnih ljudi koje propagandna mašinerija devedesetih nije usisala u svoj kotač...
 
Divim vam se, cijenim vas, i evo ovim mailom dajem skromnu ali iskrenu podršku...
 
Pozdrav,

-- Branko Borović

SPORTOM PROTIV ČASOPISA
18. siječnja, 2007.

Mediji nam iz dana u dan pričaju o odgovornosti, o zdravom načinu života, prosvjeduju protiv droge. Sve bi to bio savršeni svijet da se ponekad ne zapletu u te svoje vizije i dovedu nas do ovoga gdje smo sada. Gledajući svoju korist uništavaju i ono malo života u nama. Žao mi je što sam prebrzo odrasla, željela sam još uvijek nevino gledati na svijet i umjesto o mnogim ozbiljnim stvarima razmišljati o pijesku i kulama.

Moj problem započinje dolaskom u srednju školu. S grupom talentiranih učenika došli samo na ideju da osnujemo političko-književni časopis. Kako smo i inače bili djeca koja su odrasla na nogama rata i koji smo bili prisiljeni mnogim nepravdama prebrzo odrasti, previše toga smo i znali i znamo o politici. Tko i ne bi znao kad te ona odgaja i tjera u smjer propasti. Željeli smo pisati o svom neshvaćanju i o svom vidu političkog svijeta iz očiju tinejdžera. Prvi korak je bio obraćanje našoj školi uz zamolbu da nas podupre i pomogne nam jer ipak što možemo mi sami učiniti bez nekog u pozadini. Tada sam se iznova uvjerila kako u većini slučajeva vrata mladima ostaju zatvorena. Obraćajući se nadležnima u školi dobivali smo uvijek isti odgovor, oni nemaju vremena i oni bi to najradije pretvorili u dječju slikovnicu. Naravno čim smo spomenuli politiku okrenuli su glave s podsmijehom. Vrijeme je prolazilo, no mi nismo odustajali iako na početku uvijek nam se činilo da ćemo uspjeti. Tada samo već prekrižili školu i odustali od te opcije i od toga da nam ona bude sponzor. Ostali smo bez prostora u kojem smo se sastajali, maltene izbačeni na ulicu iz škole, koja bi nas tjerala u 20 h, radi zatvaranja.
 
Sastanke smo nastavili održavati u obližnjem kafiću koji je podsjećao na knjižnicu s foteljama i ugodnim ozračjem. Već smo osmislili i naslovnicu, pripremili teme za prvi broj, još su nam trebali sponzori i tiskara. Tada smo zakucali na vrata gradske uprave. Ne znam koliko smo ljudi izložili svoju ideju i svoj rad, ali većina njih nas je blijedo gledala, po deset puta postavljala pitanja tko smo mi, a na kraju nas otpisali po kratkom postupku, jednom jedinom rečenicom koju nam je većina ponavljala: "Zašto se vi jednostavno ne bavite sportom, umjesto što pišete te knjižurine?"
 
Zapitala sam se kakvi to ljudi upravljaju nama? Gdje odlazi mjesečni novac i godišnji fond koji stoji kao ulog za napredak mladih? Tko sebi deblja lisnicu, ili sve odlazi na sportaše? Ništa me ne čudi. Svakim danom se susrećem sa povlasticama sportaša, što u školi, što na ulici, što u životu.
 
Tko je politika da nas dijeli na lošije i bolje, tko im zadaje za pravo da nas kategoriziraju kao da smo neka divljač, a ne ljudi. Koliko god sada to zvučalo apsurdno, s takvim osjećajem mi živimo iz dana u dan.

-- Sanja Knežević, Pula

"ROBIĆEVE REZERVE" (2)
ISPRIKA
18. siječnja, 2007.

Pri opremanju teksta "Robićeve rezerve" objavljenom u 1112. broju Ferala od 12. siječnja ove godine, nenamjernim omaškama ispod fotografije portreta Jadranka Robića potpisan je Josip Petrak i obratno. Ispričavamo se Jadranku Robiću te, pogotovo, Josipu Petraku.

-- F. T.