International



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator


Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
18. siječnja, 2007.

01 / International

NJEMAČKA

GRAĐANI PROTIV NEONACISTA
 
rieger_jurgen_120.jpg Osamdesetak tisuća stanovnika njemačkoga grada Delmenhorsta pokazali su nevjerojatnu solidarnost kada su nedavno, nakon višemjesečne borbe, uspjeli kupiti napušteni hotel u centru grada, koji je namjeravala kupiti Fondacija za plodnost Wilhelm Tietjen, čiji je direktor Jürgen Rieger, poznati njemački neonacist.
 
Prije nekoliko mjeseci stanovnici Delmenhorsta saznali su da Rieger, odvjetnik koji brani desničarske ekstremiste, svake godine organizira marš u čast nacističkog dužnosnika Rudlofa Hessa i piše knjige o pogubnosti "bastardizacije" nordijske rase, napušteni hotel namjerava pretvoriti u neonacistički konferencijski centar. Čim su saznali vijest, lokalni mesari, taksisti, nogometaši susjednog Bremena, radnički sindikati i političari odmah su se organizirali i započeli kampanju sakupljanja novca, nešto više od 3 milijuna eura, koliko je Rieger ponudio za hotel. Nedavno im je to i pošlo za rukom, pa je grad, uz pomoć akcije prikupljanja novca i privatnih donacija, uspio otkupiti hotel i tako osujetiti Riegerove planove. On je, pak, u posljednjih 10-ak godina već kupio nekoliko imanja, uključujući i jednu farmu, kazalište, bivšu vojarnu i pansion iz 19. stoljeća, te tamo otvorio razne desničarske ustanove, poput komuna i "centara za plodnost" za pripadnike "plave, nordijske rase".
 
Prema podacima njemačkog ministarstva unutarnjih poslova, u toj je zemlji u samo 7 mjeseci prošle godine zabilježeno čak 8000 desničarskih zločina, dvostruko u odnosu na 2004., a stranke krajnje desnice bilježe i porast popularnosti među biračima, pa su se građani Delmenhorsta s pravom zabrinuli zbog najave dolaska poznatog neonacista.
 
U povremeno očajničkim nastojanjima da sakupe novac, građani su davali vlastita sredstva, organizirali koncerte i mirne demonstracije, a gradske vlasti čak su i redefinirale plan gradske zone za obnovu, ne bi li u njega uključili i hotel i time mu smanjili cijenu. Pritom su Internet stranice lokalnih antinacističkih organizacija često padale, a čelni ljudi akcije dobivali su smrtne prijetnje.
 
Stvar se počela rasplitati kada su njemački mediji objavili da je Riegerova fondacija izbrisana iz registra Velike Britanije, gdje je službeno bila prijavljena, pa su gradske vlasti s vlasnikom hotela dogovorile kupnju za 2 milijuna eura i tako zlokobnog nacistu istjerale iz grada.
 
GLOBALNO ZATOPLJENJE U AFRICI
 
KALAŠNJIKOVI UMJESTO KOPALJA
 
uganda_150.jpg Prve ljudske žrtve globalnog zatopljenja već su pale na afričkom kontinentu, a prema svim prognozama, idućih će ih godina biti još više. U afričkoj državi Ugandi, primjerice, posljednjih je mjeseci uslijed velike suše došlo do učestalih okršaja između pripadnika polunomadskog plemena Karimojong i ugandske vojske, koja ih je pokušala razoružati.
 
Pripadnici plemena Karimojong stočari su koji svoje krave po potrebi sele u plodnije krajeve, ali ih isto tako oružjem brane od kradljivaca stoke. Iako su se sukobi stočarskih plemena i kradljivaca i ranije događali, posljednjih godina oni su postali sve pogubniji, jer su štapove i koplja zamijenili kalašnjikovi, koji u Ugandi u velikim količinama dolaze iz susjednih Somalije i Sudana, ali i zato što se zbog klimatskim uvjeta kvaliteta okoliša stalno pogoršava, pa se rastuće populacije sve češće oko te, sve manje plodne zemlje, sukobljavaju.
 
Na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama, koja se u prosincu prošle godine održala u Keniji, stručnjaci i aktivisti za zaštitu okoliša upozoravali su da će upravo Afrika osjetiti najteže posljedice globalnog zatopljenja, kao i da će se stočarske zajednice sve češće sukobljavati oko sve manjih resursa. Na konferenciji su se čule i optužbe na račun razvijenih zemalja, posebice SAD-a, koje i dalje odbijaju pridružiti se sporazumu iz Kyota o smanjenju količine štetnih plinova u atmosferi, a službene statistike definitivno potvrđuju opravdanost te ljutnje.
 
Prema podacima Svjetskog instituta za resurse iz 2000. godine, svaki od 812 milijuna stanovnika Afrike proizvodio je tada samo 0,8 metričkih tona plinova koji proizvode efekt staklenika, dok je taj prosjek na globalnoj razini iznosio 3,9 metričkih tona. Unatoč najmanjem zagađivanju, upravo će stanovnici Afrike, tvrde stručnjaci, osjetiti najteže posljedice ovog, sada se već može reći, neminovnog procesa.
 
Ugandski nomadski stočari ne uklapaju se ni u službene aspiracije te zemlje, koja sebe u budućnosti vidi kao modernu državu, pa joj smetaju plemena koja prilikom seoba ignoriraju državne granice, ne poštuju centralnu vlast i oružjem brane svoju stoku od mnogobrojnih kradljivaca. S eskalacijom sukoba u Sudanu i Somaliji, cijena jednog kalašnjikova u Ugandi pala je na 100-njak dolara, ili dvije krave, pa ugandske vlasti procjenjuju da u regiji Karamoja ima 40.000 komada oružja, ili jedan na svakih 24 osobe, a u posljednjih šest mjeseci u sukobima stočara, što s kradljivcima, što s vojskom, ubijeno je oko 600 osoba.
 
IRAK
 
PAKAO ZA NOVINARE
 
bagdad_150.jpg Medijska organizacija Committee to Protect Journalists (CPJ) objavila je da je prošla godina bila "najsmrtonosnija za novinare u pojedinoj zemlji otkad CPJ vodi statistike o nasilju nad novinarima", odnosno od 1981. godine. Pritom se misli na Irak, u kojemu su samo u 2006. godini ubijena 32 novinara, a od početka invazije na tu zemlju ubijena su 92 novinara, odnosno njih 132, kada im se pridoda drugo novinarsko osoblje kao što su snimatelji, prevoditelji i drugi.
 
Komentirajući ove brojke, izvršni direktor CPJ-a Joel Simon rekao je da te pogibije "reflektiraju potpuno urušavanje tradicionalnog statusa neutralnih promatrača koji su novinari ranije imali u ratnim vremenima", a jedan drugi izvještaj, onaj Reportera bez granica, navodi da je upravo irački rat najsmrtonosniji za novinare nakon Drugog svjetskog rata, pa je broj ubijenih novinara premašio i one iz Vijetnamskog i Alžirskog rata.
 
Veliku većinu ubijenih novinara čine Iračani, a većinu njih ubile su pobunjeničke milicije koje često namjerno napadaju novinare povezane s Iračkom medijskom mrežom, koju financira američko ministarstvo obrane. Najviše ljudi izgubila je televizijska kuća al-Iraqiya, koju je također osnovao Pentagon, a čijih je 12 novinara i drugih djelatnika ubijeno u proteklih tri godine.
 
Najgori pojedinačni napad dogodio se, pak, u listopadu prošle godine, kada je napadnut bagdadski ured televizije al-Shaabiya, koju zajednički vode predstavnici triju najvećih etničkih, odnosno vjerskih skupina u Iraku. Tada su napadači odjeveni u uniforme lokalne policije ubili 11 osoba, od koji su petorica bili novinari. Ostali veći napadi dogodili su se na samom početku rata, na dan pada režima Saddama Husseina početkom travnja 2003. godine. Tada su američki vojnici granatirali urede televizija al-Jazeera i Abu-Dhabi, a isti dan američki vojnici gađali su i bagdadski hotel Palestina, prilikom čega su ubijena dvojica novinara.
 
Jedan od rijetkih slobodnih novinara koji je iz Iraka izvještavao samostalno, a ne u sklopu američke vojske, britanski je novinar Robert Frisk, koji je u svojoj knjizi Veliki rat za civilizaciju: Osvajanje Bliskog istoka, objavljenoj 2005. godine, zorno opisao uvjete pod kojima rade novinari u Iraku, kao i političke posljedice nemogućnosti obavljanja novinarskog posla. Frisk piše da je "osim u Bagdadu i Basri, drugdje u Iraku praktički nemoguće doći do ikakvih slobodnih informacija", da mu za put negdje izvan glavnog iračkog grada obično treba dva tjedna priprema, jer su ceste "prepune pobunjenika, kontrolnih točaka, ljudi sa kapuljačama i koljača", kao i "izgorenih američkih vozila, razbijenih policijskih automobila, napuštenih kontrolnih točaka i naoružanih muškaraca".
 
Frisk kaže i da je "jedna od najvećih radosti okupacijskih sila činjenica da se novinari ne mogu kretati". Unatoč tome, novinari su uspjeli dokazati neka američka zlodjela u Iraku, poput namjernog granatiranja hotela Palestina i upotrebe fosfornog oružja, koje je zabranjeno Ženevskim konvencijama, u napadu na Faludžu 2004. godine.
 
KONTROVERZNA KNJIGA BIVŠEG AMERIČKOG PREDSJEDNIKA
 
POBUNA PROTIV CARTERA
 
carter_jimmy_120.jpg Otkako je prije nešto više od mjesec dana objavio knjigu "Palestina: Mir, a ne apartheid", nekadašnji predsjednik SAD-a i dobitnik Nobelove nagrade za mir, Jimmy Carter, konstantno je na meti raznoraznih nezadovoljnika njegovom tezom da je izraelska politika glavni krivac za nemogućnost iznalaženja rješenja za izraelsko-palestinski sukob. Carter je, naime, u knjizi izraelske vlasti optužio za "kontinuiranu kolonizaciju palestinskih teritorija", a izraelsku politiku na tim područjima nazvao "sistemom apartheida", pri čemu "potpuno dominantni Izraelci nasilje sprječavaju oduzimanjem temeljnih ljudskih prava Palestincima".
 
Upravo je riječ "apartheid" najviše razgnjevila Carterove protivnike, a pobuna je kulminirala prije nekoliko dana, kada su 14-orica članova savjetodavnog odbora njegove humanitarne organizacije Carter Center u znak protesta napustili organizaciju. Carter Center organizacija je koja se bavi različitim humanitarnim radom, naročito promatranjem izbora u nedemokratskim zemljama, a savjetodavni odbor tijelo je koje se sastoji od 200-njak uglednih osoba. Objašnjavajući razloge svoje ostavke, četrnaestorica bivših članova Cartera su optužili za "oštre i beskompromisne stavove", te za "maliciozno propagiranje" teze da je isključivo Izrael odgovoran za konflikt Izraela sa svojim susjedima.
 
Carterova knjiga od objavljivanja nalazi se na petom mjestu na listi bestsellera dnevnika New York Times, a u recenziji u književnom dodatku toga lista stoji da je autor u knjizi, koja se bavi njegovom ulogom u mirovnom procesu na Bliskom istoku od 1979. godine, kada je bio autor mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela, kritičan prema svim stranama u konfliktu, ali naročito prema izraelskim vladama.
 
Netom nakon objavljivanja knjige Carterovu organizaciju prvi je napustio njegov dugogodišnji savjetnik Kenneth Stein, a na njega se naročito žestoko obrušio i Alan Dershowitz, profesor na harvardskom pravnom fakultetu. Dershowitz je na Internetu objavio seriju članaka pod naslovom "Bivši predsjednik na prodaju", gdje ga je, među ostalim, optužio da radi za "arapske vođe u zemljama kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati". Carter je nakon toga odbio sudjelovati u diskusiji s Dershowitzeom na sveučilištu Brandeis, koje je utemeljila židovska zajednica u Americi.
 
PAKISTAN
 
ENGLESKI POTUKAO URDU
 
pakistan_150.jpg Pakistansko ministarstvo obrazovanja donijelo je odluku da se od kraja ove godine engleski jezik u državnim školama počne učiti mnogo ranije nego sada, kao i da će se ne engleskom održavati sva predavanja iz prirodnih znanosti i matematike. Ovom odlukom samo je dodatno potvrđena tendencija koja je u Pakistanu prisutna praktički otkako je 1947. godine ta zemlja dobila nezavisnost i postala dio britanskog Commonwealtha, da se engleski, unatoč nastojanjima da se urdu ustanovi kao službeni i uvriježni jezik, i dalje drži kao omiljeno sredstvo komuniciranja u Pakistanu.
 
Unatoč tome što je urdu peti najrašireniji jezik na svijetu kojim svakodnevno govori 350 milijuna ljudi, na kojemu svakodnevno izlazi 3000 dnevnih novina, i kojim govori većina muslimana u južnoj Aziji, taj jezik nije uspio postati dominantan u pakistanskom pravosuđu, vladinim uredima, na burzi, u modernoj medicini, visokom obrazovanju i istraživanju, a sve više pakistanskih roditelja svoju djecu upisuje na privatne satove engleskog jezika, jer smatraju da je to ključni element za postizanje profesionalnog uspjeha.
 
Iako je ovo posljednje uobičajeno i u drugim državama, u Pakistanu se ipak otišlo tako daleko da se materinji jezik i službeno degradira nauštrb nekog stranog jezika. Razlog tome, tvrdi autor i novinar Ehsan Masood, specifične su pakistanske povijesno-političke prilike, a manjim dijelom i "mladost" samog urdu jezika, za kojeg se smatra da se u pisanju koristi tek nešto više od 400 godina.
 
Početak pismene upotrebe urdua, piše Masood, koincidira s dolaskom Britanaca u Indiju, nakon čega je farsi izbačen iz administrativne upotrebe, da bi ga zamijenili hindi, urdu i engleski. Zbog veličine i raznolikosti Indije bilo je nerealistično očekivati da se hindi i urdu uvriježe kao dominantni jezici u toj zemlji, a pakistanski vođe iz ranog doba nezavisnosti pokušali su, podjednako nerealistično, urdu nametnuti kao službeni jezik te zemlje, pa je ta odluka doprinijela i odcjepljenju istočnog Pakistana, današnjeg Bangladeša, čije stanovništvo govori bengalski jezik.
 
Dominaciji urdua naštetila je i činjenica da ni sami pakistanski vođe mahom nisu govorili taj jezik, dok su profesionalne elite, poput odvjetnika, liječnika i znanstvenika, pa i vodeće muslimanske organizacije, nastavile komunicirati na engleskom jeziku. Pakistanski političari novije generacije, poput Benazir Bhutto i Perveza Musharaffa, također se dominantno ne služe urdu jezikom, a oboje su svoje biografije, Bhutto "Kćer istoka", a Musharaff nedavno objavljenu "Na vatrenoj liniji", napisali na engleskom jeziku.
 
GODIŠNJI IZVJEŠTAJ UN-a POD NAZIVOM "STANJE SVIJETA"
 
SJAJ I BIJEDA GRADOVA
 
bombay_150.jpg Stručnjaci Ujedinjenih naroda objavili su godišnji izvještaj "Stanje svijeta" u kojemu tvrde da će iduće godine po prvi puta većina ljudi živjeti u gradovima. Pritom će se veći dio ovih demografskih promjena dogoditi u siromašnim naseljima afričkih i azijskih zemalja u razvoju, pa zato ovakve seobe, koje obično pretpostavljaju ostvarivanje boljeg života, za većinu ljudi i nisu baš tako dobra vijest.
 
U Aziji i Africi, primjerice, nalaze se čak 22 "megagrada", čije će populacije do 2015. godine premašiti 10, odnosno 20 milijuna stanovnika, a upravo takve sredine, pišu UN-ovi eksperti, karakterizira "neplanska i kaotična urbanizacija koja uzima veliki danak u ljudskom zdravlju i kvaliteti okoliša, doprinoseći tako društvenoj, ekonomskoj i ekološkoj nestabilnosti u brojnim državama". Osim toga, čak osam od 10 najnapučenijih svjetskih gradova smješteni su na geološki trusnim područjima, dok se dvije trećine onih čije će populacije uskoro premašiti brojku od 8 milijuna stanovnika nalaze u priobalnim područjima u kojima je izvjestan rast razine mora kao posljedica klimatskih promjena. Samo u Kini, primjerice, nalazi se čak 16 najzagađenijih svjetskih gradova. Do 2015. godine u Africi bi trebalo biti i 59 gradova s populacijama između jednog i pet milijuna, 65 takvih gradova predviđa se u Latinskoj Americi i karipskim državama, a 253 biti će ih na azijskom kontinentu.
 
Od tri milijarde ljudi koji danas žive u gradovima, čak jedna trećina njih živi u slumovima bez čiste vode i adekvatne kanalizacije i pristojnih kuća, a oko 1,6 milijuna stanovnika gradova, većina njih su djeca, svake godine umire upravo zbog nedostatka zadovoljavajućih sanitarnih uvjeta i čiste vode. Upravo su problemi povezani s urbanizacijom, kako je ustanovila britanska vladina Komisija za Afriku, najveća poteškoća nakon HIV/AIDS-a za stanovnike toga kontinenta, najbrže urbanizirajućeg na svijetu.
 
Unatoč ovim problemima, samo 4 posto ukupne razvojne pomoći dodijeljene između 1970. i 2000. godine uloženo je u gradove zemalja u razvoju, i to većina nje u periodu tranzicije afričkih zemalja iz europskog kolonijalizma u nezavisnost. U izvještaju UN-ovog Instituta Worldwatch njegov predsjednik Christopher Flavin današnje urbane centre opisao je kao "istovremeno i rasadišta umjetničke inovacije koja oduzima dah i najbjednijeg i najsramotnijeg siromaštva". Gradovi su, tvrdi Flavin, "i pokretači svjetske ekonomije, ali i plodno tlo za otuđenje, vjerski ekstremizam i druge uzroke lokalne i globalne nesigurnosti".
 
Tena ERCEG


________________________________
Copyright © 1993 - 2021. Feral Tribune. All rights reserved.