DRAŽEN ŠIMLEŠA: "ČETVRTI SVJETSKI RAT/ GLOBALNI NAPAD NA ŽIVOT; DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ/ PRIČE IZ NAŠEG DVORIŠTA", ŠTO ČITAŠ?, ZAGREB, 2006.

ŽIVJETI ŠTO SE PIŠE

Važnost knjige nije u nekim novitetima u teorijskim tumačenjima globalizacije, već prije svega u iscrpnim analizama, u povezivanju primjera iz naše sredine s onima "izvan dvorišta". Autorev stil je iznimno subjektiviziran, ne libi se koristiti jake stilske figure, polemizirati s određenim stavovima, pa čak i psovati, a to predstavlja otklon od znanstvenog stila. No to nipošto ne bi smjelo stvoriti krivu sliku, jer riječ je o kvalitetnoj znanstvenoj knjizi o alter-globalizacijskom pokretu, ali i aktivističkom tekstu koji svjedoči o tome kako autor "živi ono što piše"

Dražen Šimleša dugogodišnji je aktivist i asistent na Institutu Ivo Pilar - ondje se znanstveno bavi analizama antiglobalizacijskog pokreta, te temama iz socijalne ekologije. Knjiga "Četvrti svjetski rat/ globalni napad na život; Drugačiji svijet je moguć/ priče iz našeg dvorišta" njegov je dorađeni magisterij, a treba istaknuti kako su pojedine misli, izjave, podaci i informacije, te citati i dijelovi poglavlja već prije bili objavljivani kao znanstveni radovi u časopisima i novinama (Društvena istraživanja, Novi list, Feral).

Knjiga je podijeljena na dva dijela. U dijelu o globalnom ratu ponuđena je analiza društvenih anomalija u svijetu kao što su glad, siromaštvo, terorizam, mržnja, socijalne nepravde, ksenofobija i homofobija. Taj dio knjige predstavlja tamni dio, ali autor želi pružiti i više - "priče" koje nam govore o alternativama i koje nam pokazuju kako život možemo osmisliti, a "svijet učiniti drugačijim". Stoga i naglašava da je bolje upaliti svijeću nego proklinjati tamu. Glavni naslov "Četvrti svjetski rat" je izraz koji opisuje stanje koje kreira neoliberalni kapitalizam, a upotrijebio ga je Marcos, glasnogovornik pobunjenih zapatista. Po njemu, treći svjetski rat je obilježio hladni rat, a četvrti se odvija danas i to predstavlja i napad na sam život.
 
Sam se Šimleša oslanja na definiciju U. Becka koji ističe kako je globalizacija proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog i političkog djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država. Nakon objašnjenja osnovnih pojmova, kreće u istraživanje svih posljedica koje taj proces donosi, a pritom upozorava na definicije o počecima globalizacije, pita se je li ona stvarnost ili fikcija. On je smatra stvarnom i naglašava njene i prednosti i nedostatke, a sve u odnosu na alter-globalizacijski program. Kad se tematizira odnos nacije-države i globalizacije, tada se često naglašava kako više ne postoji jedno središte moći, no ipak autor smatra kako je uloga SAD-a i dalje vrlo važna, unatoč dislokaciji središta centara moći.
 
Oblik kolonijalizma
 
Jedna od tema kojima se bavi jest pitanje donosi li globalizacija blagostanje ili je oblik kolonijalizma. No zaključak je da je globalizacija kompleksni niz procesa koji djeluju nejednako u kategorijama vremena i prostora. Kad piše o socijalnoj nepravdi, navodi podatke Svjetske banke, razne dokumente kako bi prikazao npr. odnos moćnih institucija prema prirodnim resursima. U analizi negativnih aspekata ponajviše se koncentrira na analizu MMF-a, Svjetske banke i WTO-a, i pritom akribično navodi projekte koje oni podupiru. Od takve globalizacije najviše koristi imaju globalne korporacije, pa piše o tome kako su one krenule na resurse i na gomilanje profita. Posebno se zanimljivim čine primjeri greenwasha, a riječ je o tome kako se korporacije žele nekim akcijama vezati uz neke ekološke pokrete i predstaviti kao prijatelji okoliša.
 
No, najzanimljiviji dio ovog dijela knjige tiče se analize toga kako biotehnološke korporacije kontroliraju proizvodnju hrane - autor posebno inzistira na stavu kako GMO hrana nije alternativa gladi. U drugom dijelu knjige "Drugačiji svijet je moguć" bavi se projektima i inicijativama, organizacijama i vizijama koje su dio pokreta koji pruža drugačiji pogled na globalizaciju. A riječ je o društvenom pokretu alter-globalizacijskom, odnosno o potrebi za drugačijom globalizacijom. Pritom se u podjeli oslanja na Amory Star koja je aktere tog pokreta podijelila u tri skupine s obzirom na način njihovog otpora prema legalizaciji korporacijskog autoriteta - riječ je o skupinama koje se dijele na osporavanje autoriteta, globalizaciju odozdo i na odvajanje/glokalizaciju. U prve spadaju npr. cyberpunk, strukturalne reforme Svjetske banke i MMF-a, u globalizaciju odozdo zaštita okoliša, radnički pokret, socijalizam, zapatizam, a u odvajanje/relokalizaciju anarhizam i održivi razvoj.
 
Autor potom bilježi kronologiju tog pokreta, koji započinje 1994. kada je otpočela pobuna indijanskog stanovništva u najjužnijoj meksičkoj pokrajini Chiapasu, te bilježi i uspone i padove pokreta. No rekla bih kako je najzanimljiviji dio vezan uz priče iz dvorišta, kroz analizu učinka neoliberalne glokalizacije. Zanimljivo je da kao svijetli primjer ističe Branka Horvata i njegove prijedloge za obustavom rasprodaje društvene imovine, suradnje s MMF-om, kroz stand-by aranžmane i uvođenje poreza na uvoz. Zaključak koji iznosi jest da u Hrvatskoj ne postoji pokret koji bi se bavio pitanjima globalizacije, ali naglašava ipak neka grupiranja oko tih pitanja, inicijative - mirovne i antiratne, ženske, grupe za ljudska prava, neformalne skupine. Posebno naglašava jednu inicijativu koja se potpuno otvoreno postavila u odnosu na globalni pokret, a riječ je o Inicijativi protiv ekonomske globalizacije 2000. godine, zatim akciju Drugačiji svijet je moguć, kojoj je povod bio sastanak Svjetske banke i MMF-a, te porast nasilja na Bliskom istoku, i protestnu akciju Dosta je ratova iz 2003. kada se prosvjedovalo protiv rata u Iraku.
 
Dugoročne vizije
 
Autor se pita zašto izostaje suradnja sindikata, farmera i civilne scene, ali ipak naglašava kako se danas ljudi sve češće organiziraju i da ima projekata koji spajaju socijalna i ekološka, politička i radna pitanja. U posljednjem dijelu govori o tome kakav odnos prema dugoročnim vizijama imaju akteri pokreta; u prvoj skupini su oni koji kreću od lokalnih zajednica, prema globalnim sporazumima, a u drugoj oni koji smatraju kako je, zbog isprepletenosti, nemoguće ići od pojedinačnog prema općem. Prvu skupinu karakterizira koncept lokalizacije, autor zatim iznosi prednosti lokalizacije koje i dovode do stvaranja održivih zajednica. Pritom najviše razrađuje koncept koji nudi Colin Hines. Osim toga, govori o metodama koje koriste aktivisti/aktivistkinje - npr. bojkot, prosvjed, te niže primjere ekonomske alternative kao posebnog oblika borbe.
 
Na kraju, treba istaknuti da važnost knjige nije u nekim novitetima u teorijskim tumačenjima globalizacije, već prije svega u iscrpnim analizama, u povezivanju primjera iz naše sredine s onima "izvan dvorišta". Autorov stil je iznimno subjektiviziran, ne libi se koristiti jake stilske figure, polemizirati s određenim stavovima, pa čak i psovati, a to predstavlja otklon od znanstvenog stila. No to nipošto ne bi smjelo stvoriti krivu sliku, jer riječ je o kvalitetnoj znanstvenoj knjizi o alter-globalizacijskom pokretu, ali i aktivističkom tekstu koji svjedoči o tome kako autor "živi ono što piše".

Darija ŽILIĆ

12 POLICA

CHRISTOPHER HJORT: "STRANGE BREW: ERIC CLAPTON & THE BRITISH BLUES BOOM 1965-1970", JAWBONE PRESS, 2007.

Knjiga Christophera Hjorta, rock historičara, koji živi u Oslu i koji je surađivao s Amerikancem Dougom Hinmanom na biografiji o Jeffu Becku, pojavit će se u ožujku ove godine, a govori o boomu britanskog bluesa u drugoj polovici 60-ih. To je priča o tome kako je Eric Clapton postao bog, o Bluesbreakersima Johna Mayalla, kao i grupama poput Fleetwood Mac, The Rolling Stones, Manfred Man, Delaney & Bonnie i Blind Faith. Djelo donosi nepoznate detalje iz života i karijere slavnih glazbenika (Claptonova odiseja u Grčkoj 1965., suradnja Mayalla i Dylana...), sjajne fotografije, kao i brojne memorabilije, a autor ističe kako su glazbenici iz spomenutih bandova u tome razdoblju uvelike međusobno surađivali što je na koncu rezultiralo time da se s punim pravom moglo govoriti o boomu fenomena znanog kao brit-blues toga vremena...

WAYNE CURTIS: "AND A BOTTLE OF RUM: A HISTORY OF THE NEW WORLD IN TEN COCKTAILS", CROWN, 2006.

Povijest Novoga svijeta čvrsto je isprepletena s poviješću - ruma, tako barem kaže Wayne Curtis, novinar, putopisac i autor nedavno objavljene knjige "And a Bottle of Rum". "Rum je", kaže Wayne Curtis, "povijest Amerike, kroz čašu gledana". Povijest ruma je, po Curtisu, prava američka priča: jedan "niškoristi", piće običnog čovjeka, rezultat, prvotno, industrijskog otpada – odbačene melase, poluproizvoda u industriji prerade šećera – uspio je uvući se u svaki segment društva Novoga svijeta, svladati nesretne i skromne okolnosti svog rođenja i dospjeti u redove čak visokog društva, ali možda je jedini, među pićima, koji nikada neće zaboraviti činjenicu da je prosta, niska roda. Rum je izum Novoga svijeta, vjerojatno, ali ne sasvim izvjesno, Barbadosa. Šećerna je trska, međutim, na Karibe došla s Kristoforom Kolumbom. Karibi su se pokazali idealnim mjestom za uzgoj šećerne trske te su ubrzo, u engleskim, španjolskim i portugalskim kolonijama, otvorene bile mnoge plantaže. Rum je, na njima, u 17. stoljeću, nastao sasvim slučajno…

GÉRARD DE VILLIERS: "LE DOSSIER K.", GÉRARD DE VILLIERS, 2007.

Junaci srpske tragedije devedesetih godina, ali i neke jako poznate osobe srbijanske estrade našli su mjesto u književnosti - i to u akcijsko-političkom trileru napisanom na francuskom jeziku.

Naime, francuski književnik Gérard de Villiers odlučio je jedan od svojih romana pod nazivom "Dosje K." posvetiti, kako je napisano u podnaslovu, "hajci na neuhvatljivog Radovana Karadžića", koji se u ovoj knjizi krije na Svetoj gori. Uz ovaj roman, De Villiers je još nekoliko knjiga posvetio zbivanjima na tlu bivše Jugoslavije…

D. V.

MARIJA BRAUT: FOTOGRAFIJE 1967.–2005., PROMETEJ, ZAGREB, 2006.

POVRATAK ŽIVOTU

Ono što je zajedničko fotografijama Marije Braut je diskretnost odabira i pristupa temi, nenametljivost, želja da se u naoko običnom ili neatraktivnom prizoru uoči ljepota, poetičnost, unutarnji sklad ili skrivena drama i time skrene vlastiti i promatračev pogled sa svih izvanjskih, lažnih atrakcija

Marija Braut odavno je činjenica povijesti hrvatske fotografije, stoga je nedavno objavljena, bogato opremljena monografija, u izdanju zagrebačkoj Prometeja, koja sadrži presjek njenog rada od 1967. do 2005. godine nakladnički potez kojega treba pozdraviti. Nažalost, tu je odmah mjesto i neizbježnom pitanju – zašto se toliko dugo čekalo na ovako nešto? Istina, Marija Braut objavila je oko desetak tematskih monografija, no ovo je prvi susret sa širim presjekom njenog rada. Samo za podsjetnik – ova cijenjena i nagrađivana fotografkinja iza koje je jako puno samostalnih izložaba, od Hrvatske preko Slovenije, Češke, Mađarske do SAD-a, Australije, Italije, Francuske, Švicarske, Turske, Izraela, Rusije... rođena je 1929. godine u Celju, maturirala je u Zagrebu gdje je i studirala na arhitektonskom fakultetu. Fotografijom se počela baviti u atelieru legendarnog Toše Dapca, 1967. godine, a već 1972. prešla je u slobodnu profesiju fotografa.

Ova monografija pokazuje neke od glavnih tematskih preokupacija Marije Braut, počevši od grada Zagreba, čija je dugogodišnja kroničarka, dokumentaristica, (njegovog kulturnog života, ulica, parkova, veduta), preko portretne fotografije, gdje se pokazala kao izvanredno talentirana upravo za jedva vidljive ali značajne psihološke nijanse ličnosti koje je fotografirala, a među kojima su često osobe iz umjetničkog života, poput Dušana Džamonje, Miljenka Stančića, Andrije Maurovića, Predraga Matvejevića, Ede Murtića, Ferdinada Kulmera...), do fotografija djece, ratne fotografije, krajolika, kazališne fotografije ili dalekih prostora poput Amerike.
 
Ono što je zajedničko fotografijama Marije Braut je diskretnost odabira i pristupa temi, nenametljivost, želja da se u naoko običnom ili neatraktivnom prizoru uoči ljepota, poetičnost, unutarnji sklad ili skrivena drama i time skrene vlastiti i promatračev pogled sa svih izvanjskih, lažnih atrakcija, sa senzacije, šoka, neprirodne teatralnosti i usiljene estetizacije ka čistoći, prirodnosti, jednostavnosti – istini, ili onome što bismo voljeli nazvati životu samome. U otkrivanju ovih fotografija Marije Braut krije se velik poklon za promatrača – dodirom s njenim pogledom ostvaruje se svojevrstan povratak životu, radost zbog dodira s onim primarnim, toplim, ljudskim, koje, ako ga je uspio dokumentirati umjetničin objektiv, još uvijek postoji.
 
T. GROMAČA

________________________________